Učenici 2.a Osnovne škole Bartola Kašića Vinkovci danas su se vratili u školske klupe. Ondje im je, uostalom, i mjesto. Izbivali su s nastave tri dana, a sve zbog uznemirenosti roditelja uplašenih prijetnjom aktiviranja bombe izrečenom od strane majke jedne od učenica, zbog čega joj je određen jednomjesečni istražni zatvor. Zasad je mir, no dokad? Dok majka ne iziđe iz istražnog zatvora. Tada će roditelji mališana iz 2.a ponovno imati razloga za opravdanu zabrinutost, budući da se radi o emocionalno i psihički labilnoj osobi čiji su postupci totalno nepredvidivi. No, o tome nešto kasnije.
Prvi i osnovni problem je maloljetna djevojčica, dijete navedene osobe koja je danima ispred škole, prema navodima svjedoka, snimala učenike 2.a razreda, a u konačnici prijetila bombom, a sve kako bi u svom imaginarnom svijetu zaštitila vlastito dijete od ostalih učenika. Inače, djevojčica je danas također pohađala nastavu, a skrb o njoj – koja ne može biti ni za što kriva! – za trajanja majčinog zatvora preuzeo je očuh.
Geneza ovoga problema, čini se, leži u neprimjerenom postupanju Centra za socijalnu skrb Vinkovci. Pokušat ćemo objasniti. Maloljetna djevojčica je odmah po rođenju smještena u dječji dom, a potom i u udomiteljsku obitelj, gdje je sveukupno provela četiri godine. Već tu leži prvi problem, s obzirom na to kako je zakonski moguće da dijete u takvom obliku smještaja bude najdulje šest mjeseci. Nakon četiri godine djevojčica je vraćena majci.
Dolazimo do problema broj 2; doznajemo i to kako prema majci nikada nisu poduzimane sudske mjere u smislu da joj se sudski oduzme roditeljsko pravo ili da bude lišena roditeljskog prava. Kao što je to bio prethodni slučaj s njezino troje starije djece koja su posvojena. Zašto to nije učinjeno? Zato što je, valjda, CZSS Vinkovci donio takvu odluku da je majka sposobna brinuti o četvrtom djetetu, za razliku od prethodnih troje.
S tim da je nimalo nevažno u (is)tom kontekstu naglasiti i to kako su u CZSS Vinkovci bili itekako upoznati s njezinim (majčinim) nedoličnim ponašanjem tijekom relativno čestih posjeta dotičnoj instituciji. A isto tako CZSS Vinkovci je imao i neposrednih saznanja o tome da majka koristi opojna sredstva te da je prilično nestabilne psihičke konstitucije. Zašto je izostala reakcija? Postavlja se i pitanje u kakvoj kućnoj atmosferi odrasta to dijete? Je li izloženo svađi i sukobima unutar obitelji? Kako mu pomoći?
Izostala je, sve ukazuje na to, i primjerenija te svakako ažurnija reakcija škole; jer, problemi s djevojčicom nisu od prošlog četvrtka, nego traju od početka osnovnoškolskog obrazovanja, odnosno više od godinu dana.
Uglavnom, netko u ovoj priči nije radio posao za koji je plaćen. Dokle nerad? Kakvi ljudi donosi takve odluke? Kontrolira li ih itko? Prati li se i procjenjuje visokorizična majka? Gdje su škola i policija? Hoće li šlamperaj i nedostatak empatije dovesti do još tužnije i nesretnije sudbine jednog djeteta? I u konačnici; treba li nam se dogoditi slučaj Koste K. iz Beograda pa da onda kao društvo počnemo reagirati i rješavati probleme?