TOMIJEVI PUTOPISI – Prateći Wallacea, 3. dio

PIŠE: Tomi Kordić

Put nas je tako doveo na Perenthian Islands. i to na njegov manje razvijen dio pod imenom Kecil. Čamac nas ostavlja na plaži koja će biti naš dom idućih pet dana.

Plaža je privatno vlasništvo jedne obitelji koja tu živi, i poprilično je izdvojena od ostatka otoka. Ovo” izdvojena” je ustvari čudno za reći, obzirom da na otoku nema cesta, ni puteva i čitav otok je ustvari brdovita džungla, kroz koju prolazi jedan jedini drveni puteljak koji tokom godine zaraste u džunglu, pa je “sve” ustvari izdvojeno. S druge strane otoka postoji velika plaža, gdje je većina smještaja i “događanja”, al općenito veza između lokacija na otoku obavlja se putem čamaca jer je otok neprohodan.

Smještamo se u oronule drvene bungalove, šokirani koliko su zapušteni. Rupe sa svih strane, vrata zjape, prozori zjape, grede se klimaju, krov se zloslutno nagnuo. Domaćinima koji žive u prvom od njih, ovo se nije činilo kao problem.

Jel mozete molim vas srediti sobe ili barem krevete i wc? Ovo ništa nije pripremljeno!!

Oh yes, of course sir! 

Osmijeh od uha do uha, bijeli zubi na preplanuloj malajsko pacifičkoj faci.

Sat kasnije, povirujemo u sobe..nikakva promjena..

Ovaaaj, jel mozete molim vas srediti sobe ili barem krevete i wc? Ovo ništa nije pripremljeno!!

Yes, Yes, no problem! the cleaning company is on vacation, so we do it now.

Tvrtka za čišćenje? Hahahaah na otoku bez struje i ceste?

Nakon nekog vremena vidimo sugovornika i sestru mu? kako nose neke krpe i sredstva za čišćenje sporim korakom prema bungalovima..i onda opet nestaju negdje.

Sat kasnije, povirujemo u sobe..nikakva promjena. ili čekaj, oho posteljina je nova. i “miriši” na neš čudno što me u glavi asocira na kamfor omekišvač iako nemam pojma kako miriši kamfor. Ali taj riječ mi se stvorila tad.

U tom trenutku odlučujemo odbaciti evropsku nervozu koja se s pravom nastanila u nama, i pokušati shvatiti ritam po kojem žive ljudi na ovom otoku. Naravno da ga ne shvaćamo, ali tu smo..na jednoj od najljepših plaža u ovom dijelu svijeta, samo je naša čitav ovaj tjedan. To je ono što ljudi gledaju na razglednicama i reklamama za Rafaello ili kreme za sunčanje. Cure uzimaju te krpe, sređuju sobe do neke realno zadovoljavajuće razine i lagano se prebacujemo u beach mode. Asian style.

Super stvar što obitelj ima terasu koja služi kao restoran, i tu smo za doručak i ručak i večeru. Super stvar, kažem, obzirom da na otoku nema infrastrukture, trgovina, tržnica..i pitanje je, što bi jeli bez da idemo na suprotnu stranu otoka, preko sat vremena, drvenim puteljkom kroz prašumu.

Osim nas, na plaži je simpatična malajska obitelj, koja je ovdje došla kako bi sin položio nekakav ispit iz ronjenja. Ni oni nisu navikli na ovakav level Robinson Crusoe iskustva, pa nam prepričavaju prošlonoćne dogodovštine sa raznim prašumskim stvorovima.

Naše prvo iskustvo s jednim od njih je počelo već rano ujutro i rečenicom.. Tomi, brzo dodji pogledaj šta nam je ispred kolibe..ne usudim se izać!

Veliki gušter varan od preko 1m, lijeno se povlačio po pijesku ispred našeg ulaza, a uskoro mu se pridružio i drugi. Bezopasni su, ali na prvi kontakt ne ostavljau vas ravnodušnima. Šuma počinje oko 2 m iza naših koliba i uistinu sve što živi u njoj može naići do vas, pa smo idućih večeri obavezno pregledavali unutrašnjost za kakvim neželjenim gostima. Gore u brdu navodno žive i veliki mrežasti pitoni, ali ukoliko ne uzgajamo piliće, nije vjerojatno da će nas posjetiti 😉 Ima i nekoliko otrovnica, uključujući i čuvene morske kraite, koji su jedni od najotrovnijih na svijetu.

Ništa od toga nama nije smetalo previše, jer okruženje je uistinu bilo očaravajuće. A iznenađenje nas je dočekalo i kada smo zaronili ispod površine vode. Ispred plaže se nalazio veliki koraljni greben koji je vrvio životom. Satima smo ronili oko tih podvodnih reljefa, istraživali zakutke, i svaki put otkrivali neke nove vrste. Ribe svih mogućih boja, kao da se netko zaigrao temperama. U jednom trenutku su se pojavili i blacktip morski psi, pa je iskustvo bilo potpuno. Oduševio nas je mali Nemo kojeg smo mogli staviti u dlan bez da pobjegne. Postojale su tu i neke čudne ribe mrkog izgleda dugih njuški punih zuba, koje su u jatima plovile tik ispod površine. kasnije smo saznali da su to barakude i da treba malo pripaziti oko ovih većih, jer znaju greškom nanijeti ozbiljne ozlijede.

Slijedećih dana nekako smo se prislili ipak istražiti i ostatak otoka, i čak otići na neke organizirane vožnje brodom, ali ostali smo dojma da je najbolje što ovaj otok nudi upravo dio gdje smo bili mi, pa nas ostatak nije pretjerano oduševio. Ili smo se jednostavno odvikli od ljudi hahaha.

Malo dalje od nas, na susjednoj plaži, otkrili smo zanimljivu nastambu, smještaj napravljen od naplavina koje more izbaci za vrijeme monsuna. Vlasnik je to uredio i prima posjetitelje. Tu smo zatekli neki neobičnu ekipu i sami se pozvali kod njih na večeru. Lokalac Eddie zadužen za održavanje i kuhanje i njemačka volonterka koja je ovdje u sklopu ideje my year of summer. Odlučila je godinu dana ili više loviti ljeto po zemaljskoj kugli, gdje god ju put pri tome odvede. Vrt začina i manga i povrća i smještaj u kojem je boravila, nepogrešivo je odavao stereotipnu njemačku pedantnost, pa smo se svi smijali kako je teško odbaciti stare usađene navike čak i na ovakom mjestu. Jednako kao što smo i mi bili barem duplo glasniji gdje god bi se pojavili.

Domaćin je skuhao tunu u kokosovom umaku po nekom tradicionalnom receptu i dočekao nas u tradicionalnoj odori, što je izgledalo nadrealno pod tim zagasitim svjetlima i polumraku između labirinta pruća i naplavina gdje se smjestila kuhinja, nekoliko gostinjih soba, terasa. Bili smo zadovoljni što smo slučajno, baš na ovaj način priveli svoju otočnu avanturu kraju, nekako u skladu s atmosferom ovog mjesta, daleko od ikakvih resorta, beach partyja i sveg što inače upotpunjuje tropska otočja JI Azije.

Lako je ovdje zaboraviti na vrijeme, prepustiti se energiji ovog mjesta koje tu struji nepromjenjeno vjerojatno stoljećima. Tu na 50 minuta od obale, kuca neki drugi sat, drugi prioriteti, druga dimenzija. Pitanje je kad će i ovdje bljesnuti prvi veliki turistički kompleksi i horde pijanih turista oboružani selfi štapovima i instagram akauntima, ustvari nije pitanje…vrlo skoro.

Ali barem do tad, neka ovo mjesto i dalje priča priču o mjestu na kojem su se gusari u davno doba često zaustavljali tokom svojih lutanja ovim morima, pa ako se tu stigne ušuljati i kakva priča u zakopanom blagu, zašto da ne..

Pulau Perenthian to zaslužuje!