Svaka budala ima svoje veselje

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Sunce se stidljivo pojavljivalo nad čuvenom Đerdapskom klisurom i prizor je bio zaista fascinantan, ali putnici u Tiletovom kombiju su imali drugih planova. Nakon laganog prolaska rumunjsko-srpske granice, po principu „10 eura u putovnici“, kompletna postava kombija, izuzev vozača koji je pukim slučajem i autor ovih redaka, ponovno je utonula u san. Nela, moja sadašnja supruga, mi je spavala na ramenu i otežavala ionako tešku vožnju relacijom Bukurešt-Vinkovci, pokraj nje je kunjao Stoja, a iza su hrkali Ica, Čelig, Vitak, Rota, Želja, Dragan

Bilo je 5 sati ujutro, vraćali smo se iz Izraela s utakmice Izrael-Hrvatska i svi smo bili „mrtvi“ od petodnevne avanture po Tel Avivu i Jeruzalemu. Jednoličan zvuk motora prekinulo je mrmljanje jednog mojeg supatni…, ovaj, suputnika (izrazio je želju da mu ne spominjem puno ime i prezime pa ću ga za potrebe ovog teksta nazvati „D. Stojanović“. Ustvari, to je preočito: nazovimo ga „Darko S.“). Ugledavši prve ribiče na Dunavu, razbudio se i rekao: „Koji su ovo konji, kako im se da pecati u 5 ujutro!“. Trenutak kasnije pogledi su nam se susreli, nismo trebali ništa reći (bratić Stoja i ja se često razumijemo i bez riječi!), nego smo se opalili smijati tako glasno da se većina u kombiju razbudila! Da, ništa se nije trebalo reći, ali on je ipak izrekao:

„Da, oni su konji što pecaju u 5 ujutro, a mi što smo uzeli godišnje odmore, išli kombijem do „obližnjeg“ Bukurešta (cca 750 km), pa avionom do Tel Aviva, spavali u hostelu bez krova (!), izbacali parsto eura svaki i sada, u istih tih 5 ujutro, imamo još 10 sati do Vinkulje po grbavim rumunjskim i srpskim cestama, mi smo ispravni!“.  U našu obranu, utakmica je bila prijateljska…

Raznolikost! Otkad pamtim, a to je neka sredina 80-ih, Vinkulja je grad raznolikosti. Uz već toliko puta opjevane rockere i vinkovačku rock-scenu, na ulicama se svakodnevno moglo naletjeti na navijače, šminkere, pankere, darkere, metalce i ostale, manje ili više, zanimljive supkulture. To je Vinkovcima davalo onaj urbani štih i činilo ga većim i posebnijim od mnogih drugih gradova (dugo sam se opirao veličanju Vinkovaca i izbjegavao termine poput: „Ma, ovog ima samo u Vinkovcima“ ili „Ovakvih likova nema u New Yorku!“ i slično, ali godine skitanja i iskustva su mi potvrdile jednu stvar: zaista smo osebujni, najblaže rečeno!)…

Ta raznolikost je imala i svoju lošu stranu. Često su „drukčiji“ bili na meti „normalnih“ pa se događalo da pitomog pankera, uz irokezu, krasi i razbijena arkada, a metalca, uz kosu do pola leđa, krvava i rastrgana traper jakna s prišivkom Slayer. Mišljenja sam da su poratne 90-e godine bile pogotovo teške za osobe koje bi odskakale iz okoline ponašanjem ili odijevanjem. Prijezirne poglede i uvredljive komentare prema takvim curama i dečkima neću ni spominjati, bilo ih je bezbroj. Puno gora stvar je što sam često bio svjedokom mnogih izljeva bespotrebnog nasilja i nerijetko mi na pamet pada Goran Bare koji dan-danas ne može Vinkovce vidjeti ni na vremenskoj prognozi. A on je bio drukčiji. Poseban. Isticao se. Jedna njegova izjava mi se urezala u pamćenje :

– „U Vinkovcima, da dođeš do kina, moraš se šest puta potući!“

Tada mi je to bilo smiješno i ispunjavalo me nekim ponosom (neću lagati, danas mi je jednako drago kad nas ljudi „sa strane“ doživljavaju kao opasan i nezgodan grad za nekog tko traži probleme!), ali kako sam odrastao i bivao stariji (ne nužno i pametniji), shvatio sam da upravo ta raznolikost i šarenilo daje nekom mjestu poseban šarm.

Svaka budala ima svoje veselje– je stara narodna i to je apsolutno točno. Netko voli rap, netko cajke, netko operu (navodno ima i takvih, ne mogu sa sigurnošću tvrditi), jedni će otići u kazalište kad Cibalia igra najvažniju tekmu sezone, drugi će zuriti u sunce na Banji, a treći pecati u pet ujutro.

Zašto nekome tko ima drukčije poglede na svijet, drukčije ukuse i afinitete (opa, kupio se rječnik!), nametati svoje svjetonazore ili, još gore, silom pokušati nešto ugurati u glavu?Doslovno i preneseno…

„Live and let live“, rekle bi kolege s BBC-a i drago mi što u današnje vrijeme mi Vinkovčani (velikom većinom) tako dišemo!

I drago mi je kad vidim izpirsanu i tetoviranu osobu u knjižnici!        

I drago mi je kad vidim „gotičare“ po gradu!

I drago mi je kad na Rock Marinfestu vidim „pogo“ 15-ogodišnjih pankera!

I drago mi je kad u parku vidim dvije cure kako se drže za ruke!

I drago mi je što imamo Jazz, Walkow, Hang Loose i Buba bar!

I drago mi kad vidim Nepalce koji u slobodno vrijeme (ako takvo nešto postoji kod Bose) igraju nogomet!

I drago mi je što je Jerry ljubimac Ultrasa!

I drago mi je što živim u Vinkovcima!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.