Rekonstrukcija državne ceste D46 od Vođinaca do Đurđanaca mnogima, koji redovno prometuju navedenom dionicom, već mjesecima zadaje glavobolje, a ono što je u startu izgledalo kao odlična stvar – nova cesta – pokazalo se kao potpuni promašaj. Možda ne u cijelosti, ali izvedba pojedinih dionica ceste doslovno je trajno i nepovratno uništila izgled naselja.
Unatoč brojnim nelogičnostima u izvedbi koje svakom slučajnom prolazniku izazivaju nevjericu, a posebno mještanima kojih se to izravno tiče, investitor do sada jednostavno nije imao sluha poslušati nijednu primjedbu zainteresiranih mještana i projekt unatoč svemu guraju i dalje, pa čak i pod cijenu trajnog i bespovratnog uništenja kulturne baštine.
Očekivali bi da Hrvatske ceste, tvrtka u stopostotnom državnom vlasništvu, brine o tome što radi istoj toj državi i narodu koju ju kroz ogromne poreze financira, no Hrvatske ceste se u ovom slučaju ponašaju kao da su stanovnici tu zbog ceste, a ne cesta zbog njih.
Kako su nas brojni mještani izvijestili, niti jedna primjedba koju su uputili investitoru, a koja je ukazivala na loše projektirana rješenja, nije prihvaćena niti su oni saslušani, već su u startu odbijeni kao nestručni ljudi koji im se petljaju u posao.
Ipak, jedan slučaj posebno bode u oči, a to je ono što su stručni projektanti zamislili kao trajno rješenje za česticu na adresi Vladimira Nazora 123, Stari Mikanovci. Naime na toj adresi nalazi se obiteljska kuća Petričević koja je uvrštena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao ”neoklasicistička gradska kuća u ruralnoj sredini”.
– Kuća je sagrađena oko 1820. godine i od tada je u neprekidnom vlasništvu obitelji Petričević. Prvotno je bila namijenjena obiteljskoj zadruzi i u njoj se neprekidno stanovalo do 1980.-ih godina, kaže nam Antun Petričević.
Nakon osamdesetih kuća je ubrzano propadala da bi ju od zuba vremena spasili upravo supružnici Antun i Marina Petričević koji su ju 2010. godine počeli obnavljati kako bi postala njihov obiteljski dom. Antun je inače diplomirani inženjer građevine, tako da je osim što je vlasnik kuće i stručna osoba kada je građevina u pitanju.
– Djed je htio da naslijedim ovu kuću i i da ju obnovim. Oduvijek sam bio zaljubljenik u tu kuću i na neki način sam obnovom kuće htio vratiti dug graditeljstvu, jer sam nakon faksa radio u firmi koja se bavila rušenjem. Ono što je najvažnije htio sam zaustaviti degradaciju jedne dobre i lijepe kulturne baštine u Slavoniji, kao i cijelog našeg duha i identiteta.
Kako se radi o zaštićenom kulturnom dobru, radovi na rekonstrukciji kuće odvijaju se u uskoj suradnji s konzervatorima iz Vukovarskog konzervatorskog odjela. ”Bila kuća”, zidana katnica uz glavnu cestu, nadaleko prepoznatljiva kao motiv raznih razglednica, fotografija i knjiga, preživjela je sve vremenske nepogode i obiteljske zgode, ali zbog birokratske i potpuno nepotrebne odluke nekoga iz Hrvatskih cesta trajno je narušen njen izgled.
Naime, netko iz Hrvatskih cesta je odlučio da će baš ispred kuće koja je zaštićena kulturna baština staviti ni manje ni više nego autobusno stajalište. Koje tamo do tada, dakle u zadnjih 200 godina, nikada nije ni bilo! Autobusno stajalište s pleksiglasom koji bi putnike trebao sačuvati od kiše i koji se gotovo pa naslanja na zaštićenu građevinu jer je od iste udaljeno manje od jednog metra.
– Bili smo u šoku kada smo saznali što planiraju i mislili smo da nema šanse da se uz zaštićeni status kuće tako nešto može dogoditi. No izvođači su, naravno prema uputama investitora, autobusnu stanicu ipak postavili. Porušili su tri stabla kestena i uništili travnatu površinu i prostor ispred kuće kojeg smo njegovali i nastojali obnoviti i sačuvati izgled vanjštine identičan onome koji je desetljećima bio prepoznatljiv i kojeg smo uspjeli sačuvati čak i u ratnim vremenima, kaže Antun.
Brojni apeli vlasnika pa čak i konzervatora nisu urodili plodom, tako da dok s jedne strane Petričevići u suradnji s jednim ministarstvom pokušavaju spasiti kulturnu baštinu Hrvatske, tvrtka te iste države im je istovremeno uništila obiteljsko naslijeđe.
Ova priča je i više nego nevjerojatna posebno kada se uzme u obzir da nije rađena rekonstrukcija postojeće autobusne stanice nego potpuno nova na novom mjestu, da je uz samo malo dobre volje i sluha mještana koji su na to upozoravali moglo biti sačuvano nešto što se čuva već desetljećima i da za to u Hrvatskim cestama nikoga nije briga. Ako se investitor može pravdati s tim da nije dužan surađivati s Ministarstvom kulture i čuvati kulturnu baštinu, je li onda dužan brinuti za sigurnosni aspekt cijele ceste?
– Predmetno autobusno stajalište je napravljeno na samoj krivini, na nepreglednom dijelu ceste i bez pješačkog prijelaza za djecu koji su najčešći korisnici autobusa, ističe Antun, pa nastavlja Taj dio ceste je i inače problematičan jer kada poslijepodnevno sunce zaslijepi vozače potreban je izniman oprez kako ne bi udarili drugi automobil na cesti, a kamoli dijete koje pokušava pretrčati glavnu cestu.
Pitamo se treba li biti poseban stručnjak za zaključiti sve ovo ili je investitorima bilo dovoljno provesti barem dva dana u naselju pa da to sami uoče?
Obiteljska kuća Petričević je možda i najveća žrtva ovog birokratskog projektiranja. No problema i nelogičnosti oko ove ceste ima još puno. Uz kolnik su iskopani kanali koji su u odnosu na stare duplo veći i dublji te predstavljaju ozbiljnu opasnost ako ljudi upadnu u njih pješice ili biciklom, a kamoli autom. Osim opravdanog pitanja o sigurnosti prometnice pitamo se jesu li prilikom projektiranja vodili računa o tome da će trajno promijeniti i narušiti izgled pojedinih dijelova naselja? Laiku je jasno da je zbog nelogičnog izdizanja visine ceste kolni prilaz lokalnoj osnovnoj školi postao i više nego opasan i kako se nedavno pokazalo za školske autobuse nepristupačan.
Petričevići i ostali mještani su nakon brojnih neuspjelih pokušaja razgovora s investitorom i izvođačima gotovo odustali od borbe. Dionica ceste u ulici Matije Gupca, kod obiteljske kuće Bagarić, koja je čak u jednom periodu služila kao ratna bolnica, zbog čega bi u nekim boljim vremenima mogla biti čak i dio turističke priče ratnih zbivanja, sad je do neprepoznatljivosti uništena. Raskrižje koje je godinama vapilo za običnim kružnim tokom koji bi riješio problem brzine i sigurnosti prometa sada je pretvoreno u prometni labirint s nekoliko cestovnih odvojaka i semafora zbog kojih stanovništvo više nema pristup vlastitim dvorištima.
Po mom nestručnom mišljenju, ako je ovo rješenje djelo stručnjaka možda bolje da staru cestu i ”ćuprije” nisu ni dirali. Pitam se jesi li gospoda iz Hrvatskih cesta ikada prošla ovim naseljima prije ovih radova? Nije za očekivati je da će nekog birokrata u Zagrebu boliti duša kao nas Slavonce kada nam netko uništava naše, ali mi još uvijek imamo dušu i ne možemo šutke gledati na ovo. Ako u Slavoniju idete samo jednom godišnje zbog kulena i rakije na Vinkovačkim jesenima onda bolje da ste ostavili staru cestu jer mi naše staro čuvamo i volimo, a ove eksperimente s betonom, asfaltom i kanalima dubine dva metra ste mogli isprobavati i negdje dalje. Pitam se zar zaista nije bilo drugog načina rekonstrukcije žile kucavice dvije susjedne županije?