Put nas je dalje vodio na jugoistok u Mikumi nacionalni park, gdje smo bili na neizostavnom safariju i u posjeti zmijskom parku. Mario i ja se odmah hvatamo nekih primjeraka, s tim da rock piton kojeg su njemu dali u ruke, uistinu nije izgledao kao piton koji se slagao s tim. Frktao je i u jednom trenutku i krenuo čak i napasti. Inače cijeli put na istok, bio je dio organiziranog posjeta, gdje je naš vozač zakasnio nekoliko sati, pa se park već zatvorio, ali vozač je isposlovao da nas “puste malo” da bauljamo uz lampe, po mraku , između terarija, i dvorišta s krokodilima.
Safari je bio sve ono što od safarija i očekujete. Srećom, osim nas vidjeli smo samo još jedan džip s turistima, i uspjeli smo vidjeti mnoštvo životinja. Da, i lavove
Neočekivana tišina vlada afričkom savanom, nekakav privid mira i spokoja, na poljima koje su svakodnevno poprišta krvavih borbi za život.
Već oko 10 ujutro sunce postaje prejako i životinje se povlače u zaklon sve do večeri, a sa njima i mi.
Ostavljamo slike klasične Afrike za sobom i vraćamo se u Dar es Salaam. Usput obilazimo i obližnje mjesto Bagamoyo, koje je u povijesti bilo točka gdje su robovlasnici skupljali i slali robove dalje u unutrašnjost. Od tud, put je vodio do posljednje etape na ovom putovanju.
Zanzibar, otok začina, dugih tropskih plaža, i važna točka u putevima trgovine koji su ovuda vodili iz arapskih krajeva. Posljedica toga je, da je Zanizbar većinom muslimanski, za razliku od predominantno kršćanske Tanzanije. To se ogledalo kako u arhitekturi tako i u običajima, pa i mentalitetu ljudi na otoku.
Smjestili smo se u resortu na plaži, kojeg vodi potpuno spaljeni južnoafrikanac, koji se upravo spremao slaviti 36ti rođendan, iako je imao 46. Inače, desna obala Zanzibara, nema nikakvu obalnu stražu ni kontrolu, tako da u ponudi ilegalnih supstanci, samo mašta može biti granica, pa tako i ne čudi pojava raznih ekscentričnih likova sa svih strana svijeta, kojima se tu baš eto svidjelo zakupiti resort, obući bundu i viktorijanski šešir i kupaće i partijati okolo svako večer.
Rentali smo džip, kako bi imali mogućnost zaviriti u svaki kutak otoka, što smo narednih dana najčešće i činili. Doduše, već nakon par km, zaustavlja nas prva “kontrola”, prometne policije. Vrlo ozbiljno, demontriraju pravilnike, posljedice itd..zaustavljamo tu navalu pravičnosti i regula, sa desetak kuna i prolazimo. Nakon nekoliko kilometara. nova izvedenica policije. Druga uniforma, isti odgovoran odnos prema pravilima službe
U sljedećim danima, izmjenjuju se uniforme, prijetnje, sudbonosni apokaliptični scenariji koji će uslijediti jer nemamo zanzibarsku vozačku dozvolu, nego samo neku nebitnu internacionalnu. Povjesni je i monolog o obaveznom vezanju pojasa i na stražnjim sjedalima, i to baš u trenutku kada je pokraj nas prolazio kombi iz kojeg su doslovno ispadali ljudi, s krova i prozora. Na moju opasku kako ni oni nisu vezani iza, sluzbenik je odgovorio, –Pa kad nemaju pojas !
Na nekom od punktova, Trusića koji je vozio, odveli su u neku kolibu i držali ga tamo, čitali mu pravilnike ,whole nine yards, da bi sve prošlo dogovorom teškim 15tak kn. Kasnije im nismo više ni davali vremene za monologe, nego im samo kroz prozor gurali tih 10tak kn i prolazili dalje. Momak koji je isto iz Hrvatske i živi ovdje sa suprugom, rekao nam je da je to normalno, i da čak i on koji je tu lokalac i poznaju ga, i dalje svaki put plaće te budalaštine. To je ovdje tako. Sjever Zanizbara većinom je meka talijanskih turista, velike pješčane plaže, bez previše hlada, skupi resorti i sve što uz to ide. Na drugoj sttrani obišli smo naravno i Stone Town, svjesno se gubili u uskim ulicama bez imena, cjenkali se na tržnici s vještim lokalnim trgovcima, našli preko nekoliko kuća gdje se rodio Freddie Mercury i naučili nikad ne jesti morske plodove koje neće ni mačka probati. Uz to usavršili smo tehniku jedenja jednom rukom, dok drugom sipamo puno chilli umaka i tjeramo muhe. Sasvim dovoljno akumuliranog znanja za tako mali otok.
Ipak, većinu vremena, provodili smo u Jambianiu, selu gdje smo bili smješteni, većinom na plaži i izležavajući se po ležaljkama između drveća. Trebao nam je takav ritam, na ovoj hridi na kraju svijeta, jer, umori Afrika, umori više nego se pripremiš za to.
Tanzanija je zemlja neponovljive prirode i prizora koji oduzimaju dah, budeći neke davne slike iz tv emisija i enciklopedija o prirodi, ( brošura turističke agencije-mode off) ali, ili možda baš zato, Tanzanija nije zemlja koja će se svim srcem truditi da vam se svidi. Nema tu onog, dvojebeno iskrenog, ali ipak uljuljavajućeg osjećaja dobrodošlice, kao u Aziji. Postoji tu i niz razloga čiji korijen naravno vuče u turbulentnu povijest, i općenitom osjećaju da im mzungu (bijelac) još uvijek duguje zbog onog što mu je prije uzeo. A s druge strane kada se trudi svidjeti vam se, podilaziti, to ispada naivno, trapavo i prozirno.
No, onom dijelu ljudi, s kojima iskreno postanete prijatelji, osjeti se srce prave Afrike. Srdačno, osunčano, veliko kao sama Afrika. A kako je ovdje sve intenzivnije, tako kada steknete prijatelja u Africi, to je kao da ste stekli dva kod nas
Za sve one koji su izdržali do ovdje.. postoji i film koji smo snimili o ovom putovanju..izvolite, zaslužili ste..