TOMIJEVI PUTOPISI – Prateći Wallacea, 2. dio

PIŠE: Tomi Kordić

Malezija je vrlo zanimljiva zemlja, a vremena nemamo na pretek, tako da smo nakon nekoliko dana, rano ujutro krenuli na put u jednu od najstarijih prašuma na svijetu. U nacionalni park Taman Negara. Nakon izvrsnog doručka u obliku rotija s povrćem ili mesom, ( vrlo slično našem bureku, ali manje masno ) spremni smo na četverosatnu vožnju kombijem i trosatnu vožnju čamcem, kako bi stigli u selo Kuala Tahan.

Ceste u Maleziji su vrlo dobre, i vožnja je ugodna, krajolik se uglavnom sastoji od plantaža palmi od kojih se pravi ulje i koje je unosna grana malezijskog gospodarstva.

Nažalost, prokrčene su prirodne šume, na uštrb ovih, ali krajolik je i dalje zelen, gust, i bogat. Na trenutke primjećujemo prometne znakove, oprez mogući slonovi na cesti, ali nismo vidjeli ni jednog. Napokon stižemo do rijeke gdje prelazimo u vrlo udobne čamce, sa sjedalima tik uz vodu i krećemo u prašumu. Šibamo se raznim repelentima, trzamo na svakog insekta u blizini. Pokušavamo izbjeći kapljice vode po licu..Evropa je još jaka u nama. Naravno, to traje prvih pola sata, a kasnije se potpuno prepuštamo, pa smo čak i završli na kupanju u rijeci, nakon što smo provjerili da ovdje krokodila već odavno nema.

Kuala Tahan je prekrasno malo selo smješteno na samom ulazu u nacionalni park Taman Negara. Nismo unaprijed bukirali smještaj, nego smo išli pronaći nešto na licu mjesta. Smjestili smo se tako uz sam rub rijeke u male bungalove s vanjskih tušem i wcom. Bazično, ali u potpunoj harmoniji s mjestom. Drvena vrata imala su dosta lufta pri dnu, pa smo rupe prekrili plastičnim bocama i limenkama kako bi spriječili potencijalno neugodni susret sa raznim prašumskim bićima koja puzaju i gmižu noću. Kobre nisu toliki problem, jer se obično klone ljudi, ali kao i u ostatku JI Azije tu žive kraiti. Oni su nezgodni, po danu su bezazleni, ali noću mijenjaju karakter i uz to imaju sklonost tražiti ljudska utočišta i toplinu pokrivača. Ugriz im je bezbolan, a snažni neurotoksini učine da se žrtva jednostavno ne probudi. Nije do sad bilo slučajeva, ali neka boce stoje tamo ništa ne smetaju 

Buđenja…svježa jutra, izmaglica nad krošnjama visokih prašumskih stabala, zvuci jutarnjih ptica i čamaca sa smeđe vijugave rijeke. Selo koje se polako budi, u svom ritmu i bez osjećaja da se negdje mora stići. Mirisi kajgane i svježe obješenog rublja. Seljani su susretljivi, opušteni i nasmijani. Žive većinom od turizma, obzirom da je ovo selo, polazna točka za sve izlete u ovom dijelu prašume.

Mi se, zbog ograničenosti vremenom nismo nažalost mogli otisnuti dublje u divljinu, jer za to treba najmanje 4 dana. Postoje i dulji trekkovi koji traju i po 9 dana i njima se dopire do stvarno zabačenih dijelova, pa čak i do vrha Gunung Tahan ( 2,187 m) najvišeg vrha ovog dijela Malezije. Inače, najviši vrh Ji Azije je Mount Kinabalu također u Maleziji, ali u njenom dijelu na otoku Borneu.

Proveli smo ovdje tek dva cijela dana, ali nam se zbog dojma koji je na nas ostavila ova šuma, učinilo kao da smo srasli s tim mjestom. Prešli smo osnovni trekk koji je uredno obilježen i ne treba vodiča, iako smo i tu izgubili trag nekoliko puta, i možemo zamisliti kako bi izgledalo izgubiti se u ovako jednoj šumi. Posebno je to došlo do izražaja kada smo išli i u noćni izlet. Kada ugasiš lampu na tren, oko tebe ostane onaj izvorni mrak nijansiran tek mjesecom koji povremeno ocrta poneku siluetu i zvuci koje možeš slušati satima.

Drugog dana otišli smo s vodičem niže uz rijeku do domorodačkog naroda Batek, koje živi na tim prostorima. Njih još i nazivaju Orang aslii ili originalni ljudi.

U široj bazi pripadaju domorocima koje nalazimo i u Papua Novoj Gvineji i australskim aboridžinima. Raštrkani u malih grupama od 10-40 osoba, ima ih nešto oko 1500 u prašumi. Do 1970, unutrašnjoj Malezije bila je teško dostupna i orang aslli su bili rašireniji na većim površinama, ali eksploatacija šuma svela ih je na područja unutar Taman Negare.
I danas, stalno su u migracijama koje su uvjetovane ili prirodnim ciklusima potrage za hranom ili kada netko od članova zajednice umre. Razlog je taj, što zbog međusobne povezanosti, gubitak osobe je za njih iznimno tužan događaj, te se na taj način zaokupe nekoliko mjeseci i na taj način prođu period žalovanja. Strance prihvaćaju isključivo prema svojoj volji i onoliko koliko njima odgovara.  Država im dopušta zadržati način života iako postoje stalni pokušaji da ih se integrira u moderno društvo. Novac im ne znači ništa jer, kako je jedan rekao : I s milijun dolara u šumi mogu  tim novčanicama zapaliti vatru i ništa više.

Inače čitav taj dan smo hodali uokolo potpuno mokri, jer je je put do sela bio neka verzija poluraftinga koji nam nitko nije spomenuo, ali postojale su neke naznake na početku, kad je vodič rekao da spremimo kamere u neke nepropusne vreće. Postoji taj neki osjećaj kad si u prašumi, bio mokar ili suh, vlaga je u zraku tolika, da se ne osjećaš nelagodno mokar do kože. Čak ti je i potpuno svejedno, bauljaš okolo bos, cijedi se s tebe, a ti sjediš negdje na putu, grickaš nešto nedefinirano. Učili smo od domorodaca kako zapaliti vatru i kako pucati iz puhaljki sa otrovnim strelicama. Čak smo si i uzeli jednu kao suvenir, kako bi u svom rodnom gradu u budućnosti kontrolirali populaciju glodavaca haha. Uživali smo citavo vrijeme provedeno u ovom selu, čak toliko da nam je bilo žao kad je došao dan polaska u novu avanturu, čak i kad je ta avantura značila odmor na tajnovitom tropskom otoku, nedostupnom dobar dio godine.