Iako je smrt jedino izvjesno i neizbježno u našim životima, o njoj, zapravo, gotovo ništa ne znamo. Jedino što znamo jest da smrt predstavlja kraj života ili barem ovoga oblika našega postojanja. Znamo i to da se smrću gase naše biološke funkcije i da naše tijelo prestaje funkcionirati na putu ka konačnom propadanju. Sve ostalo naše su pretpostavke ili vjerovanja.
Shvaćanje smrtnosti, naše poimanje smrti i onoga što slijedi ili ne slijedi iza nje, određeno je vremenom u kojem živimo, kulturnim, društvenim okruženjem u kojem odrastamo i naravno odgojem. Kako god, smrt je oduvijek budila zanimanje, a u saznanjima nismo mnogo napredovali u odnosu na čovjeka Staroga doba. Smrt je između ostaloga, bila predmet brojnih istraživanja, tema mnogih filozofskih i naravno religijskih rasprava i zapisa, mnoštva umjetničkih djela. I sve to, opet nas nije pomaklo od početa. I baš zato je o smrti teško nešto suvislo i pametno reći, jer govorimo o nečemu s čim izravno nemamo iskustva.
O odnosu čovjeka prema smrti porazgovarali smo s doc. dr. sc. Melitom Jukić, specijalisticom psihijatrije i subspecijalisticom biologijske i socijalne psihijatrije, ujedno i voditeljicom Odjela psihijatrije Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar.
– Nekada u davna vremena, kada je život bio jednostavniji, kada smo bili bliži prirodi i njezinim zakonima, bez opterećenja nekim vrijednostima karakterističnima za novije doba, i odnos prema smrti bio je drukčiji. Smrtnost, a naposljetku i smrt, bili su ljudskome biću podnošljiviji ili bolje rečeno prirodniji. Iz toga vjerojatno proizlazi i činjenica da se kod starih naroda i civilizacija, smrt često nazivala odlaskom, putovanjem, napuštanjem, rastankom, prelaskom… U ne tako davnoj povijesti, ljudi su češće imali indirektan dodir sa smrću i procesom umiranja. Živjelo se drukčije, više generacija je boravilo u istome kućanstvu, a ljudi su često umirali kod kuće, okruženi svojom djecom, unucima, susjedima i prijateljima. Dok danas, nerijetko ljudi umiru u bolnicama, okruženi nepoznatim ljudima koji samo rade svoj posao.
Umirući su priključeni na aparate, s hrpom cjevčica i boca oko sebe. Oni koji ih liječe nisu ljudi bez osjećaja i koliko god se kroz posao navikli da gledaju umiranje, svjedočiti nečijem umiranju s osjećajem da si kroz svoje djelovanje na neki način odgovoran za to koliko će osoba, čiji život imaš u rukama još poživjeti, svakako predstavlja stresan događaj. No, zbog prirode posla često se događaju gotovo nesuvisle, sulude situacije. Nerijetko se događa da zbog pritiska i osjećaja da se pod svaku cijenu mora osigurati još koji dan ili sat života, zaboravlja da je osobi jednostavno došlo vrijeme kraja njezina života – kaže dr. Jukić u uvodu navodeći kako je zanimljivo, a ujedno i često tužno, gledati kako obitelji koje nisu o svome roditelju vodile brigu ili ga nisu vidjele mjesecima, kada taj roditelj u poznoj dobi, u devedesetima, s mnoštvom teških dijagnoza, očekuju od medicinskoga osoblja čudo, valjda perući negdje u dubini svoje duše savjest zbog nebrige o tome istome roditelju.
– Suvremeni čovjek, u zapadnjačkome društvu i kulturi, iako obasipan informacijama, pa i informacijama o smrti, više nego li ikada prije o smrti ne želi razmišljati, izbjegava promišljanja o jedinome neizbježnome u našim životima. Svakodnevno svjedočimo mnoštvu vijesti o stradalima u prometnim nezgodama, u ratovima, u prirodnim katastrofama, ali se postavljamo kao da se to događa nekome drugome, a ne nama. Što je začudno, obzirom na to koliko je ljudi, ne tako davno, u Domovinskome ratu izgubilo život. Često se čini da ljudska vrsta funkcionira kao da smo postali besmrtni. Traganje za eliksirima mladosti, podvrgavanje tretmanima i zahvatima kojima se podmlađujemo, izbjegavanjem starenja i pokušajima brisanja našega jedinoga sigurnoga puta, onoga prema konačnome kraju, kao da želimo poništiti vlastitu smrtnost i izbjeći neizbježan kraj.
Strah od smrti poznat je svim ljudima. Iskrenim razgovorom i pridavanjem smisla, dodaje dr. Jukić, strah se umanjuje i prihvaćamo ga kao sastavni dio životnog puta…
– Strah od smrti dio je same esencije ljudskoga bića. On nas uostalom drži na životu, iako ne razmišljamo stalno o tome kako smo smrtni niti smo stalno svjesni ovoga straha. Da nije tako, bezglavo bismo jurili automobilima, iskušavali svoje sposobnosti skakanja s litice ili isprobavali kakav je učinak toksičnih supstanci, ne bismo išli liječniku. Dakle, normalan strah od smrti je itekako nužan i važan dio našega opstanka. Odnosno, kao i u slučaju bilo koje vrste straha i strah od smrti ima ulogu dobrobiti, zaštite čovjeka i u funkciji je života i funkcioniranja čovjeka. Međutim, kao i svaki drugi strah, kada strah od smrti poprimi duge razmjere, kada on postane velikoga inteziteta, kada usvojim normalnim aktivnostima vidimo smrtnu prijetnju i prestanemo normalno, uobičajeno živjeti, onda ovaj strah više nije racionalan i može se pojaviti u oblicima različitih duševnih poremećaja, što onda zahtijeva liječenje.
Koji su to psihički poremećaji koji uključuju strah od smrti?
– Strah od smrti je u podlozi brojnih psihičkih poremećaja, iako to na prvu možda ljudima nije vidljivo. Najčešće pretjerani strah, odnosno anksioznost nalazimo u različitim oblicima anksioznih poremećaja. Tako, primjerice, u nekim slučajevima paničnog poremećaja, koji je poprilično česti razlog dolaska pacijenata u psihijatrijske ordinacije, ali i ordinacije drugih liječnika, a koji je karakteriziran paničnim napadima, zapravo ispod karakterističnih, jasno vidljivih i artikuliranih simptoma, nalazimo stah od smrti. Iako će pacijenti često reći kako ne razmišljaju o smrti, već samo brinu da će npr. dobiti infarkt ili moždani udar. U generaliziranom anksioznom poremećaju se radi o stalnom osjećaju strepnje nelagode, koju pacijenti najčešće opisuju kao osjećaj da će se nešto loše dogoditi. I u slučaju težih psihičkih poremećaja, kao što su psihotični poremećaji, nerijetko nalazimo izražen strah od smrti, kao npr. u slučajevima paranoidne shizofrenije, kada bolesnici znaju živjeti u uvjerenju da ih neka osoba želi otrovati ili ubiti na neki drugi način, a da to sa realitetom za pravo nema puno veze.
Čega se zapravo bojimo kada govorimo o strahu od smrti?
– Kako nepoznato i inače izaziva znatiželju, ali i strah, tako i smrt sasvim prirodno pobuđuje u nama strah, ali i pokušaj da o tome da smo smrtni što manje razmišljamo. U našoj prirodi je da se bojimo nepoznatoga. Iako mnogi ljudi govore o svojim iskustvima bliskim smrti, o kliničkoj smrti ili nekim sličnim proživljavanjima, to svejedno nisu iskustva smrti. Dakle, nitko nam ne može reći što slijedi nakon što se tijelo ugasi. Sve iza toga može biti samo naša pretpostavka ili vjerovanje. Vjerovanje u život vječni, vjerovanje da života poslije smrti nema ili pak da ćemo ponovno živjeti u nekom drugom, novom životu i novom obliku.
Osim straha od nepoznatoga, naglašava dr. Jukić, ljudi strah od smrti opisuju i kao strah od nestajanja, a neki više kao žaljenje zbog odlaska s ovoga svijeta i rastanka od svojih voljenih.
– S druge strane, strah od smrti često se odnosi na strah od načina na koji ćemo umrijeti. Većina bi nas vjerojatno voljela umrijeti u snu, bez boli i patnje, bez svjesnosti da nam je došao kraj, ali na žalost, a možda i na sreću, to često nije slučaj. U tom kontekstu možemo zaključiti i da smrt nije uvijek obojana negativnom emocijom. Sjetimo se vlastitih ili doživljaja ljudi oko nas koji su imali neku blisku, teško bolesnu osobu, koja je silno trpjela zbog neke bolesti ili ozljede. Nerijetko u tim situacijama na smrt gledamo malo drukčijim očima. Iako žalimo zbog odlaska osobe, doživljavamo smrt kao spasenje od boli i patnje, kao konačni smiraj.
Pojednostavljeno rečeno…
– …prema nekim filozofskim stajalištima smrt je ultimativno zla, jer nas lišava svega ovozemaljskoga, pa bilo ono i bolno i teško i nepodnošljivo za čovjeka koji trpi. S druge strane, govori se o suprotstavljenom konceptu, odnosno dobroj smrti, koja se upravo odnosi na ono maloprije spomenuto, odnosno smrt kao oslobađanje od boli i trpljenja.
Ovdje možemo spomenuti i situacije u kojima je strah od života snažniji od straha od smrti…
– Jedna od njih je s osobama koje počine suicid ili, pak, onima koje zatraže eutanaziju. Imamo i primjere u kojima se ne radi o strahu od života, a osobe su opet bile spremne umrijeti kako bi zaštitile život drugih ili su pak spremne dati život za ideale.
Zašto suvremeni, zapadnjački život uključuje i svojevrsno negiranje smrtnosti?
– Od pamtivijeka je ljudska potreba za pronalaženjem puta ka besmrtnosti. Danas je to možda naglašenije nego ikada, samo što se ignoriranje uklopilo u ostale karakteristike suvremenoga čovjeka. Kako je nekako postao imperativ da moramo stalno biti sretni, da sve moramo imati odmah i sada, tako se u sve to uklopila i „vječna mladost“, a koja onda već sama po sebi podrazumijeva i negiranje smrti.
Sugovornica u završnim rečenicama:
– Naš odnos prema smrti i svjesnost o smrtnosti razlikuje nas od svih ostalih živih bića i već stoga je suludo ignorirati da smo smrtni ili pak pustiti da stah od smrti upropasti ovo vrijeme koje smo tu. Baš su ovi dani u godini su upravo dani kada se s poštovanjem sjećamo svojih umrlih. Lijepo je kada se s mirom u duši možemo sjetiti što smo sve prošli s nama dragom osobom dok je još bila tu, a teško kada moramo razmišljati o tome što smo sve propustili učiniti u nekom odnosu. Baš smrt, jedino nepobitno u našim životima, daje životu smisao. I dok je svijest o smrtnosti u funkciji toga da nas podsjeća da nemamo beskonačno vremena, ona zapravo obogaćuje naše postojanje. I bili mi religiozni ili ne, vjerovali u život poslije smrti ili ne, možemo posvjedočiti da jednako sigurno kao što je to smrt, jest i činjenica da će sjećanje na nas živjeti kroz ljude koji su nas voljeli, kao što naši preminuli i dalje žive s nama kroz naše priče, sjećanja i ljubav.