RECENZIJA filma Adam: Rušenje stereotipa o (slavonskome) ratnom herojstvu i okus djetinjstva

PIŠE: Matej Delaš

Novi film „Adam“ Marija Šuline film je s poslijeratnom tematikom koji želi ne govoriti o ratu, film je o djeci koja to zapravo nisu, o snazi i herojstvu koji su se očitovali u najvećoj slabosti te o djetinjstvu koje se živi u odrasloj dobi. Za scenarij je zaslužan vinkovački književnik Franjo Nagulov.

Film je dobio nagradu „Zlatni lav“ za najbolju režiju na filmskome festivalu u Veneciji, a među prvim je trima favoritima za najbolji film na festivalima u Montrealu, Barceloni i Austriji. Očekuje se još dobrih vijesti s dvaju festivala u New Yorku.

Kada treba poslušati suvislu kritiku na vlastito ili tuđe djelo, bilo umjetničko ili tek remek-nedjelo, potrebno je znati prihvatiti sve što ima neko uporište, takoreći gdje neka ozbiljnost stoji iza toga mišljenja, neka teorija ili tek cijenjeno ime. Ako se djelu, bilo filmskome ili bilo kako umjetničkome, pristupi sa stavom dosta mi je te teme, tada spomenuti stav i mišljenje nisu kritički, već su to tek riječi nazovibože intelektualca koji je tu temu trebao zaobići još prije konzumacije djela tako, prema spomenutome mišljenju, upitne, vrijedne stavljanja u koš kvalitete. Ukratko, kritika dosta mi je te teme zapravo je izvankritička, a sama nemogućnost spoznati da se ne radi o toj temi ukazuje na površnost gledišta koje (ipak) stvari i pojedince stavlja u koš, u kojem se god bunkeru nalazila.

Kada sam prvi put vidio najavu, takozvani trejler novoga filma „Adam“ redatelja Marija Šuline i scenarista Franje Nagulova, točno sam pretpostavio da se nakon gledanja filma neće moći govoriti o opet toj temi jer ta tema često je podrazumijevala izbor iz vjerojatno stotinjak podtema, a stvaratelj kakav je vinkovački književnik (i čak mi nakratko profesor) Nagulov ne dopušta si nazvati novim scenarij koji je (kao poslijeratni filmovi, bez obzira na koji rat mislili) s manjim izmjenama sličan većini svojih rođaka po odori. O redatelju Šulini, priznajem, znao sam vrlo malo. Sama najava filma (opet trejler) koja je puštena u javnost možda i prije dvije godine, otkrila mi je duboku psihološku dramu glavnoga lika, što odličnom mimikom i gestama retkovačkoga glumca Zdravka Šinjorija, što mišlju Vjeruješ li u Boga? Ja ne. Ako ću zbog toga gorjeti u paklu, neka. Što, što… Želeći ne spojlati, odnosno ne otkrivati dijelove filma ili, bošsačuvajtakošta, završetak kakav uz sva moguća predviđanja nisam predvidio (ili je to možda prije početak), iznosim tek zapamćeno jer svako ponovno prelistavanje (za moj dojam nakon gledanja filma) nevažnoga natjerat će moj Word na glad za više riječi koje će u čitateljskim presudama možda (zapravo vjerojatno) ili sigurno biti proglašene doživotno suvišnima. Naravno, u takozvanome trejleru prepoznao sam što sam htio prepoznati, rekli bi neki (zapravo mnogi), te ne isključujem mogućnost da su poštovana Čitateljica ili poštovani Čitatelj u najavi prepoznali nešto sasvim drugo ili nešto sasvim deseto (drugo ili deseto, dođe nam na isto ako ne mislimo isto).

Kako i onaj niz podebljanih latiničnih grafema na vrhu moje datoteke (takoreći naslov na ledinama miloga mi slavonskog Worda) sugerira, želim u ovome tekstu istaknuti dva detalja (znam da ta riječ možda i ponižava pa odaberite slobodno neku drugu) zbog kojih smatram (te radi kojih film volim komentirati) da „Adam“ zaslužuje analizu. Prvi se tiče rušenja stereotipa o slavonskome herojstvu, a prikazat ću ih u natuknicama:

– umjesto slavonske rakije (što u stereotipu Slavonca valjda seže još od Satirove iliti Divjega Čovika kritike), u „Adamu“ glavni lik pije tablete koje se nalaze u ladici

– umjesto tradicionalnoga obiteljskog neslaganja (prisjetimo se Đuke i Šime, Stipe Zvonareva, Sokola) iskazana je velika ljubav prema obitelji i želja za njom

– u filmu su se pokušali prikazati razni profili branitelja iz Domovinskoga rata (oni koji pate od PTSP-a, oni koji ne pate, oni koji to snažno nose, oni koji su tu priču utopili za šankom, oni koji okreću glavu i oni koji to zapravo nisu), dakle oni koji izazivaju gledateljske simpatije, one koji ne i oni o kojima ne znamo kako su nas točno snašli

– ratne scene prikazane su izbliza, a herojstvo se često prepoznaje u najvećemu strahu (drhtanje pri držanju puške) – heroji su i ljudi koji su jako dugo bili prisiljeni prolaziti kroz strah

– na televizoru iznad šanka u gostionici nema Tuđmana ni Miloševića, nego su na programu redovito izvještaji o socijalnome stanju u zemlji koji ne bi ništa u filmu poremetili da je nekim slučajem cijela radnja premještena u ovu godinu (što je popraćeno i komentarima, blažim psovkama gostiju)

– u cijeloj se priči niti jednom ne spominje agresor (niti njegova domovina) niti se vidi ta druga odora, a na kraju priče negativca nema (čime, vjerujem, ne spojlam).

Gledajući središnji dio filma, djelomično pokriven spotom pjesme Moje su misli samo moje u izvedbi Ivane Barišić, nisam se mogao oteti dojmu da tema filma namjerno ne prešućuje niti djetinjstvo glavnoga lika, odnosno da je osim teme navodno skrivenoga djeteta u Adamovoj kući za priču vrlo važan i Adamov dječji život. Pojasnit ću, film sam pogledao samo jedanput (takoreći online na „Austria film festivalu“) i pritom vodio beskorisne bilješke, a sasvim (za pojam moje usijane glave) slučajno, gledajući središnju scenu koja je nalik spotu (što je i za očekivati od redatelja Šuline), pala mi je na pamet misao (ili prije podnaslov) okus djetinjstva i više tu misao nisam mogao izbaciti iz glave. Morao sam ju staviti u naslov. Ne spojlam. Ako, poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, pogledate na stranici YouTube spot u izvedbi pjevačice Ivane Barišić, vidjet ćete filmsku scenu Adamova slučajnoga ulaska u dvorište sa širom otvorenom kapijom, u kojem se nalazi jedna baka i nekoliko djece zaokupljene igrom. Nakon što (ničim izazvan niti pozvan, ali i ničim potjeran) Adam priđe toj nečijoj baki, ona mu (iako je on čudak, potpuno mirno, ničim izazvana niti pokolebana) pruža pojesti krišku kruha s masti i usitnjenom paprikom (nazovite taj doručak ili večeru kako vam god drago). Koga to od nas, generacijo (ili naraštaju), ne podsjeti na naše bake i stare sinije za kojima nismo smjeli (da ih ne naljutimo) ostaviti šnitu napola pojedenu ili nepojedenu? Kako bih ispoštovao (tako važnu) ujednačenost oblika teksta, i pojmu okusa djetinjstva dat ću nekoliko natuknica. Želite li ga okusiti u sceni:

– s nasmijanim ocem koji jede iz onih škripavih tanjura, a prije nekoga je vremena u skloništu jeo iz konzerve

– s kutijama cigareta Croatia koje su neki od nas možda već u to vrijeme krali iz ujakovih vitrina

– s vojnikom koji drhti poput djeteta jer tko zna kako se baš njemu taj rat doživotno našao na odori

– ili s ugrizom šnite kruha s masti i onom paprikom u dvorištu neke djecom zaokupljene bake (krišku, opet kažem, zovite kako hoćete, a papriku također usitnjenom ili mljevenom)?

Ne znam puno o poštovanome Gledatelju niti poštovanoj Gledateljici, kao niti o poštovanoj Čitateljici niti poštovanome Čitatelju, no nadam se da će prvih dvoje, bez obzira na čitanost ovoga (sasvim poniznoga) teksta, primijetiti vrijednosti filma „Adam“ (redatelja Marija Šuline i scenarista Franje Nagulova) koje su vrijedne izvlačenja filma iz onoga uvijek tako obzirnog stavljanja u koš zajedno s ostalim (vjerojatno, isto tako, mnogima zapravo nedokučenim) temama.

*Sve prikazane slike su isječci iz filma “Adam” (FOTO/IZVOR: screenshot trailer)