Što (smo mislili da) znamo o vinkovačkoj braći Kòzarac?

Prepisuje i nametljivo razgovara: Matej Delaš

Neće reći učiteljici i pravi se pametan: Marko Sabljaković

Prvo je što znamo o Kozarcima to da su njih dvojica braća. Jesu, naravno, ali ne jedan drugomu. Znamo i da je jedan od njih umro. Naravno, obojica su, svaki u svoje nevrijeme. Znamo i da im ne znamo izgovoriti prezime. Ma znamo, no s pogrešnim naglaskom. Ako nas pitaju tko je napisao Đuku Begovića, znamo da je to bio Kozarac. No ne znamo koji, stariji ili mlađi. Koji je uopće stariji? Znamo da su im kuće na Krnjašu i da je uz Ivanovu smješten onaj spomenik incestu o čemu također zapravo ne znamo puno. Znamo da mu treba ukloniti spomenik, tako neki vjeruju za dobro svih budućih naraštaja. O Jozi Ivakiću znamo da ima svoje kazalište pa valjda je onda to bio neki dobar glumac. Ili redatelj. Glumac i redatelj, nešto kao Stallone. Na Matiju Antuna Rel(j)kovića uvijek nas podsjeti ona riječ satir i znamo da je taj čudak s dvama imenima dobio svoju gimnaziju, onu žutu i nedavno spaljenu zgradu na prednjoj strani usred Adventa. Osim toga, sjećamo se da je rekao Slavoncu kako mora urediti svoj život, prestati piti rakiju i da je to zapravo bilo neko mitološko biće. Isto tako, znamo da mu je kuća sačuvana u ulici s njegovim imenima i prezimenom. Jest, ali ne u istoj ulici i ne u jednome komadu.

Marko, zašto tako malo znamo o domaćim čudacima? Ili, zašto se čini da tako malo znamo o domaćim čudacima pokraj svih stranih običnjaka koji baš i nisu bog zna kakvi čudaci? Ili možda čak i znamo više, pa zašto se onda pravimo da ne znamo? Ili možda čak i znamo manje, pa zašto se onda pravimo da baš ne trebamo znati više?

Poštovani sugovorniče i čitatelju portala u službi promicanja vinkovačke kulturne scene!

Na vrlo promišljeno i, pomalo, čudnovato pitanje nastojat ću odgovoriti kontekstom današnjice, a bojim se vjerovati još bezumnije sutrašnjice.

Zašto se dičiti tzv. domaćim čudacima u vremenu težnji biti cool, prezati svjetskim odlikama suvremena doba? Nerijetko možemo začuti: – Ah, naše! Dosadno!… i odmahnuvši rukom prebaciti TV-kanal opsjednuto zureći u cjelovečernji program eminentnih regionalnih showova s likovima raskošnih biografija naglašena fetišizma spoznaje voajeriziranja, ne vlastita, nego milijunskoga auditorija.

Ipak, Slavonija se hrabro pokušava othrvati (čitaj ironično) sasvim normalnim navikama i, naglašavam, mlađim ljubiteljima televizijskoga show zadrugarstva i drugih inih bespomoćnih očajnika izraženih nagona k jednokratnoj popularnosti, ukazati na važnost očuvanja baštine ravnice nam šokačke. Baš iz tih krajeva nikoše umjetničkom plodnošću mnogi zaljubljenici kulturnoga stvaralaštva i tradicijskoga života, a napose zaljubljenici pisane riječi. Radosno bodrim uspješnost nastojanja buđenja svijesti slavonske književne revitalizacije. Želim vjerovati kako će zanos bivati snažnijim učeći neke buduće generacije, zarobljene suživotom utjecaja virtualnosti i medija, o bitnosti prepoznavanja darovitosti domaćih čudaka koji, nemojmo to zaboraviti, uzore i tada vidješe u stranim čudacima, ne običnjacima. Ali, čudacima o kojima se ni danas ne prestaje kazivati i pisati, čudacima čiji trag u povijesti ostavi dubok ures umjetničke svrhovitosti.

Kad smo već kod braće koja to zapravo nisu (no mogla bi postati ili ostati), zašto ne bismo krenuli od geografskoga položaja njihovih nekadašnjih nastamba? Rodne su im kuće na Krnjašu, a jedna je ljepša od prve. Mislim da je 2014., godine smaka svijeta nakon i prije kojeg smo ih još preživjeli, restaurirana kuća onoga mlađeg, Ivana, ona koja je za vidjeti puno zanimljivija od Josipove. Da naglasim, važan je taj Krnjaš, siguran sam, pa nam reci, Marko, o tome kakve najbolje veze ima Krnjaš s njihovim djelima, naravno, prije nego se vratimo na onaj komad kamena koji neki  nazivaju spomenikom incestu. Dakle, jesu li spomenute tarabe preskakane baš tu, je li Đuka Begović živio tu negdje, je li Tena stvarna osoba?

Poradi shvatljivosti naglasimo kako su Alojzije Kozarac i supruga mu Terezija (Reza) 18. ožujka 1858. godine dobili sina nazvavši ga Josipom, a u kući mlađega mu brata Nikole Kozarca i životne družice Stane svijet 8. veljače 1885. godine ugleda maleni Ivan. Obojica budućih književnika rođeni su u tadašnjemu Krnjašu. Nekadašnje siromašno vinkovačko predgrađe uz rijeku Bosut nazvano Krnjaš, kultno je mjesto književne riječi u kojemu su rođeni ili tek kasnije stanovali vinkovački književnici i pjesnici – obojica Kozaraca, Joza Ivakić, Stjepan Đaković, Ivan Berislav Grigić i Miroslav Slavko Mađer. Ono postaje sinonimom slavonskoga života. Krnjaš, čije ime upućuje na krnji slavonski sokak, protežući se samo uz jednu obalu rijeke Bosut, područje je naseljeno još krajem 17. stoljeća.

Je li Đuka Begović Ivana Kozarca doista živio tu negdje?

Vrsna poznavateljica slavonske književne baštine dr. sc. Anica Bilić, današnja znanstvena savjetnica u trajnome zvanju i upraviteljica Centra za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Vinkovcima, svojevremeno piše kako je mladi Kozarac priču iz vinkovačkoga susjednog sokaka transformirao i ovjekovječio u liku Đuke Begovića čiji je prototip Đuka Grgić bećareći rasuo tal i imetak velike vinkovačke zadruge Grgić iz Grgića sokaka, danas Gundulićeve ulice, kbr. 40.

Ako pokušamo dokučiti je li Tena inspirirana stvarnošću, dovoljno je citirati njezina stvaratelja Josipa Kozarca: „…ja sam sve moje pripovijesti vidio i doživio, sve je u njima gola istina; izmišljen je samo onaj lijep, koji jedan događaj, jednu osobu sa drugom umjetnički veže…

Nevjerojatno je, ili možda nije, kako se ljudi vole uhvatiti za neku priču iako većina kaže da ne voli priče. Naravno, kada se misli na tračeve, nitko (čitaj: svi) ne voli (čitaj: vole) priče (čitaj: tračeve). Djelomično si i ti prikazao život Ivana Kozarca prošle godine prilikom otvaranja Vinkovačkih jeseni. Dotaknuo si se vrlo oprezno njegove ljubavi prema Mariji krenuvši od upoznavanja na sokaku iako se njih dvoje vjerojatno nisu upoznali na sokaku. Nije to ni važno, napominjem, te nastavljam ovo kilometarsko pitanje u smjeru predstave u rujnu. Prikazano je i to kako mu ona govori da će se udati za nekoga drugog, točnije preuzet će prezime Guttman, bilo joj sa srećom. Uzevši u obzir da si tu priču postavio na daske, što ne ističeš kao bog zna što, vjerujem da nas sve zanima koliko je i gdje ta zabranjena ljubav zauzela književnoga i kazališnoga prostora. Kada spominjem kazališni prostor, mislim na razne redatelje i glumce, a kada govorim o književnome, nemojmo dalje od braće Kozaraca u ulozi autora.

Vinkovačka priča o šokačkom Romeu i Juliji s Krnjaša ne prestaje intrigirati. Neostvarena ljubav Ivana Kozarca prema rođakinji (bratićeva kći) Mariji Kozarac ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj antologijskoj pjesmi Milov’o sam… napisanoj 4. veljače 1910. godine, deset mjeseci prije smrti, točnije 16. studenoga iste godine u tek dvadeset i petoj godini života. Književno najplodonosnije razdoblje Ivan/Iva ostvaruje u godinama prožetim, pomalo neočekivajuće, tuberkuloznom bolešću.

Rođena 3. siječnja 1886. godine, Marija je djetinjstvo i djevojaštvo proživjela kao i Ivan u siromašnu vinkovačkom sokaku Krnjašu. Za Franju Guttmana udaje se 1906. godine. Sve što danas znamo o nesretnoj i zabranjenoj ljubavi ostalo je trajno utkano u stihove uspomena jednoga vremena neprežaljene ljubavi i ganutljive čežnje. Marija Guttman doživjela je duboku starost, umire 1979. godine u 93. godini. Čuvajući uspomenu na Ivana u molitvenik umetnula je, jednu kraj druge, njegovu i svoju fotografiju kao i nekoliko Kozarčevih pjesama. Govoriti više od ovoga nazvali bismo plodom mašte, no čitajući ili slušajući stihove pjesme, ne možemo se oteti dojmu emotivne iskrenosti mladenačke ljubavi. Fragment Ivina i Marijina odrastanja, trenutak nastajanja stihova pjevanih desetljećima kao i sjećanje na Marijinu udaju, prikazano je na svečanomu otvorenju 55. Vinkovačkih jeseni tematski obilježenomu stihom spomenute pjesme – Curo draga iz sokaka moga. Proučavatelji Kozarčeva opusa pripovijetku Ada okarakterizirat će prožetošću autobiografskim elementima vinkovačkoga pisca koja je, povezujući život i stvaralaštvo Ivino, u svojoj djelomičnosti, također, zaživjela na prošlogodišnjemu otvorenju Jeseni. Valja istaknuti sjajnu glumačku interpretaciju Ivana Ćaćića u liku Kozarca Ive u ranim dvadesetima kao i maloga Ive kojega izvrsno igra jedanaestogodišnji Antonio Starinec i kratko, a scenski vrlo upečatljivo pojavljivanje glumice Magdalene Živaljić Tadić u ulozi djevojke Marije tik pred udaju kao i igru Ane Draškić kad Marija biva zaigranom djevojčicom odrastajući s ostalom djecom u blatnjavu Krnjašu. Ujedno, bilo je to tek prvo svojevrsno scensko uprizorenje o ljubavi odavna pretočenoj u stihove perom mladića koji je ljubav maštao, a o životu sanjao.

Stariji je Kozarac bio šumar, sasvim nevažno, i napisao je Slavonsku šumu, Opravu, Biser-Katu, Mog djeda, Tenu, Mrtve kapitale te Wikipedia (kao i sve srodne i ponizne neznalice) danas slavi više njegovih naslova. Ljudi, kako sam napisao u uvodu, pomiješaju njihova djela ili zapravo pomiješaju njih dvojicu, Ivu i Josu. Pa i sam se uhvatim ponekad da ne znam tko je napisao onu kratku pričicu Moj djed, zaista dirljivu i šestašima jednu od lako pamtljivih priča. Ukratko izvještavajući i naširoko se praveći zainteresiran, postavljam ti pitanje o starijem Kozarcu. Što o njemu (ne) znamo, a pravimo se da to vjerojatno i (ni)je važno sve dok nas društvene mreže ne upozore da možda zaostajemo u poznavanju životopisa zavičajnih književnika? Gdje to u njegovim djelima bez ikakvih dvojbi prepoznajemo vinkovački prostor?

Mnogi će književni teoretičari priznati kako Josipu Kozarcu pripada mjesto pri samome vrhu najznačajnijih pisaca hrvatskoga realizma. Njihovu tvrdnju ne osporavam. Kazao sam kako je rođeni Vinkovčanin, a sa samo navršene dvije godine umire mu otac Alojzije pa brigu o malenome Josipu preuzima stric mu Đuro koji nije uspio u namjeri odgoja zaredivši se, a potom napustivši svećenstvo poradi sklonosti ženama i prešavši na pravoslavlje. Sredinu u kojoj je odrastao Josip opisuje u pripovijetki Moj stric. U Vinkovcima završava osnovno školovanje i upisuje gimnaziju ne dokazavši se baš dobrim đakom o čemu i sam piše ističući kako je učio tek toliko kako bi prešao iz jednoga razreda u drugi. Interes je pokazivao prema prirodnim predmetima. Studij šumarstva u Beču upisuje 1876. godine, a okončava ga kao najuspješniji student generacije. Bivao je šumarskim vježbenikom, a desetogodišnje je službovanje proveo i kao upravitelj šumarije u Lipovljanima. Službujući i u drugim mjestima premješten je konačno u Vinkovce gdje ostaje do 1906. godine, kratko odlazi u Garešnicu, a potom u Koprivnicu u kojoj umire 21. kolovoza iste godine. Još za studija boluje od, tada, neizlječive sušice. Lipovljani su Kozarčevo najplodonosnije razdoblje književnoga stvaralaštva, a ondje upoznaje i buduću suprugu Faniku. Kao što rekoh, svu inspiraciju za pisanje crpio je promatrajući život i ljude koji ga okružuju, a posebno je dojmljiv njegov razgovor s Ivanom Kozarcem koji ga posjećuje u svibnju 1906. godine, što potvrđuje Josipovu čvrstu vezanost za rodne mu Vinkovce, a Ivan o tome piše:

„…Reče da mu nekad ništa nije bilo do toga, gdje će kosti ostaviti. Ismjehivao je – veli – one, koji su želili grob u rodnom mjestu. Tako sve do u zadnje dane, ali sada – reče – sada, kad mi se je rastati sa rodnom grudom, s onim, gdje shvaćam Prerada (misli na pjesnika Petra Peradovića), njegove stihove: „U tvom polju daj mi groba – Tvojim cvijećem grob mi kiti…“.

O životu svoga rođaka Ivan Kozarac u pismu Branku Drechsleru Vodniku napisat će da je za njegovu biografiju dovoljno poznavati djela mu ‒ Priče djeda Nike, Tri ljubavi, Rodu o pohodu, Autobiografija objavljena u časopisu Život i Oprava.

Budući da si kazališni redatelj, vjerujem da ti je draže kada te pitaju o kazalištu i likovima, možda i autorima, na daskama. Nadam se da nam ovo nije zadnje sastajanje radi razglobe o vinkovačkim književnicima i književnim likovima, čime ti želim sugerirati da budeš kraći u svome zapisu. Mogli bismo mi, naravno, i o filmu, i hoćemo kada dođe najbolji trenutak za nj. Pohvalit ću, iako me nisi uputio da to trebam, tvoju kazališnu predstavu Biser-Katu i ostale predstave koje su nastale na temelju Kozarčevih opusa. Reci nam za kraj samo o tome koje su kazališne predstave i kojih redatelja, prema tvome mišljenju, odlično ili barem dojmljivo prikazale taj kozarački vinkovački Krnjaš na temelju njihovih priča.

Iako je riječ o vlastitome uratku, ne mogu poreći kako je vinkovački Krnjaš, obilježen posebnostima tradicijskoga života i mjestom književno-pjesničkih nadahnuća, široj publici pobliže dočaran na svečanome otvorenju prošlogodišnjih Jeseni. Ali, ne možemo ne spomenuti niti legendarnoga vinkovačkog glumca Franju Jelineka Beloga koji 1973. godine u tadašnjemu Kazalištu „Joza Ivakić“ u Vinkovcima utjelovljuje lik fatalnoga bećara Đuku Begovića prema dramatizaciji Miroslava Slavka Mađera u istoimenoj predstavi, a u režiji Dušana Šuše. Proslavljeni je hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac Fabijan Šovagović, prema Mađerovim zapisima, isticao kako poticaj za ulogu Đuke Begovića u osječkome Hrvatskom narodnom kazalištu, čiju režiju potpisuje Ivan Marton, dobiva upravo gledajući Beloga u istoimenoj ulozi na Vinkovačkim jesenima. Istaknuo si Biser-Katu retkovačkoga kazališta „Mika Živković“ kojoj potpisujem dramaturgiju i režiju, a praizvedba predstave odigrana je 2019. godine, a godinu dana ranije, također u produkciji retkovačkoga kazališta i vlastitoj mi režiji, zaživljuje predstava Blatne duše, crpeći dramaturgiju u djelima Ivana Kozarca. Tu su i Play Kozarci odigrani premijerno 2015. godine u vinkovačkome kazalištu u dramatizaciji i režiji Himze Nuhanovića. Kazališni redatelji do danas na daskama osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta postavili su Tenu, u vinkovačkome kazalištu Mrtve kapitale, Pod noć i druge književno-dramske ostvaraje Kozaraca (ne)svjesno, ali vjerno oslikavajući Krnjaš i seoske sredine u njegovoj okolici, ništa manje ni bitnije drukčije od tadašnjega života vinkovačkoga sokaka.

Nisam te pozdravio na početku pa ću, evo, sada to napraviti. Znaš da Bega redovito ukloni pozdravljanje pa usput i opis iznad. Dobar dan, Marko. Kako se osjećaš s obzirom na to da Vinkulja.hr prenosi razgovor s tobom, a Iva Kozarac opet neće na misu? Kako ćeš to opravdati? Baš mi je drago što te čitam.

Dobar dan, Matej. Odgovarajući na prethodna pitanja, osjećam radost smatrajući potrebom i dužnošću sviju nas, koji kulturu vinkovačkoga kraja baštinimo, iznova upoznavati pučanstvo s vrijednostima i bogatstvom književne ostavštine potekle iz pera velikana slavonske riječi.

Umjesto odgovora na tvoje posljednje pitanje poslužit ću se rečenicama iz romana Đuka Begović:

„…Jednog jutra ipak, tko ulazi u crkvu? – Đuka Begović. Upravo on. Bila baš jutarnja služba… Odmah se i šapat baba pojačao…

‒ Kad mogu oni – mogu i ja! – išlo mu mišlju, i očito mu bilo da će biti samo na dobitku. Izgubiti ne može…

Matej Delaš i Marko Sabljaković, FOTO: db