Što se vratilo u Vinkovce zajedno s Novom rukopisnom zbirkom Josipa Kozarca?

TIhomir Marojević, FOTO: privatni album

Spremno i naširoko odgovara: Tihomir Marojević

Ucjenjuje jer posjeduje radnu verziju Kataloga: Matej Delaš

Posljednjih dana na televiziji, onoj našoj lokalnoj (iako lokalne televizije ne postoje), povremeno se govori o rukopisnoj ostavštini Josipa Kozarca, a kažu usput da se radi o nekoj novoj koja je donedavno bila u posjedu nekoga Josipova praunuka s trajnom adresom u Zagrebu. U Gradskoj knjižnici postavljena je izložba Kozarčevih naslova i ne znam još uvijek što se tamo točno može pročitati ili barem vidjeti jer tijekom jednoga me posjeta vrlim prostorijama udaljila ekipa koja je upravo u 13 sati započela dezinfekciju, a tijekom drugoga udaljila me jedna ženska osoba s kojom sam žurio na kavu s nogu. No da se vratim na važno, u novoj se rukopisnoj ostavštini nalaze pisma, pjesme, pozivnice… i mnogi drugi zapisi o kojima ne želim govoriti prije Tihomira kao klinac koji ne može dočekati reći svima što će sljedeće Kevin McCallister limenkama punim boje učiniti Marvu i Harryju.

Da mi je prvomu pala Kozarčeva rukopisna ostavština u ruke, vjerojatno bih se bavio njegovim rukopisom i pokušavao otkriti, s obzirom na nakošena slova, u kolikoj je mjeri Josip Kozarac bio osjećajac te s obzirom na to kako je pisao neka od velikih pisanih slova, tko je u njegovu životu izvršio značajniji utjecaj, no nisam bio među njima pa ću svemoćnu riječ prepustiti Tihomiru Marojeviću, voditelju zavičajne zbirke u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci. Tihomire, kakva nam nova zanimljiva saznanja, za početak, donosi nova rukopisna zbirka Josipa Kozarca?

– In medias res, odmah… O saznanjima možemo govoriti na trima razinama. Krenut ćemo od Kozarca kao književnika, odnosno u ovome slučaju pjesnika. Kozarac je cijenjen ponajprije kao pisac romana i pripovijetki, a manje je poznat kao pjesnik iako su mu objavljivana pjesnička djela. Ukoliko želimo doći do nekakvih novih saznanja o Kozarčevu stvaralaštvu, onda se moramo fokusirati na pjesništvo jer je ono još uvijek dovoljno neistraženo. Mi smo imali sreće jer nam je gospodin Šurina, praunuk Josipa Kozarca, s velikom količinom materijala darovao i nekoliko pjesama. Zahvaljujući analizi prof. dr. sc. Sande Ham, utvrdili smo da posjedujemo četiri još neobjavljene (ali ne i nepoznate) pjesme. To su: Kako je postao prvi poljubac, Faniki (početni stihovi: Kao cvietak, mio ubav), Faniki kad je otišla u Jankovac, Mom unuku. Tri su pjesme u rukopisu, a pjesma Mom unuku u strojopisu. O vrijednosti Kozarčeva rukopisa uopće ne treba raspravljati, radi se o neprocjenjivoj kulturnoj i materijalnoj vrijednosti, no izuzetno je zanimljiv i strojopis pjesme Mom unuku. Identičan strojopis čuva se u HAZU-u, zato sam naglasio da pjesme nisu nepoznate pa sama činjenica da taj strojopis čuva HAZU, sugerira kolika je njegova vrijednost, a mi posjedujemo čak tri primjerka strojopisa.

Druga je razina novih spoznaja saznanje da je on vjerojatno bio i karikaturist. U zbirci se nalazi i pet stranica, odnosno tri lista s pjesmama koje su popraćene ilustracijama. Ilustracije se sadržajno mogu povezati s pjesmama. Za te je ilustracije Velimir Šurina rekao kako su djelo Josipa Kozarca, što je njemu prenijela baka Mira, odnosno Kozarčeva kći. Šurina tvrdi da je Kozarac bio i karikaturist te je često priređivao kućne zabave za koje je vlastoručno izrađivao ilustrirane pozivnice. Tezu da je Kozarac bio karikaturist ne može se potvrditi pisanim izvorima i literaturom, no s obzirom na pouzdanost izvora te s obzirom da se ilustracije nalaze na listovima koje je ispisao Kozarac svojom rukom, nameće se logičan zaključak kako je on zaista bio i karikaturist. Nadamo se da će se iščitavanjem pisama potvrditi ta teza.

Treća razina novih saznanja dotiče se rodoslovlja obitelji Kozarac. Dugo se nije znalo da postoje potomci. Razlog je tomu nekoliko brakova koji su završili razvodom, nekoliko brakova bez djece te nekoliko preranih smrti. Konkretno kćeri Josipa Kozarca Miri dogodila se udaja za Ivana Ferenčića s kojim je dobila dvoje djece, Miru (majku Velimira Šurine) i Vlatka (koji nije imao djece). Ubrzo se razvela te se preudala za Josipa Šporera pa djeca nisu nosila isto prezime kao majka. I tu je nastala praznina koja se nije mogla popuniti dok to nam to netko nije objasnio. I nakon toga poprilično jednostavno se rekonstruira rodoslovlje. Mira Ferenčić (nosila je isto ime kao i majka joj, kći Josipa Kozarca) imala je dva sina, Velimira i Želimira. Želimir nije imao djece, a Velimir je imao dva sina – Željka i Rudolfa. Željko nije imao djece, on je već pokojni, umro je sa svega 44 godine, a Rudolf je imao petero djece i već ima troje unučadi. Danas veći dio Kozarčevih potomaka živi u Australiji, a jedan manji dio u Hrvatskoj te nose prezimena Šurina i Koraš.

Ovo je zaista bilo sjajno objašnjenje, vrlo jezgrovito i razložno. Vjerujem da ti je drago, Tihomire, kada te pitaju o novim događajima koji se odvijaju u Gradskoj knjižnici, a u ovim tako nesretnim pandemijskim vremenima vrlo ih je malo. Kako si dočekao vijest o tome da će se djela Josipa Kozarca, napose ona još nepoznata, smjestiti u našu gradsku knjižnicu ili, kako sam već pročitao na svemrežju, da se vraćaju kući, čime je, pretpostavljam, citiran „Bean – film vrhunske katastrofe“ i povratak Whistlerove majke u zgradu gdje će malo kasnije gospodin Bean prouzrokovati veliki cirkus?

– Pa, mi smo za ostavštinu saznali nekoliko mjeseci prije pandemije, ali je pandemija uzrok čekanja na predstavljanje ostavštine javnosti. A sama vijest o nečemu takvom kod mene je izazvala u prvi mah sumnju. Mi nikada nismo naišli na podatak da postoje živući potomci Josipa Kozarca. Čak nigdje nije zabilježeno da je Mira Kozarac imala djecu. I jednoga jesenskog dana krajem 2019. godine pozvala me ravnateljica Vedrana Lugić i rekla kako je primila poziv Velimira Šurine koji se predstavio kao praunuk Josipa Kozarca i da on nama želi darovati nekakvu ostavštinu. I pitala me što mislim o tome. Ja sam odgovorio kako Kozarac, koliko ja znam, nema živućih potomaka… Čak mi je kroz glavu proletjela misao: Moš’ mislit, opet netko tko misli da pripada nekoj slavnoj obitelji. Naravno sve je ostalo na misli, nisam je čak ni izgovorio jer se radilo o preozbiljnoj stvari. Ta misao mi je proletjela jer sam se često u karijeri susretao s ljudima koji su pokušavali dokazati da su potomci plemića, grofova pa čak i sultana… I, naravno, nisu bili potomci velikana!

Uglavnom, ravnateljica i ja odmah smo se složili kako se moramo naći s gospodinom Šurinom i to provjeriti jer se radi o potencijalno neprocjenjivoj kulturnoj vrijednosti. U dva navrata posjetili smo Velimira Šurinu, starijeg gospodina, rođenog 1939. godine, uglednog zagrebačkog odvjetnika. I nikada mi u životu nije bilo toliko drago što nisam bio u pravu! Velimir Šurina fascinirao nas razgovorom, činjenicama koje je znao o Kozarcu, materijalima koje je posjedovao. Znali smo, Vedrana i ja, da smo involvirani u veliku stvar za povijest hrvatske književnosti i da će svi kulturni mediji pisati o tome. I tako je bilo! Upravo zbog očekivane medijske reakcije morali smo biti 100 posto sigurni da imamo rukopise Josipa Kozarca pa smo stoga izvršili materijalnu analizu, nakon toga pojavio se nesretni COVID i sve se to stopiralo. U proljeće 2020. godine bili smo u potrazi za stručnjakom koji će potvrditi autentičnost. I tad nas je malo sreća pomazila. Prof. dr. sc. Sanda Ham nas je kontaktirala tragajući za novim njoj nepoznatim rukopisima (ne znajući što smo mi nekoliko mjeseci prije nabavili). Kako je ona doktorirala na Kozarčevu jeziku, možemo reći da je ona najveća stručnjakinja i poznavateljica njegova jezika u Republici Hrvatskoj. Dali smo joj na uvid našu novu zbirku i ona je ostala fascinirana te je jesenas izvršila stručnu analizu i potvrdila ono u što smo mi već bili sigurni.

Možeš li nam reći nešto više o samoj izložbi? Tko je odgovoran za nju i što sve ta izložba sadrži? Čitali smo o tome kako se radi o pismima, pjesmama pa i nekim dokumentima koje nemaju umjetničku vrijednost, no sigurno imaju povijesnu. Hoće li se i nakon te izložbe moći vidjeti taj novi sadržaj i komu će biti koristan?

– Sama izložba predstavlja izbor iz rukopisa Josipa Kozarca, a i sami su rukopisi samo dio ostavštine jer uz rukopise i dokumente Josipa Kozarca posjedujemo rukopise i dokumente majke Terezije Kozarac, supruge Fanike Kozarac i kćeri Mire Kozarac. Izložbom Nova rukopisna zbirka Josipa Kozarca po prvi su puta hrvatskoj javnosti predstavljeni novootkriveni rukopisi. Predstavljeno je 8 od 32 pisma Josipa Kozarca, službeni dopis, 6 od 7 dopisnica, 11 Kozarčevih dokumenata, šumarska čuturica. Tu su i rukopisi pjesama od kojih su posebno zanimljive pjesme popraćene ilustracijama, o čemu sam već govorio. U jednom segmentu predstavljeno je i cjelokupno rodoslovlje obitelji Kozarac-Ferenčić-Šporer-Šurina-Koraš. Uz izložbu je tiskan i popratni katalog. Može se pogledati tijekom veljače pa budući da nam restorani i ugostitelji ne rade, za Valentinovo zaljubljeni parovi mogu doći u Knjižnicu čitati izložena Kozarčeva pisma i vidjeti kako se prije 130 godina udvaralo djevojkama.

U jednom dijelu izložbe prisjetili smo se izgorjelih rukopisa pa su izložene knjige koje su tiskane prema tim rukopisima. Ovdje treba reći kako je prof. dr. sc. Ham u početcima svoje znanstvene karijere koristila vinkovačke rukopise Josipa Kozarca. Imala ih je fotokopirane te je fotokopije nakon Domovinskog rata, kada su izvorni rukopisi izgorjeli, poklonila Knjižnici. Te kopije možda nemaju veliku materijalnu vrijednost, ali imaju izuzetno veliku znanstvenu vrijednost jer se iz njih može proučavati jezik Josipa Kozarca. Izložbu u Knjižnici priredili su ravnateljica Vedrana Lugić, Blanka Bazina Vranić i moja malenkost, a katalog su uredili opet Vedrana Lugić, Kristina Videković i opet ja! Autori su tekstova u katalogu prof. dr. sc. Sanda Ham, po treći puta Vedrana Lugić i po treći puta opet ja!

Mi izvorne dokumente koristimo samo jednom, skeniramo ih i onda na skeniranim dokumentima radimo, dok se originali zaštićuju i pohranjuju. Korisnicima će u budućnosti biti omogućeno pregledavanje tih digitalnih inačica, ali prije toga mi moramo odraditi sadržajnu analizu i pripremiti odgovarajuću platformu za tu digitalnu zbirku.

Budući da sam, priznat ću ti, prije nekoliko tjedana došao do datoteke vezane uz katalog izložbe pa sam mogao sve vidjeti što će se unutra naći, došao sam u napast analizirati rukopis Josipa Kozarca, u čemu me nitko ne može spriječiti jer gospodin Kozarac odavno je među pokojnima i ne može mi poslati tužbu. Je li već bilo govora o tome da bi se netko to usudio, analizirati rukopis povratnika Kozarca i reći nešto više o njegovoj psihologiji? Jesu li nova saznanja iz prvoga pitanja čak vezana uz to?

– Sadržajna analiza rukopisa je započeta. Kozarčev rukopis nije problem čitati. Do sada sam nekoliko pisama prepisao. Nadam se da ćemo cjelovitu prepisku odraditi do sredine, najkasnije kraja ove godine. Na temelju nekoliko prepisanih pisama, može se potvrditi kako se radi o privatnim pismima. U pismima ranijeg datuma Kozarac izražava svoju naklonost Faniki Vučković, svojoj budućoj supruzi, dakle govorimo o ljubavnim pismima. Iz sadržaja pisama može se zaključiti kako Fanika Vučković, udana Kozarac, u početku nije istu takvu naklonost pokazivala prema njemu. Primjerice u jednom pismu Kozarac Faniki piše kako je ulovio dvije srne te će jednu njoj poslati, ali naglašava da je tužan jer mu ona ne odgovara na pisma te da joj više neće pisati dok mu ona ne „odvrati list“. U pismima kasnijeg datuma, kada su Fanika i Josip Kozarac već bili u braku, može se iščitati kako je Kozarac bio nesretan zbog razdvojenosti od obitelji.

Analizom potpisa vidljivo je kako se prije stupanja u brak s Fanikom, Kozarac uvijek potpisivao s Josip, a kasnije se uz potpis Josip često pojavljuje i potpis dragec. Pisma je upućena kćeri Miri uvijek završavao riječima tvoj tatica.

Budući da urednik moga portala redovito čita sve tekstove te ukloni pozdravljanje na početku, ja sam odlučio oprezno te pozdraviti na kraju. Pa… dobar dan, Tihomire! Kako si? Hvala ti što ćeš gostovati na našemu portalu koji je sve, samo ne portal. Koliko si zadovoljan viješću da je pronađeno nešto više vezano uz Kozarčevu ostavštinu od onoga što smo dosada mogli pronalaziti u svojoj knjižnici?

– Kako sam? Moram priznati dobro, s obzirom kakva su neka čudna vremena došla. Ono što smo gledali u filmovima, postala je naša realnost. A što se tiče ostavštine, kako ne bih bio zadovoljan? Čast je imati priliku takvo nešto vidjeti, a kamoli sudjelovati u nečem tako velikom za Vinkovce i Hrvatsku. Kozarac je vjerojatno, uz drugog Kozarca, Ivu, Reljkovića i bana Šokčevića, najpoznatiji Vinkovčanin. Dodatno sam si osvijestio koliko je to značajno kada su nas počeli salijetati novinari. Kada smo to plasirali u javnost, bili smo najtraženija kulturna ustanova u Hrvatskoj.