Što žena umije – dar Vinkovcima od redateljice Čakić i vinkovačkih kazalištaraca

Piše: Matej Delaš

Kako smo već pisali, u ožujku se nekoliko puta (među njima i pred Dan žena) u Gradskome kazalištu „Joza Ivakić“ prikazuje nova predstava „Što žena umije“ redateljice Biljane Čakić. Predstava je nastala u koprodukciji sa sisačkim kazalištem „Kristalna kocka“. U jednosatnoj predstavi nastupaju Selena Andrić, Vladimir Andrić, Vedran Dakić, Matea Marušić i Zorko Bagić. Nastala je na motivima humoreske Marije Jurić Zagorke te se u njezino vrijeme izvodila i hvalila, prema izjavi redateljice, sve dok se nije otkrilo da joj je autorica žena te počevši od toga (i, naravno, završivši gledanjem predstave), nije teško razumjeti što se predstavom željelo prikazati, nekada i sada. Izvedba vinkovačkih kazalištaraca i redateljice drugačija je, naravno, od izvornoga oblika jer dobiva svoj podulji nastavak u kojem isti glumci prikazuju obiteljsku situaciju u sadašnjem vremenu.

U prvome dijelu predstave prikazan je dio koji se potpuno temelji na Zagorkinu predlošku. Glavnomu ženskom liku (Matea Marušić) sama Zagorka (Selena Andrić) savjetuje kako pridobiti muževu (Vedran Dakić) pažnju, odnosno podučava ju kako nastupiti, kako razgovarati, kako zaprijetiti te kako se kretati u njegovoj nazočnosti jer nakon godinu dana braka i vidne nezainteresiranosti za klasičan život supružnika mora uzeti stvar u svoje ruke kako bi on jeo iz njih i smatrao ju važnom u njihovu bračnome životu. U drugome dijelu predstave radnja je premještena u sadašnjost, u kojoj supružnici (Matea Marušić i Vladimir Andrić) pokušavaju na tradicionalan način (onaj u kojem suprug traži savjete za šankom, a supruga se i ne pokušava oduprijeti obvezama koje taj brak drže) dolaziti do zajedničkih, kompromisnih rješenja. Ponovni Zagorkin upliv u radnju, kao i Matoševi komentari (Zorko Bagić) s kazališnoga balkona (televizijski ekran) pa i na daskama, izravno upućuju na suprotstavljenost tradicionalnoga i feminističkoga pogleda na ulogu žene, ne samo u braku nego i općenito u društvu.

Zanimljivo je primijetiti, budući da predstava prikazuje srodnu situaciju u dvama različitim vremenima, kako je glumac Dakić u prvome dijelu odigrao hladnoga nezainteresiranog muža čiju se ljubomoru moralo izazvati, a u drugome muškarca, supruga malo suvremenijih pogleda na žensko-muške odnose koji savjetuje glavnoga lika kako zrelo očuvati brak. Vladimir Andrić najprije je odigrao smotanoga, uglancanog i potpuno smiješnog, k tomu potencijalnog ljubavnika, a zatim nezainteresiranoga supruga koji se oslanja na šank, nosi prastari dres, želi popiti još jedno pivo prije polaska kući, ne plaća piće jer danas je nikakav itd. Time se vjerojatno želi pokazati kako svijet koji okružuje žene uvijek može biti drugačiji i da uvijek postoji mogućnost promjena (na bolje, na gore i na isto, naravno), odnosno okolina može mijenjati uloge zahvaljujući tomu što žena umije, a ne treba zanemariti niti onu već nametnutu (bez obzira bila točna ili ne) prosudbu (ne znam točno čiju, no očekivanu) kako se svijet za žene nije puno promijenio još od Zagorkina vremena. Možemo se složiti s njom ili ne, možemo se oduševiti feminizmom ili ne moramo (ne samo u ovome slučaju), no tema je odnosa u bračnim životima vjerojatno svevremenska.

Ne treba spojlati, predstava je pravi dar rodom vinkovačke redateljice Vinkovčankama i Vinkovčanima (koji, prema redateljičinim riječima prije mjesec i pol, prvi trebaju vidjeti tu predstavu) te će sami prosuditi koliko je suvremeni stil života vjerno prikazan u predstavi, a humor će definitivno, uz glumačku interpretaciju i trud, nasmijati veći broj gledatelja, nema veze kojega spola.