Sjajni španeri s Bosuta, šampioni atraktivnosti i efikasnosti!

Pretenciozno je možda uspjeh juniorske vrste MNK Aurelia, od sinoć novog prvaka Hrvatske u futsalu, uspoređivati s glasovitom 1982. godinom i ulaskom vinkovačkog Dinama u Prvu jugo-ligu, no pokal koji su nadareni Aurelijini hakleri osvojili na završnom turniru u Zagrebu zasigurno pripada jednom od najvećih uspjeha u povijesti vinkovačkog sporta. Uz, recimo, Cibalijin finale nogometnog Kupa Hrvatske 1999. godine, pa zapažen nastup u Intertoto kupu u kojem su sljedeće godine Nebeskoplavi dogurali do 1/4 finala i Wolfsburga, te izvedbe košarkaša Telecompa koji su u sezoni 1996/97. igrali u 1/8 finala Kupa Radivoja Koraća… Rezultat za naklon do poda!

Hvala na čestitkama, pristižu sa svih strana! Telefon mi se užario od poziva, danas sam ga triput punio – kaže Kristian Šoštar, mladi trener Aurelijinih juniora koji je prošloga rujna napunio tek 23 godine.

Na podugačkom popisu čestitara našao se i izbornik A reprezentacije Hrvatske Marinko Mavrović. Popularni Buraz, uzgred, izravni je „krivac” što je Šoštar, kojeg od milja zovu još i Kiki, (pre)rano bacio patike na tavan i posvetio se trenerskom pozivu.

Mavrović me, za trenerske ere kod nas u Aureliji, zapalio za ovaj posao. Bio je super susretljiv, znanje je prenosio nesebično. Učio sam od najboljega – dodaje Šoštar ne skrivajući kako su na njegov trenerski razvoj značajno utjecali još i Kujtim Morina, Predrag Rajić i Mićo Martić, ešalon vrhunskih stratega s kojima je surađivao na ovaj ili onaj način.

Šoštar se doista ima za čim okrenuti, ono što su njegovi dečki napravili na zagrebačkoj završnici osam najboljih juniorskim momčadi Hrvatske predstavlja istinsku futsal delikatesu. Kada je mladi coach osjetio da bi Aurelia mogla otići do kraja?

– Iskreno, od početka sam se tome intimno nadao. Nakon prvoga dana u kojem smo dobili Heroje 2007 7:1 i odigrali 4:4 s Dinamom svi su govorili da smo najbolji, da imamo glavu i rep, da smo taktički najpotkovaniji… Ali, ja nisam bio zadovoljan.

No, kako je turnir odmicao, Šoštar je bivao sve zadovoljniji; polufinale su njegovi osigurali pobjedom nad Pulom (4:1), a u polufinalu su s parketa pomeli splitski Universitas (7:3). U finalu opet Dinamo, opet napeto do krajnjih granica, tj. do produžetaka. Pa i raspucavanja dodatnih šesteraca pri čemu su Šoštarevi izabranici iskazali neviđenu mentalnu snagu.

– Znali smo se nositi s pritiskom, zabili smo sva četiri šesterca. Treba to znati i moći, tako da priče o tome kako su šesterci lutrija u konkretnom slučaju baš i ne drže vodu.

Preponosan je Šoštar na svoju ekipu, sjajne španere s Bosuta, šampione atraktivnosti i efikasnosti. Idemo redom, rečenica-dvije o svakom:

Miron Kobašević?

– Inače kadetski vratar koji je zamijenio ozlijeđenog kapetana Frana Pedića, u raspucavanju obranio dva šesterca. Ali, sjajan kroz cijeli turnir, nevjerojatno mentalno stabilan i jak.

Karlo Radonić?

– Pričuvni vratar, uvijek spreman stati na gol, ne možeš ga zateći nespremnog. Opravdao svaku minutu na parketu.

Marko Pest Mundvajl?

– Stabilan oslonac, jedan od tri nositelja ekipe, izvrstan u obrambenom dijelu, granit, ali zabio je i neke važne pogotke.

Josip Horvat?

– Pivot izuzetnog potencijala za budućnost koja je već počela. Izvrstan u presingu, ali i u izlasku iz presinga.

Marko Pajić?

– Rijetko viđeni pozitivac, zafrkant, uvijek spreman podmetnuti leđa za ekipu.

Julijano Bagarić?

– Nenametljiv, samozatajan, ali dragocjen. Nemjerljiv je njegov značaj za momčad na terenu i izvan njega.

Ivan Ferbežar?

– Borac, požrtvovan, nikad ispod 100 posto, drugačije naprosto ne zna i ne može. Jednog takvog je uvijek dobro imati uza sebe.

Filip Josipović?

– Jedan od najmlađih u momčadi, gromoviti pucač odlične lijeve noge i udarca, koliko preciznog, toliko i snažnog.

Karlo Sirovica?

– Novopridošlica u klubu, pristigao nedavno iz županjskog Svetog Patrika. Od prinove je brzo postao pojačanje, velika individualna kvaliteta.

Ivan Dragun?

– Mlađi brat poznatijeg Duje, jedan od igrača s najdužim stažom u klubu. Ne znaš je li veći radnik ili potencijal.

Rafael Turić?

– Po angažmanu vrlo sličan, gotovo navlas istovjetan Ferbežaru. Ponekad može zakazati u izvedbi, svatko ima pravo na loš dan, ali uvijek maksimalan u pristupu, uvijek ide do kraja, izgubljena lopta stran mu je pojam.

Sandro Sušac?

– Dobri duh svlačionice, predan do maksimuma na svakom treningu, svakoj utakmici, primjer i uzor svima, u svemu.

Lovro Križanović?

– Kreator sjajne atmosfere u svlačionici. Dakako da i na parketu ima štošta za ponuditi, nije slučajno jedan od nas.

Luka Buranji?

– Obožavan u svlačionici, laganog koraka i izvrsne tehnike. Na turniru, nažalost, nije dobio prigodu, mogla su u zapisnik samo četrnaestorica.

Marin Cvitković?

– Također bez minuta na turniru, status istovjetan kao Buranji. No, neovisno o tome, nije skidao osmijeh s lica, divan dečko na kojega se uvijek možeš osloniti.

Fran Pedić?

– Nažalost, prvi vratar i kapetan propustio je završni turnir zbog ozljede koljena zadobivene u polufinalu doigravanja regije Istok. On mi je produžena ruka na terenu, klub obožava do granice fanatizma.

I, šećer na kraju – Romeo Sušac?

– Zaslužuje malo više od jedne rečenice. As naoružan svim atributima, tehnička potkovanost na granici superiornosti, nadaleko prepoznatljive lucidnosti. Zamjenik kapetana, najbolji igrač i strijelac turnira, što nikada nikome prije njega nije pošlo za nogom. Lider, povukao kad je bilo najvažnije, u polufinalu protiv Universitasa zabio čak pet komada, u produžecima finala hladnokrvno je „stavio” dva deseterca, naravno i šesterac u raspucavanju. On je čudo od igrača, uvjerljivo najbolji junior Hrvatske.

Iza izvrsne momčadi, što Aurelijini juniori svakako jesu, stoji jednako izvrstan stručni stožer. Nije dvojbeno da je Šoštar vješt i sposoban, kao ni to da je okružen suradnicima s kojima je formirao momčad, igru i rezultat!

– Svatko je odradio svoj dio posla na vrhunski način. Ilija Šibenik bio je zadužen za fiziku, ali golem posao napravio je i u kontekstu stvaranja atmosfere. Ivan Lončar neumorno je obavljao administrativne dužnosti, klinci ga naprosto obožavaju. Fizioterapeut Franjo Šokčević imao je pune ruke posla, radio je prekovremeno, za orden!


O Mladenu Crnaiću, predsjedniku zaslužnom za to što je Aurelia besprijekorno ustrojen sportski kolektiv sustavno stvaran, u tišini, samozatajno i nepretenciozno, kolektiv u kojem se poštuje hijerarhija, kolektiv u kojem je sve posloženo i u kojem su svi složni?

– Predsjednik je pun ideja, planova, prijedloga, rješenja. Čovjek akcije nemjerljiva truda, ne znam otkud crpi toliko energiju. Nikad ne kuka, ne optužuje, ne galami…

Na Aureliji se najbolje vidi ruka bossa, ruka s pripadajućim rukopisom. Tako se danas Mladenova „ruka s rukopisom” vidi na Aureliji. Klubu čija juniorska vrsta strši kao podsjetnik na vinkovačku nadarenost i svestranost! I koja je zaslužila sinoćnji spektakularni doček u središtu grada…