Sve što sam prešutio pročitavši Bilo jednom na Divljem istoku

FOTO: Matej Delaš

PIŠE: Matej Delaš

Bilo je vrlo kasno (zapravo rano ujutro) kada sam dovršavao jedno od zadnjih pića u vinkovačkome kafiću koji neću imenovati te koji nosi ime pjesme hrvatskoga predstavnika na Euroviziji 1995. godine, a pjevale su ju Danijela Martinović i Lidija Dunjko. Jedan se od relativno starijih poznanika vraćao za svoj stol s mjesta koje također neću imenovati i zaustavio nakon što sam ga oslovio imenom koje, isto tako, neću spomenuti kako bih sačuvao njegovu autorsku sigurnost. Nakon što smo izmijenili nekoliko dosjetki na račun prosvjetarskih prilika 2018. godine, davao je u kratkim crtama jasne naznake (vrućica, povraćanje, gastritis, vrtoglavica u rukama i nogama) da će objaviti roman i dati mu ime Bilo jednom na Divljem istoku. Naravno, mene je taj dijalog podsjetio na Rodit ćeš sina i dati mu ime nad svakim imenom, no nisam se dao zanositi. Budući da sam njegove romane Crtač i Punomasni anđeo još 2012. godine progutao u kratkome roku onako kako njegov novi glavni lik guta poniženja (brzo, pažljivo i bez osvrtanja), samo sam čekao da se novi roman pojavi u knjižnici. Ili u takozvanoj knjižari, ovisno o tome hoću li biti široke ruke ili ne.

Budući da roman nosi naslov koji podsjeća na vestern iz 1968. godine koji nisam gledao do trenutka začinjanja ovoga erotskog štiva i besramnoga odnosa s vlastitom tipkovnicom te s obzirom na posuđivanje romana iz zavičajne u danima kada su o romanu svi pisali isto, pitao sam neimenovana autora je li dobro najprije pogledati film. Ne sjećam se što je odgovorio, no vjerojatno je i bolje što sam odlučio knjigu pročitati bez ikakve pomoći (iako se gledanje filma koji je u odnosu s romanom ne smatra nikakvom pomoći) te danas, nekoliko tjedana poslije sedmosatnoga neprekinutoga čitanja, smatram da je najbolje napisati (za naš precijenjeni portal) ono što dosad nisam pročitao naokolo. Pa… ovako to izgleda.

Profil je glavnoga lika nalik nekolicini likova hrvatske moderne

Prije jedanaestak je godina neimenovani autor predavao hrvatsku modernu nekolicini nadobudnih studenata i studentica Hrvatskoga jezika i književnosti te, moram reći, to je jedno od rijetkih razdoblja u hrvatskoj književnosti koje bih, nakon tih nekoliko mjeseci i petice iz seminara koju mi je on poklonio, zaista podrobno istraživao. Iako mu autor daje minimalne autobiografske karakteristike (profesor Hrvatskoga jezika, književnik i književni kritičar), u pravu je kada napominje da je traženje autobiografskoga u tekstovima nepotrebno. U ovome slučaju autorova biografija nema pravu ulogu.

Glavni lik podsjeća na nekolicinu antijunaka koje su stvorili književnici iz razdoblja moderne (1891.-1914., jedno od vremenskih određenja). Naprimjer, Đuro Andrijašević iz romana Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva mentalno je i moralno propao jer su mjesto i vrijeme njegova nastavnikovanja bili za njega hipersenzibilnoga previše grubi, a Leskovarov je lik učitelja Đuro Martić poludio jer ga je sustigla prošlost koju nije mogao promijeniti, U romanu Bilo jednom na Divljem istoku glavni se lik ne može zaposliti sa svojom diplomom iako ima već 40 godina, aktivan je u kulturnome životu grada, vrlo kvalificiran, dijete je hrvatskoga branitelja i dugo radi honorarne poslove kako bi stvorio barem neki privid životne samostalnosti.

Sigurno je, naći će se drugačija mišljenja, no poveznica koju iznosim u jednome od zadnjih odlomaka, nekako mi daje za pravo oblik gornjega podnaslova. K tomu, zanimljivi su i posjeti glavnoga lika birtiji gdje se druži s konobaricom, povremeno glasno iznosi svoje probleme te jednom prilikom dobiva batine, baš kao pravi lik iz priče nekoga od Kozaraca, a možda i Kosora. Vjerojatno.

I dalje je nerazumijevanje između starih i mladih pogubno, neću otkriti za koga

Blago rečeno. I dalje, odnosno u prošlome je romanu Punomasni anđeo lik oca bio tek malo tiši od kauboja iz novoga te je njegovo zaglavljivanje tko zna u kojim vremenima možda pravi kamen spoticanja za glavnoga lika, mladoga Srijemca. Za pretpostaviti je da se radi o istome liku kada se govori o dvama očevima iz dvaju romana, bit ću tako slobodan i to zaključiti. Lako pamtljiv detalj iz Punomasnoga anđela očev je stav kako nije dobro da mu sin išta ima s djevojkom koja se zove Nataša te njegovo trčanje, ako se dobro sjećam, za autobusom i govorenje o tome kako je majci opet loše, nadalje pokušaj zaustavljanja autobusa kako se sin ne bi otišao družiti s djevojkom Srpkinjom. Likovi majki jednako su profilirani u oba romana jer dok ju se u prvome i ne čuje, u drugome je već ozbiljno oboljela.

Uz oca se vezuje PTSP, grubost, oružje, sjećanje na ekipu iz Mažuranićeve koja je branila grad, nerazumijevanje sinove situacije te neko uvjerenje da u gradu koji je mjesto radnje, njegova poznanstva još uvijek nešto znače. Iako taj otac ima svoje mirne epizode, čitateljski ga se može doživjeti osobom lišena svakog suosjećanja prema supruzi i sinu.

Situacije u kojima ne znaš što možeš vjerovati, no kao da nemaš izbora

U jednoj od prvih scena u romanu glavni lik Zlatko razgovara s prijateljem koji mu prenosi obavijest da će se otvoriti natječaj na koji bi baš on, četrdesetogodišnji nezaposleni profesor, mogao uskočiti. Iako je to puno puta doživio i iako bi isprva najradije svaku nadu odmah otklonio od sebe, ponada se da bi se konačno mogao zaposliti u Ustanovi za kulturu, društvena pitanja… (ne znam više točno kako se zove, no nazvana je nekako da bi karikirala). Do kraja romana ostaje nejasno je li taj prijatelj bio potpuno iskren, no nikakvu osudu na kraju ne doživljava.

Nakon što likovi završe kako završe, zanimljiva je briga ravnatelja ustanove u kojoj je bio otvoren natječaj. “Njegov otac i ja zajedno smo branili… da sam to znao, učinio bih nešto.” Pročitajte i procijenite kako je na kraju i koliko kvalitetno profilirana ljudska potreba osvjetlati si obraz, odnosno potreba čestitati samomu sebi stvari koje – nisu. I tu dolazim do…

Realnije profiliranje pojedinih sporednih likova

Po mome skromnom sudu daleko su bolje, u usporedbi s romanom iz 2011. ili 2012., uspjela karikiranja ljudi koji prodaju maglu. Karikiranje je realnije i uspjelije, k tomu profinjenije, te ga neće svatko shvatiti. Dobar je primjer ured ravnatelja ustanove gdje se tajnica glasno stavlja na raspolaganje, što redovito, prema Pripovjedačevoj tvrdnji, rade ljudi koji misle otići ranije s posla te gdje glavni lik ne smije naglas reći “Vi to ne možete shvatiti”, već u kratkim crtama pokušava objasniti kako Autor i Lirski Subjekt nisu isto pa, ako ikako može, ravnatelj bi trebao prihvatiti ako ne pripovjedačku, onda barem pjesničku slobodu.

Posljednja rečenica

Zadnja rečenica u romanu posuđena je iz Leskovarove pripovijetke Misao na vječnost, gdje također zauzima isto mjesto. Glavni likovi Nagulovljeva romana i Leskovarove pripovijetke završavaju jednako i pripovjedači rabe identičnu rečenicu kako bi opisali mentalno stanje svojih junaka. To je bila prva točka koju sam neimenovanu autoru spomenuo jer mi je zapela (ili zapala) u oko (ili uho), a za sve ostale uzeo sam godišnji odmor od nekoliko tjedana.

Sve što vam nisam stigao ukrasti

Osim što Divlji istok asocira na Divlji zapad, završni obračun između oca i sina asocira na završni obračun iz filma Sergija Leonea. U trenutku stvaranja teksta pokušao sam gledati film, ali od toga je koraka bila jača ona mogućnost napisati besmislen odlomak kao što je onu potrebu ugodnoga iščitavanja novoga romana nadvladala prekonoćna potreba dokrajčiti štivo koje, prema autorovu smatranju, nije za one koji imaju osjetljiv želudac, čir ili gastritis.

Možda mi padne na pamet dodati nešto na sve što sam ustvrdio u gornjem tekstu, no budući da sam poslije odnosa s vlastitom tipkovnicom odlučio dušu joj udahnuti puhanjem u prašinu na zaslonu, a zatim vjenčati voljeni tekst s Beginim portalom, časno ću održati tihu riječ i podati ju za precijenjeni portal. Sigurno mislim i još nešto, ali već je tekst otišao pa nisam stigao… Kako kaže onaj vic. Što sam rekao sada, zauvijek ću šutjeti.