TOMIJEVI PUTOPISI – Za sve je kriv Toma Sojer

PIŠE: Tomi Kordić

Taman sam napunio tridesetu godinu, kad me je more izbacilo na, kako je to netko davno nazvao “jasmin scented shores”. Nije me, doduše, more stvarno izbacilo, nego Boeing 747, a miris jasmina bi danas više bio miris špicasto ljepljivog tropskog asfalta iznad kojeg pulsira, titra golema neonska neman,sa milijunima krakova, prijeteći zastrašujuće, a usput pozivajući umiljato. Zrak prošaran slojevima začina, benzina, pržene hrane i vječitog ljeta zario mi se u osjetila kao komad drvene bakine ograde koju sam jednog dalekog ljeta otvarao bos. Znali smo tad i ja i moja dva suputnika, da nam se primilo. Sa snažnim osjećajem da je ovo tek početak, uronili smo u to kaotično gibanje, širom otvorenih očiju, ali naglavačke. Ipak pazeći da nas centrifugalna ne izbaci predaleko, a centripetalna ne zdrobi i sažvače, uspjeli smo izvući ono najbolje što nam je vožnja omogućila. Ukrali smo joj priču, priča je pred vama…

Sabai…


“Thai people don’t be serious or be hurry much about life. we alway want lots of time for leisure,sitting,talking,eating or do something eles that make our time to be a good time and very relax. that’s we express our feeling as ‘sabai sabai’ “

Isprva ta slika vas prati posvuda, sve je sunčano, svi su nasmijani, prijateljski raspoloženi, a nama se činilo kako je to savršeno normalno na tako lijepom mjestu za život. No, jarki blještavi makeup umorne kraljice ipak se otapa na 40c, a razmazane boje poprime nijansu Chao Praye.

 

I onda shvatiš da je slika daleko od onog što staro kraljevstvo želi da vidite. Osmijeh je još uvijek tu, ali osmijeh u Tajlandu ima preko 8 značenja. Lice Tajlanda je varljivo jednostavno, stvoreno da podilazi plitkoći koju je privuklo, ali i varljivo složeno, kao u inat svim onim pretencioznim “avanturistima i istraživačima” koji imaginarnim mačetama krče džunglu do neotkrivenih hramova Sukhothai kraljevstva.  O čudima te zemlje sve je poodavno napisano, a iz godine u godinu 20 milijuna turista posjeti ovu zemlju, uživajući u bogatstvu i raznolikosti koje ona pruža. Pa ipak, mislim da je najvrijednije što možete naučiti i donijeti kući je sabai. 

Unatoč činjenici da većina tamo živi u lošijim ekonomskim uvjetima od većine ovdje, važnost koju pridaju uživanju i zabavi je fascinantna. Zarazna. Površni i djetinjasti, često stavljajući zabavu prije svega, često ostavljaju dojam osobe kojoj ne bi povjerili bitnu i važnu zadaću. I ne bi puno pogriješili pri tom 

Taj pogled na život se može primjetiti i u susjednim zemljama, kao i općenito mnogim regijama unutar tropskog pojasa. No, tu bitnu razliku čine i kulturalne razlike, religije, i društvena situacija unutar svake od njih. Kao što granice država najčešće ne odgovaraju granicama naroda koji žive unutar njih, tako ni narod Tajlanda nipošto nije homogen. U sjevernom dijelu najizraženiji je utjecaj kineskih doseljavanja u prošlim stoljećima, dok je sjeveroistočna regija Tajlanda, pod imenom Isaan, identična porijeklom narodu Laosa, Jug opet ima svoju priču…sve to se ogleda i kroz hranu, jezik i običaje..Upravo zato, nikad nisam bio pobornik generaliziranja, kojem ljudi često pribjegnu kada se priča o “Aziji”, a ovu zemlju najčešće doživaljavaju kroz fraze o masovnom turizmu i jeftinom seksu.

 

Prosječan Thai ima jako izraženu nacionalnu svijest, ponos prema svom porijeklu, načinu na koji su tajlanđani upravljali svojom povješću ( Tajland nikada nije bio koloniziran) i što je fascinantno, neizmjernoj privrženosti Kralju. Jedna riječ protiv kralja može vas dovesti u višegodišnji zatvor. Od massage parlora, muay thai ringova, uličnih štandova s hranom do ultrafancy poslovnih prostora, svuda je prisutan taj odnos prema liku Kralja, kao dobrog duha prošlosti, kompleksno, ali bezrezervno isprepletenog u moderna  strujanja.

 

Ono gdje se Tajland može generalizirati, je pojam koji bi se dao objasniti kao ” saving face ili “losing face”. Sociološki koncept koji su razvili do umjetnosti. Sačuvati sliku o sebi, i trud  koji su spremni uložiti da bi sačuvati “face”. Toliko, da će ponekad ignorirati i istinu ukoliko ona rezultira gubitkom “facea”. Ugled, status, ponos koji osoba smatra da posjeduje, pa makar  bila bazirana na sumnjivim ili klimavim uporištima, strahovito je bitna komponenta složenih socioloških slojeva ljudi Tajlanda. Nisam siguran koliko to ide u skladu s budizmom, koji je dominantna religija u toj zemlji, i zastupa neke drukčije vrijednosti, ali pronađu oni sebi neko objašnjenje i modus u cijeloj toj zbrci 

 

A najljepši mogući pojam “zbrke” je hrana. Odnos, pristup prema hrani, raznolikost onoga što je dostupno, ostavlja bez daha svakog ljubitelja i istraživača kulinarskih radosti. Zvuči kao pamflet s nekog promotivnog turističkog sitea, ali istina je, da nigdje nisam susreo toliku privrženosti hrani, i toliku sposobnost da rade kompleksno, a u isto vrijeme harmonično i jasno. Hrana je na svakom koraku, i gotovo je nemoguće ostati gladan.

Gospođe u pidjamama ( koje su ovdje izgleda i dnevni odjevni predmet) sa raznih strana, dolaze na skuterima do štandova s hranom, a prodavačice ( također u pidjamama,) sipaju im juhe u najlon vrećice. Iznad velikih lonaca nadvija se dim tek skuhanih juha, variva, nezaobilazne tjestenine i riže, pečenog mesa,. Okusi pršte iz tanjura, ali ne guše jedan drugog, sve je u harmoniji. Limunska trava, đumbir, kurkuma, kaffir limeta, galangal, thai chili i naravno nezaobilazni korijander i fish sauce. Općenita mjesta tajlandske kuhinje. Usput , tu se stvorio  i moj afinitet  ljutom, koji me kasnije potaknuo da i sam uzgajam desetke vrsta raznih chilli papričica i primjenjujem ih u raznim gastro avanturama.

, Sad bi trebao ići dio :” nevješta instagram djevojaka koja slika kapuČino od lješnjaka i komplementarni keks u bircu.”  u ime izostanka ikakve komponente modernog, auto filter/kompozicija/moment u stihu…here goes..

 

 

Istini za volju, dobar dio degustacija uključivao je razne oblike tekućih proizvoda, za koje ni dan danas nismo sigurni što su bili, ali svakako su nadopunjavali šarolikost azijskih noći, i tahikardije azijskih popodneva.

Jednom prilikom, domaćini su nas poveli u lokalni thai klub, gdje možeš donijeti svoje piće, pod uvjetom da naručiš bilo što u klubu. Dvije boce Jacka doneseš, i kažeš konobarici: može 5 kokakoli? A ona pita: Hoćete kantu leda, da vam se Jackie ne ugrije?   Bili smo jedini bijelci u klubu. Pokraj nas sumnjivi momci, koji gotovo na timer gledaju koliko dugo netko priča sa pjevačicom banda, i prema tumačenju naših domaćina, u određenom trenutku odluče, da si s njima ušao u kupoprodajni odnos, čije odbijanje može završiti s nezgodnim posljedicama, obzirom da su noževi i vatreno oružje čest rekvizit pri ovakvim veselicama. Naš suputnik, nazovimo ga ovom prilikom Karlo, i danas smatra, da ga navedena informacija nije trebala odvratiti od buduće supruge.

Večer smo preživjeli svi, ili gotovo svi, obzirom da je francuz koji se zatekao s nama, mozda mrvicu pre entuzijastično prigrabio ideju o donošenju svog pića i zadnje što smo od njega vidjeli je, kako pliva kraul na travi ispred kluba, jedući i grizući zemlju ispred sebe, na veliko veselje svih okupljenih tajlanđana.

Kroz nekoliko godina, svake sezone, vraćali smo se u Jugoistočnu Aziju, uvijek u novu zemlju i  uvijek provodeći dio u Tajlandu. Vraćali smo se svaki put s novim naramkom priča i anegdota, oduševljenja i razočarenja,  ispraznog i dubokog, iscrpljujućeg, ali na kraju trajno izmjenjeni..