Što se još može reći o današnjem danu, a da nije već izrečeno.
Što se još može osjetiti, a da nije već netko osjećao.
Koja tuga može biti dostojna tugovati pokraj onih tuga koje neutješene već
godinama čekaju utjehu.
Čiji zagrljaj može zamijeniti onaj koji se više nikada ne može vratiti.
Čije riječi mogu zvučati milo, kada se glas onih koji više ne mogu govoriti
ne čuje.
Što smo mogli, a nismo.
Što smo morali, a propustili smo.
Znamo li da naše zagrljaje dugujemo svima njima, čije ruke više ne postoje.
Znamo li da je ovo tlo plaćeno krvlju.
Znamo li da je njihova krv za nas sve bila spasiteljska.
Naš Spasitelj ih je spasio i od nas. Utješio za sve ljudske propuste. On opominje. Njihovi grobovi podsjećaju. Njihove kosti još vape u nebo.
Naša zemlja još čuva njihovu krv. Oni čekaju. On nas sve čeka. Njegovoj pravdi
nitko neće umaći. Njihovu ljubav možemo li opravdati. Njegovo povjerenje,
jesmo li zaslužili. Slobodu su nam u baštinu ostavili. Jesmo li danas
vrijedni toga što su za nas učinili? Hoćemo li im moći pogledati u oči? A
Njemu?
Mirno spavajte. Hvala Vam. I oprostite. Hvala Njemu što vam je dao sve ono
što mi nismo. Hvala vam za slobodu.
Hvala Mu za Hrvatsku.
H.V.