TOMIJEVI PUTOPISI – Vijetnam i Bitka za ranjenike

PIŠE: Tomi Kordić

Kraj osamdesetih. Taman smo dobili svoj prvi i jedini videorekorder. Popodnevni rituali odlaska u “videoklub”, odabir novih filmova iz kataloga, “premotaj prije nego vratiš kasetu” i ostale radosti, teško da se danas mogu objasniti nekom tko tada nije bio dijete.

Ne znam točno zbog čega, i kako je to nastalo, ali nakon faze nindži, došla je na red faza vijetnamskih ratnih filmova. I baš zbog tog, asocijacije na Vijetnam su mi uvijek bile kroz prizmu jarko narančaste, zelene i drhtavih titlova. Urezale su se negdje u svijest, riječi poput Mekong, Da Nang, Saigon, i slike palmi povjenih vrtlogom, koji pravi propeler helikoptera pri spuštanju..

Preko dvadeset godina kasnije,  i kao prirodan slijed našeg istraživanja jugoistočne Azije, došao je na red i Vijetnam. Danas se zove Ho Chi Minh city, ali iz nekih starih razloga, nitko od ekipe ga nije zvao tako. Nama se više sviđalo, da ga i dalje zovemo Saigon.

Sjedimo na podu hodnika, gdje smo popunili hrpe papira, predali putovnice, i na minijaturni, distorzirani razglas, osluškujemo hoćemo li u moru riječi i ljudi prepoznati svoja imena, što bi bio znak da pristupimo finaliziranju procedure ulaska u Socijalističku republiku Vijetnam. Da, baš tako kako i zvuči. Ništa manje nismo ni očekivali.

-Daj teta, još formulara i procedura, čekanja i hodnika, da nismo džabe dolazili!. Pretpostavljam da će sad netko zagubiti neki naš dokument. Vizu barem. Ali ništa..

Zapovijeda, viče spikerica na onaj logoraški razglas.. jel rekla Tomislav ili Domagoj upravo? Zvuči slično. Ipak, kroz nekoliko sati, red se ipak stanjuje, uređuje, prolazimo i izlazimo u noć Saigona.

Onaj stari osjećaj je opet tu. Bijeg iz zimom okovane Evrope, natopljene ledenim kišama veljače, u “upaljen fen za kosu na 3, umočen u marinadu za roštilj”

Najviše zbog vrlo neobičnih navika u prometu, Saigon isprva djeluje kaotično. Ovdje vozila ulaze sa sporedne ulice na glavnu, bez da gledaju lijevo, ubacuju se i to naznačuju te kratkim zvukom sirene, što je znak ostalima da se malo maknu. Pješaci prelaze cestu bacajući se direktno pred aute, na kojima je da na vrijeme odreagiraju i zaobiđu pješaka. Na pješacima je samo da izbjegavaju nagle pokrete i reakcije. Semafori postoje, ali više kao svojevrstan ukras. Opcionalno, tko baš hoće, pridržava se i njih. Trebalo nam je dva dana da se usudimo prelaziti cestu i svaki put boreći se s mentalnom opravdanošću takvog načina. Ili kako bi rekla Christina Aguilera na početku karijere “..maj badi sez: lec gou, bat maj hart sez: nooou”

I začudo taman kad se navikneš na to, shvatiš da i općenito Saigon ustvari uopće nije kaotičan grad. Postoji ritam, grad diše umjerenijim tempom. Vijetnamci se većinom drže za sebe, i osim ovih kojima je to u opisu posla, boli ih briga za nas.

Kako je nekako uvijek najbolje upoznati grad na mjestima gdje dolaze lokalni ljudi, vlasnica kafića, koji je postao naša baza, izvela nas je jednu večer van u domaći klub. Očekujući neki lokalni “street food uz glazbu” tip lokala, sa domicilnim hitovima i pripadajućom kostimografijom, nemalo smo se začudili kad nas je taksi istovario pred ogromnim neboderom, a čuvari nas ispratili na zadnji kat. Sve je odisalo “krađa organa” tipom lokala.

Ode nam bubreg! – šapnuo sam Karlu. Unutra, mrak i stroboskopi, nema niti jednog stranca, pa postajemo predmet upiranja prstiju i pogleda. Svi nas pozdravljaju, i za koji tren na naš rezervirani stol dolaze pladnjevi voća i dvije boce Martela i za svakog od nas, po jedan konobar, koji nam stoji za leđima, pazeći da natoči svaki put kad nam je čaša prazna. Prijateljica nam objašnjava, da je sve ovo za onih parsto kuna, koje nam je spominjala. A mi i dalje skeptični, ali opušteni, nazdravljamo s ovim sirotim konobarima, jer nam je poprilično neugodno i izopačeno da imamo svaki svog slugu. Uz sve što smo do tad vidjeli, ovo nam se nikako nije uklapalo u sliku o Vijetnamu, ali lijepo smo se zabavili, posebno vještinama Marija, da jednim povraćanjem pokrije kompletnu terasu, te činjenicom da su svi organi ipak ujutro bili na broju.

Hrana je naravno , na svakom koraku, i to je ono što daje što daje štih, kako ulici tako i identitetu kompletne nacije. Slična, a opet posebna, u odnosu na ostale zemlje u regiji, hrana je ovdje očekivano odlična. Osjeti se tu jak francuski utjecaj iz vremena kada je ovo bila njihova kolonija. Ponajprije se to vidi u ponudi baguette kruha, french drip načinu spravljanja kave, slasticama od karamele.. Upravo taj french, ustvari, vietnamese drip nas je oduševio. Slatko kondenzirano mlijeko na dnu, na koje kroz filter kapa kava.

Ono što nismo susreli primjerice u gastro ponudi Kambodže, koja je isto bila pod upravom francuza.

Restorane uglavnom ne obilazimo, i većinu vremena jedemo street food, najčešće tamo gdje jedu i lokalci.  U Vijetnamu, doduše restoran može usput biti i dnevna soba, ostava za motor i vešeraj. Sve to u isto vrijeme. Probali smo, kao i uvijek hrpe toga, većinom bazirano na ribi, piletini i svinjetini, uz poneki izlet u krokodila, nedefiniranost i kobru.

Potraga za kobrom je možda jedini put da smo baš sjeli u restoran za ručak i trebalo nam je vremena dok smo ga pronašli. Na meniju je puno egzotičnih stvari od uobičajenih crva i kukaca, do zmija, kornjača, štakora i neke verzije cibetke. Naručujemo kobru, koju pripremaju pred nama. Slično kao kod nas na svinjkokoljama, snaja/punica  hvata krv u lončić i donosi vodku. U vodku stavljaju kobrino srce i još neki organ. Kobru odlučujemo da nam sprave za lešo uz povrće. Krv ispijamo, svi osim mudrog Trusića, a Mario odlučuje popiti nedefinirani organ, dok ja odabirem još kucajuće srce u vodki.

Srce još skače u ustima, pa ga grizem da se smiri. Nikakav poseban okus nema, a ispijanje krvi podsjeća na one tučnjave u osnovnoj školi, kad ti netko malo razbije usnu. Kuhana kobra je ukusna, nešto između piletine i ribe. Slično žabama, što i ima smisla.

Nigdje se utjecaj kineske kulture na ove prostore ne ogleda više nego kroz ovakve rituale. Pripisivanje raznim životinjama ili dijelovima životinja, medicinska, religijska, duhovna svojstva. Zvuči poznato?  Naravno da je to sve bulšit, i  da cijela ta tredicionalno-ritualna priča nikako ne drži vodu. Posebno ne ovdje. Mi smo tome pristupili kao iskustvu više, moralno i zdravstveno upitnom, ali situacijski prikladnom. I to je to.

Uz najdominantniji kineski utjecaj, već spomenuti francuski utjecaj iz kolonijalnog doba, osim u hrani, ogleda se i u građevinama, mnogim riječima i religiji. Vijetnam ima preko 5 milijuna katolika, i  neobično puno crkava, posebice ovdje na jugu. Uz to, često uz cestu primjećujemo čudne hramove, koje ne možemo povezati s nama poznatim religijama. Mješavima dark sorcerer tornjeva, i neke hindu ikonografije s budističkim i kukastim križevima. Dolje je jedan, relativno klasičniji oblik tog tipa, a bilo ih je i puno ekscentričnijih. No, mi nikad nismo saznali što su.

Put nas je vodio gore, prema središnjem dijelu u grad Nha Trang i u maniri stranaca kasnih šezedesetih, kojima tu nije mjesto, doživljavam svoje vatreno krštenje. Slavlje vijetnamske Nove godine završava naprasno oko 2,3 ujutro, potragom za hitnom, koju je taksist koji je smrdio na septičku, jedva pronašao. Potpuna agonija i oteklina ispod gležnja koja raste svakim trenom. Bolnica, ne puno drugačija od onog kako je izgledala 1969. Okrbani kreveti, žarulje umjesto lustera, i sažaljiv, zgrožen, ali nemoćan izraz lica bolničara, jasno su nam dali do znanja da je ovdje malo toga što mogu učiniti za nas.

Karlo odlazi do jutra tražiti gradom ljekarne koje će imati bilo što, jer kad se ovo dolje jednom ohladi, trebat će svi dobavljivi opijati. Ja sam poželio biti negdje kod kuće i nikad više ne putovati dalje od Nuštra.

Srećom idućih dana, sve je to polako izgledalo sve veće i ljubičastije, pa smo zaključili da nije zglob, nego samo istegnuti ligamenti, koje će idući tjedni u Tajlandu na plaži, sanirati potpuno. Mario preuzima brigu o meni, danima mi utrljava kreme sa zmijskim otrovom i suosjeća dok skakućem okolo po ostatku Vijetnama, jer smo putovanje morali nastaviti na krajnji jug.  U deltu Mekonga.

Tri ili četiri dana smo se provlačili kroz taj beskrajni splet, rijeka, pritoka, rukavaca, kanala, velike gradove, male gradove, sela na kopnu, sela na vodi,  sve do granice sa Kambodžom. Strahovita koncentracija ljudi, gibanja, energije. Desetosatne rute čamcima, minivanom, autobusima, sve je u pokretu. Ovdje se sela izmjenjuju, bez da prethodno prestaje, gdje god se okreneš, nešto se događa.

Obilazak delte Mekonga ne traži neku veliku fizičku energiju, ali sadržajnost okoline nas ostavlja svaku večer potpuno iscrpljenima. Ovo je usitinu krvotok južnog Vijetnama.

U bitnijim tokovima prevozi se sve, od teških rasutih tereta, voća, povrća, bagera….pitamo se kako se usklađuju, komuniciraju rute kroz sve te labirinte. 

Tempo ipak opada kako zalazimo u zabitije i udaljenije dijelove prema granici. I dalje neprekidna sela, i dalje gomile ljudi posvuda, ali sve je usporenije. Ovdje učimo kako ustvari nastaje ona riža koju stavljaju u Mikado čokoladu, učimo izradu slastica od kokosa i brašna, tjestenine, rižinog spirita. Karlo i ja, ozbiljno planiramo uvoziti odavde matičnu mliječ, kojom se pokušavamo predozirati, jer se prodaje u tolikim količinama i cijenama,( stostruko manjim nego u Hrvatskoj ), da je teško othrvati se tom “Delboy” pozivu.

U vrijeme rata ova područja su zasipana raznim otrovinim sredstvima kako bi se, zagadila zemlja i tako tokom i nakon rata, spriječio uzgoj hrane. No, kako bi poništio negativna djelovanja, dobri susjed Kina, postrožavanjem kriterija za izvoz pesticida u Evropu, našao je “plodno tlo” kod svog južnog susjeda. Sad je sve ogromno, sve buja i hrane ovdje ima u izobilju. Ljudi su naravno, siromašni, ali ne čini se da oskudjevaju u osnovnim životnim sredstvima. Ne vidimo prosjake kao u Kambodži i gotovo nikakve posljedice rata. Svi nešto rade, pokušavaju prodati, žive i uspjevaju preživjeti.

Posjećujemo selo naroda Cham, etničku skupinu koja je za razliku od vijetnamaca, muslimanske vjeroispovjesti,  ali čak i u ovim udaljenim krajevima, globalizacija je pružila svoje prste, pa, nije neobično vidjeti mlađe pripadnike plemena u primjerice Džekinom dresu.

Jednu večer, završili smo i na vijetnamskoj svadbi na tržnici. Doslovno, ispod onih tendi, što postoje i kod nas na tržnicama. Djeca, odrasli, sve skupa nekih 50 tak ljudi koji plešu na zvuke karaoke mašine iz obližnje kućice, a mlada stoji na stolu sa pozlaćenim mikrofonom sa mega echom, dok djeca s gornjeg kata obližnje kuće puštaju sprejeve sa umjetnim snijegom u boji.  Kada su spazili nas, nastaje opća histerija. Sipaju nam čaše pune leda i piva, nazdravljaju, pozivaju na ples.

Naravno da prihvaćamo sve.

U jednom trenutku, nečiji otac, uzima nam te čaše i, ( prema našem tumačenju ) objašnjava da smo mi posebni gosti, da ne trebamo piti pivo i led, pa nam iskazuju posebnu čast i donose nove , neotvorene limenke piva.  Postajemo centralna atrakcija svadbe, a Karlo ili Mario kuju planove kako ukrasti zgodnu šogoricu. Dugo u tihu noć u delti, odjekuju tržnicom zvuci vijetnamskih dance hitova, koje pjevamo kao da smo ih sami skladali, jedemo i pijemo sve što nam ponude. – Štajemiševi!? Tim slavljem, prikladno i svečano završavamo našu turneju po delti moćnog Mekonga i vraćamo se nazad u Saigon.

Vijetnam, novi azijski tigar, kako mu često tepaju, najbrže rastuća azijska ekonomija, napumpan investicijama Kine i Rusije, ne opterećuje se previše onim što je bilo. Na papiru socijalistička, ali u praksi kapitalistička, okrenuta stvaranju profita, čvrsta u želji da u budućnosti postane lider u regiji. Generalno govoreći, nema ovdje bezrazložnih osmjeha, topline, izljeva gostoljubivosti prema strancima, koju bi možda potajno očekivali od ovog dijela svijeta. U isto vrijeme, nigdje nismo doživjeli i nikakvu neugodnu epizodu, nitko prema nama nije bio neprijateljski i negativno nastrojen. Vijetnamci ovdje na jugu, a kako čujem, još i više gore na sjeveru, nisu znatiželjni prema pridošlicama, drže se svojih uobičajenih krugova, jasno omeđenih načinom i okolnostima življenja i sav fokus se bazira unutar tih jasno zadanih točaka gibanja.

Osim naravno, kad vam žele nešto prodati.

Kada smo se prve godine u Tajlandu, pozdravljali s novostečenim poznanicima, vlasnicima guesthousea gdje smo odsjeli, većina njih je plakala na našem rastanku, iskreno, jer male su bile šanse da ćemo se ikad opet sresti.

Kada smo se pozdravljali s našim novostečenim poznanicima u Vijetnamu, vlasnicima bara, koji nam je sluzio kao baza, oni su nam samo malo dodatno podebljali ceh koji smo im trebali platiti, iskreno, jer male su bile šanse da ćemo se ikad opet sresti