Što o brutalnoj istini Kozarčeve Tene (ali i lika Tene) možemo čuti od profesorice Tene?

Ne uči i svađa se s učiteljicom namećući teme: Matej Delaš

Progledat će kroz prste i praviti se da ne smeta: Tena Lončarević

 Mnogi su, čitajući novo književno remek-nedjelo ili staro remek-djelo, skloni raščlanjivati događaje i likove pomoću piščeve (ili spisateljičine) biografije. Tako nerijetko (čitaj: uvijek) autori odgovaraju na pitanje na koje se redovito mora odgovarati predavanjem, a ono glasi: „Reci mi. Jesu li to događaji iz tvoga života? Jesi li to ti taj Pripovjedač? Misliš li ti stvarno to kada psuješ svima živima i mrtvima njihove živote i smrti? Jesi li se ti to stvarno tako zaljubila? Jesu li to stvarno tvoji osjećaji?“ Nedavno nam je jedan od sugovornika rekao da je nepotrebna ovjera autobiografskoga u književnome tekstu te da u svakome književnom djelu autor na neki način vjerojatno postoji, no ne nužno onako kako to pretpostavlja prosječan čitatelj. Ukratko, stvaranje cijeloga svijeta u književnome djelu proizlazi iz autorova iskustva, dakle razni su načini postojanja autora u književnome djelu i nisu nužno u liku pripovjedača.

Osim stoti puta pojašnjenoga i valjda neprožvakanoga, zanimljivo je zapitati se kako naši predavači prenose Kozarčev književni svijet. Filmska (a možda i mnoge druge) industrija nam je predstavljajući Slavoniju redovito nametala pijance, probisvijete, prostitutke, bogate promiskuitetne trgovce, stare vračare i blato uz drvenu kapiju (neka se ne osjete zaboravljenima simboli propasti koje nisam spomenuo), a kako izbjeći tu nezahvalnu poziciju osobe koja prenosi tu ludost, reći će nam Tena Lončarević, učiteljica hrvatskoga jezika i spisateljica, rođena Vinkovčanka s trajnom adresom u Županji.

Pa, kolegice, počnimo od uvijek nevažnoga. Usuđuješ li se odgovoriti nam svima na pitanje o tome treba li nužno povezivati autorovu ili autoričinu biografiju sa zadanim književnim djelom te, s obzirom na to da o Josipu Kozarcu znamo i više nego što se priznaje zdravim, ima li njegova priča o Teni kakvu značajniju biografsku podlogu? Na kraju, koliko je to važno? Možeš li nam naširoko o ovome tako jasnom i jednostavnom pitanju?

– Mislim da čitatelji u književnom djelu cijene autentičnost, proživljenu emociju, novi pogled na staro pitanje ili možda pronalaze neko pitanje koje si dosada nisu postavili, a važno je. Književnost je oblik komunikacije sa životom i vjerojatno odatle ta potreba da se djelo povezuje s piščevom biografijom, da se na neki način dokaže, ovjeri autentičnost. Druga je stvar priroda suvremenosti koju živimo. Ne čudi silna Knausgardova popularnost  zadnjih godina, ne smijemo zaboraviti da je na globalnoj razini privatnost dokinuta, okruženi smo silnim slikama i uvidima u živote svih koje poznajemo i ne poznajemo, kroz zaslone nam borave u dnevnim sobama, svi smo mi digitalnim navikama postali voajeri pa se valjda trag toga osjeti i u književnosti. Naravno da je književni tekst novi svijet koji postoji kao takav bez obzira na autora i njegov život, ali sam uvjerena da autori (čak i kad stvaraju fantastiku) barem neki dio sebe unose u tekst, od toga se ne može pobjeći.

Ako pak govorimo o proučavanju i podučavanju književnosti, tu ne možemo i ne trebamo izbjegavati povezivanje autora i njegove biografije, posebno kada govorimo o nama tako davnim vremenima kao što je recimo Kozarčevo vrijeme, djelo  moramo  promatrati u kontekstu društvene situacije u kojoj je živio, ideja koje su tada bile moderne pa i samog jezika koji se konstantno razvija i naravno da se silno promijenio u zadnjem stoljeću.

Kozarac je realist u pravom smislu te riječi i društvena stvarnost kraja 19.st. jako je prisutna u njegovim tekstovima. Sjetimo se, to je vrijeme raspadanja seoskih zadruga, vrijeme Khuenove strahovlade i vrijeme silne eksploatacije hrvatskih šuma od strane bogatih stranaca. Na pitanje koliko je Tena utemeljena u stvarnosti, odgovor nije težak, dao ga je sam Kozarac u svojoj Autobiografiji: „…jer ja sam sve moje pripovijesti vidio i doživio, sve je u njima gola istina; izmišljen je samo onaj lijep, koji jedan događaj, jednu osobu sa drugom umjetnički veže.“ On je pronicljiv promatrač prilika koje je viđao po mjestima svog šumarskog službovanja (Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Rajić, Jasenovac, Nova Gradiška, Lipovljani), čovjek modernih nazora i ideja (cijenio je Darwina i Adama Smitha) koje su bile u velikoj diskrepanciji sa životom ondašnjih slavonskih sela. Šenoa mu je savjetovao da u svojim djelima „kopira narav, a ne knjige“ i on je na tom načelu izgradio svoja najkvalitetnija djela. Za Tenu piše: „Moguće da sam ovdje-ondje prekoračio granice umjetnosti, crtajući društvene rak-rane, no ti ćeš, kao poznavalac onih prilika, priznati da su boje kojima sam orisao Tenu, puno blaže i bljeđe negoli u živoj prirodi.“ Dakle, stvarnost Tene i njenih suseljana bila je i brutalnija no što je prikazao. Potrebna je velika hrabrost kada se želi otvoreno pisati o suvremenicima i suvremenosti, istinu nije uvijek lako čuti, posebno kada se radi o bolnim temama, o društvenim anomalijama koje razaraju privatne sudbine. Josip Kozarac možda je bio tjelesno slab, napaćen dugotrajnim bolestima, sušicom, reumatizmom, gluhoćom, ali sa sigurnošću možemo potvrditi da je, bez obzira na svoje patnje, bio jako hrabar čovjek. Njegov cilj nije samo opisati viđeno, njegov cilj je podučiti, prosvijetliti, promijeniti. Stoga se često sretao i s ušutkivanjem, Tena nije bila prihvatljiva, nju je „ispravljao“ Eugen Kumičić, također njegova kritika svećenstva (Moj stric), birokracije i vlasti (Među svjetlom i tminom) naišla je na snažan otpor i cenzuru.

Jako smo dugo podučavani, a i podučavali smo (možda još podučavamo) o književnim djelima najprije iznoseći ili prepisujući s raznih vrsta ploča podatke o autorima. S obzirom na to da učenike rijetko kada za ocjenu pitamo kada su Kozarci rođeni (zapravo vjerojatno i ne pitamo) ili gdje se nalazi Rel(j)kovićeva kuća, na koji ćemo način učenike zainteresirati barem toliko da osjete kako su spomenuti podatci korisni ili barem zanimljivi? Što naši učenici uopće trebaju znati o zavičajnim književnicima i hoće li ostati zakinuti ne budu li spoznali sve te važnosti naših priča koje, zapravo, itekako sažmemo kroz godine rada za katedrom? Čak i kada to ne želimo i kada nam je cilj upoznati ih s epohom u kontekstu nacionalne književnosti. Ne prenosi li nam Kozarac Slavoniju točno onakvu kakva jest?

– Trenutno u dva razreda radim po jako neobičnim čitankama koje ne sadrže niti kratke bilješke o autorima, to vjerojatno ukazuje na neki opći smjer u kojem se krećemo što se tiče nastavnih sadržaja književnosti u osnovnoj školi. Moram priznati da mi se takav pravac uopće ne sviđa, čak me u velikoj mjeri i uznemirava. Naravno da učenike (posebno one osnovnoškolskog uzrasta) nećemo opterećivati hrpom nepotrebnih podataka, ali ih na nekakav kontekst ipak treba uputiti. Nismo mi pali s neba u ovaj život i nismo jedini i novi, nismo čak niti nešto pretjerano originalni, učenici moraju saznati da je u njihovom zavičaju netko ranije živio i stvarao, da je tu bilo nekakvog života, mora im se pružiti prilika da se u identitetskom smislu pronađu i odrede, a kako će to napraviti ako samo lebde u praznom prostoru, bez ikakvog okvira, kao tekstovi u onim lošim čitankama što sam ih spomenula? Čini mi se da je tu književnost možda i važnija od povijesti jer ne nudi samo podatak, već crta ugođaj, stvara simbole preko kojih se prepoznajemo. Što je Šokadija, je li to blato, rakija, je li to kad neko navuče nošnju na sebe i viče ijuju ili postoji i neka druga dimenzija, to moramo ponuditi učenicima na istraživanje i propitivanje. Nadalje, čini mi se kako je stvar elementarne pristojnosti donekle nešto znati o kulturi zavičaja u kojem živiš, treba razlikovati Josipa od Ivana, znati tko je bio Miroslav, tko Slavko, kao što treba znati i da postoji Bare, itd.. .

Vjerujem da je tračerskoj prirodi jako zanimljivo baviti se onom već početkom novoga tisućljeća izlizanom temom moralnosti postupaka jednoga ženskog lika koji bi, samo da je rođen u malo boljim uvjetima ili možda tek u kući pokraj, vjerojatno u životu prošao bolje. Stara je ta priča o davanju jedne pametne na račun tuđega života. Sjećam se da smo 2009. godine na faksu govorili o raznim nazovibože nemoralnim postupcima književnih likova, no nisam siguran koliko je već tada ta riječ nemoral poprimila značenja pa kada neki izraz poprimi sva moguća značenja, više ne znači ništa. Želim reći sljedeće. Ili pitati. S obzirom na to da je svijet to što jest i s obzirom na to da je zapravo uvijek, čak i u ono vrijeme, bio to što je bio i što je bio to što danas jest, ništa drugačiji niti bolji (sudeći očima bezgrešnoga čitatelja ili bezgrešnoga lika, nekoga od njih ili oboje), kakav odnos imamo prema liku Tene? Stajemo li na njezinu stranu, pokušavamo li izazvati suosjećanje s glavnim likom, osuđujemo li ju… što radimo? Da pojednostavim, zašto joj se sudi(lo) kada zapravo njezin unutarnji svijet ni po čemu nije lošiji od neizloženoga na stup?

– Ako zaronimo u Tenin svijet, vidjet ćemo da ona po svojoj nemoralnosti nije ništa drugačija od ostalih likova, čisti je produkt sredine u kojoj živi, to je sredina koja proživljava opći rasap, ne zna preuzeti kontrolu nad sobom, ne zna upravljati svojim bogatstvima i na meti je strašne pohlepe. Sjeti se da je otac taj koji maltene podvodi Tenu, nagovara ju na prepuštanje Leonu, a u Leonovoj kući već paradiraju cure i nadmeću se koja će biti njegova. Nadalje, to je sredina u kojoj je pojam inoča sasvim uobičajen i nikoga ne uznemirava. Tena se od ostalih djevojaka razlikuje  jednino svojom tjelesnom ljepotom, zbog nje je vidljivija i samim time ranjivija, pogodna za „odstrel“. Lijepim ženama nije bilo lako krajem 19. stoljeća, a situacija, bojim se, nije puno  bolja niti danas, ljepota je teret koji sigurno otežava ionako teške ženske živote. Sjeti se samo #MeToo pokreta i gadosti koje izlaze na vidjelo, a žene se uglavnom ne čude jer se i same prepoznaju u tim ispovijestima, da ne spominjem ekonomsko nasilje i retradicionalizam koji trpimo zadnjih tridesetak godina. Na primjeru Tene možemo vidjeti licemjerje patrijarhata. Kozarac ima jasnu ideju kako bi život na selu trebao izgledati, njegov ideal su radišni ljudi, karakterom potpuno suprotni od svega što u Teni čitamo, ali on se niti u jednome trenutku ne postavlja kao sudac ili moralizator, zbog toga je u ovoj noveli toliko i uspješan, ne sudi, već uvjerljivo slika likove, posebno Tenin psihološki razvoj i sazrijevanje. Ova je novela zanimljiva i s feminističkog gledišta, Kozarac  inače posebno osjetljivo prikazuje ženske likove i dosta je moderan u odnosu na vrijeme u kojem stvara. Tena, primjerice, svoju slobodu jasno determinira genijalnom rečenicom: „…ja sam ja: sve što je na meni moje je!“ Zar nije to rečenica koja bi mogla biti parola ženskog pokreta? Iako će ju ta tjelesna samosvijest odvesti u propast, kraj nije tragičan, Tena ipak dobiva pravu ljubav. Do ponovnog susreta s Beranekom, svojom prvom ljubavi, propadat će stepenicu po stepenicu, bit će i priležnica i kradljivica dukata, ali mislim da nije na nama da je osuđujemo jer je niti sam Kozarac nije osudio, na nama je da uvidimo uzroke Tenine propasti, a oni leže u tom raskoraku između viška tjelesne ljepote koju posjeduje i manjka, odnosno nedostatka modela koji bi joj omogućili da se s tom ljepotom zna nositi. Često se za Tenu kaže da je simbol Slavonije, ona je raskoš koja se nekritički, nemarno rasipa, s nekolicinom promatrača koji kao da navijaju da pad bude što bolniji. Dakle, djelo otvara prostor za cijeli niz rasprava, a problemski je možda pogodnije za srednjoškolski uzrast.

Svatko od nas djelo čita na svoj način. Vjerujem da si i ti iskusila u životu onaj osjećaj kako s trinaest godina priču čitaš na jedan način, s devetnaest puna entuzijazma i potrebe za glasnoćom na drugi način, te s više od trideset godina jednostavno ne znaš što te uopće snalazilo jer čitaš na neki deseti, možda već i zaboravljen ili nespoznat način. Želim reći da netko od nas u tome svemu nešto vidi, svatko svoje. Tenu nisam čitao samo jedanput pa me zanima, a vjerujem i poštovanu Čitateljicu i poštovanoga Čitatelja, smatraš li da likovi kao što su Đorđe, Jaroslav, Leon, Jozo… dakle, svi koji su bili Tenini potencijalni životni suputnici, predstavljaju nešto više ili dublje u prenesenome značenju s obzirom na kontekst vremena o kojem se govori ili vremena u kojemu djelo nastaje? Jer, kao što (ne) znamo, sam se lik Tene može shvatiti kao stoput ranjavana i prevarena Slavonija. Zar ne?

– Mene frapira aktualnost Kozarčevih tekstova, zapravo je tužno koliko se današnjice može prepoznati u nečemu što je nastalo prije 120 godina i više, prvenstveno ovdje mislim na pitanje sela te gotovo tragičnu nesposobnost hrvatskoga naroda da si sam uredi kvalitetnu državu. Sjeti se, recimo, Tenina oca, on je bio svinjar i ništa osim toga nije znao niti je imao volje naučiti. Kad je ušao u svoje tridesete godine, zadruga se raspala, najednom je postao gazda i morao je upravljati vlastitom zemljom. On to jednostavno ne zna, nema kompetencije kao što bi se moderno reklo. Ne podsjeća li te to na vrijeme osamostaljivanja Hrvatske kada su se naši ljudi, dobrano uljuljkani u socijalnu sigurnost te odrasli s idejom o državi koja će se za sve nekako pobrinuti, najednom našli u kapitalizmu grabežnog tipa? Nadalje, u Tenino selo dolaze bogati stranci, puni su zlata, skupih marama, mirišu na lagodan život, u selu nastaje opća pomama, mnogi bi tu lagodu voljeli osjetiti na vlastitoj koži, a težak rad na zemlji upravo je suprotan tome. Zemlja se rasprodaje, Tenin otac radije odlazi u gostionicu nego za plug, a stranci ostaju kratko, tek toliko da se obogate iskorištavajući prirodne resurse koje domaći čovjek ne zna iskoristiti. Kozarac ovdje vidno simpatizira Teninog Beraneka, on je jedini tip stranca koji mu je po volji jer jedini uzima zemlju po češkom modelu, da bi na njoj radio i da bi je obogatio. Pogledaj malo situaciju koju danas živimo, nekadašnja društvena dobra su rasprodana i uništena, sela prazna, mladi pobjegli iz države, malo tko u poljoprivredi pronalazi svoju budućnost, svaki napredak guši ogroman  birokratski  sustav koji uglavnom postoji sam zbog sebe, bolno smo korumpirani i u stalnom čekanju fantomskih stranih investicija, ne znamo sami privrediti, ne znamo gospodariti svojim, ma teško da više i imamo puno svojeg. Nismo se mi baš puno maknuli od Tene, Mrtvih kapitala, Kozarčeva je razočaranost i dalje naša.

Budući da ovo pitanje stvaram pretpostavljajući put kroz vrijeme, pretpostavit ću što si mi odgovorila na prethodno pitanje pa se prebacimo na ono što volimo. Ono što ti voliš, možda je u suprotnosti s onim što te želim pitati pa, kako bih ispravio nepravdu, ali i poštujući vlastiti mi stav da svaki čitatelj ima pravo na vlastitu recepciju djela, vlastito shvaćanje bez nametanja važnoga od nekoga samoprozvanoga znalca o teoriji književnosti, pričaj nam o tome što ti voliš u Teni.

– Volim što smo imenjakinje, naravno. Tena je vrbanjska inačica imena Terezija (u nekim drugim selima to bi bila Reza, Tera ili Teda), moji majka i otac su rođeni u starim šokačkim obiteljima pa me ime i identitetski određuje, ne moram se izjašnjavati Šokicom, to je odmah jasno. Tena je ime koje ima snažan simbolički potencijal, a u mojem je djetinjstvu bilo i prilično rijetko, nisam imala potrebe za nadimkom i nisam imala nadimak (osim klasične rugalice Tena-antena), danas je to drugačije, sve češće upoznajem male Tene i drago mi je zbog toga. Također, jako volim to što je književna Tena djevojka od krvi i mesa, odlikuje je ljepota koja bi kod nekih drugih autora možda otišla u pravcu idealizacije ili suprotno, pretjeranog kriticizma, ali Kozarac se kloni polarizacije (fatalna žena – žena svetica), njegova Tena uživa u svojoj ženskosti, slavi slobodu dok joj ta sloboda skoro ne dođe glave, to također jako volim, ne bih voljela da sam nazvana po nekom liku koji je sputan društvenim normama ili, još gore, bezgrešan,  više cijenim onu Teninu „…ja sam ja: sve što je na meni, moje je!“ Danas ime Tena nalazim i na raznim proizvodima, od oblatni do pelena za inkontinenciju, to mi je na neki čudan način simpatično, a i davno sam se udala pa me više ne živcira ona pjesma Zlatnih dukata i pitanje kada ćeš se udati.

Hvala ti na ovome razgovoru, Teno, i nadam se da ćemo, unatoč promjenama koje nas zadnjih godina beziznimno ne zaobilaze (ili nas zaobilaze one promjene nabolje!), susresti se ponovo na Beginu portalu i govoriti, iako on jedva čeka nešto izrezati, sljedeći put o nekome također zanimljivom i aktualnom djelu iz pera zavičajnih književnika. A kad već spominjem gospodina glavnoga urednika, napomenut ću da sam i ovaj put naše uvodno pozdravljanje stavio na kraj jer da ga je on pročitao na početku, izrezao bi ga smatrajući ga suvišnim.

Dobar ti dan, Teno! Kako si danas? Hoće li ti ovaj razgovor značiti onako kako nam inače znače trenutci kada dobijemo priliku reći što osjećamo vezano uz književno djelo? I, naravno, ništa bez ljubavi na kraju priče pa nam usput reci o tome kakva to ljubav, u raznim svojim oblicima, zasićuje Kozarčevu Tenu?

– Razmišljala sam kako ti odgovoriti na ovo pitanje s obzirom na sve silne ljubavne trokute i komplikacije koje novela donosi, ali stvar je zapravo vrlo jednostavna – to je pripovjedačeva ljubav prema Slavoniji i Slavoncima čije mane ne trpa ispod tepiha, spreman je s njima se suočiti, sve u nadi da stvari trebaju i moraju biti bolje, da, makar s ožiljcima kao Tena, konačno žive kvalitetno.

Profesorici Teni još sam na kraju čestitao vrlo svjež izlazak njezina prvijenca, zbirke priča Nijemi monolozi u izdanju Matice hrvatske, čija je urednica profesorica Višnja Sorčik. Na to mi je odgovorila… Šalim se, čestitao sam joj to neki dan, prije našega razgovora o jednako zanimljivoj Kozarčevoj Teni.

Objavljeno i na:  etragach.wordpress.com