PIŠE: Helena Valentić
Upoznajte posebne sestre čije vrijedne ruke odgajaju i obrazuju generacije majstorica i majstora koji pohađaju našu Srednju strukovnu školu u Vinkovcima i koje su svojim trudom zaslužne za brojne nagrade kojima se ova škola ponosi. One su sestre Gras: Branka, Ljubica i Josipa. Tako ih i poznanici još uvijek zovu od milja, iako nijedna od njih već dugo ne nosi to prezime. Branka Dučmelić, Ljubica Kolarević i Josipa Bobovec sestre su i nastavnice koje su postale zaštitni znak strukovne škole.
Porijeklom su iz Vođinaca, iz tradicijske obitelji, ponosno kažu iz šokačke i seljačke obitelji. Otac i majka držali su do tradicije i do poljoprivrede, puno su radili, no kažu ipak je otac zemlje imao koliko je smio, a ne koliko je htio, bilo je to vrijeme Jugoslavije. – Otac je ulagao u nas, u djecu i školu, bio je napredan za ono vrijeme, važnije mu je bilo da nam omogući obrazovanje nego da uloži u nešto drugo, kaže nam Branka. – Ljubica i ja smo odlučile ići na fakultet, dok je Josipa odmah izabrala struku i frizerstvo, ali svakoj od nas su bili podrška u našem izboru.
Branka je profesorica biologije i kemije. Poslije rata počela je uz biologiju i kemiju predavati i predmete frizerima, te je 1994. položila i ispite za frizera. Radi u sektoru osobnih usluga u zanimanju frizer. – Radim u ovoj školi već 38. godina. Prošla sam ratni period i rad u staroj školi Silvija Strahimira Kranjčevića, i dočekala i rad u novoj školi. Imala sam više puta priliku promijeniti posao i otići i negdje dalje, ali jednostavno nisam htjela ići u drugu školu. Zaista volim svoj posao i drago mi je što radim ovdje. Mogla bih vam prepričati nebrojene zgode iz tolikog radnog iskustva, o tome se stvarno može napisati knjiga. Uvijek ljudima kažem da su djeca uvijek ista, ali mi se moramo mijenjati i njima prilagoditi.
Možemo reći kako brojne Slavonke imaju odgovarajuću boju kose zahvaljujući upravo vama jer ste prenijeli stručno znanje iz kemije na učenike? – Haha, pa da, zaista je tako. Ja volim to nazvati primijenjenom kemijom jer je to kemija koja je primijenjena frizerskoj struci, bez toga jednostavno nema pravog frizera. Možda se čini na prvu jednostavno, ali nije to baš tako lako. Dosta znanja je potrebno kako bi boja bila zaista onakva kakvu je korisnik zamislio. Naši frizeri kotiraju vrlo visoko u Hrvatskoj i to je nešto na što smo stvarno jako ponosne.
Vaše nagrade i prva mjesta na brojnim natjecanjima su nešto što je vrijedno divljenja. Godinama već držite ljestvicu jako visoko i zahvaljujući vama Strukovna škola Vinkovci je jedna od najuspješnijih škola u Hrvatskoj.
– Ne možemo biti lažno skromne pa moramo priznati da je to zaista tako. Nekoliko puta smo dobili nagradu Šegrt Hlapić za najbolju strukovnu školu u Hrvatskoj. Ravnatelji su naravno karika u lancu bez koje to ne bi bilo moguće. Imamo odličnu suradnju s sadašnjim ravnateljem Domagojem Bujadinovićem, a važno je naglasiti da je naša bivša ravnateljica Marija Sunđi zaslužna za to što smo krenule putem usavršavanja, natjecanja i napredovanja u struci. Ona je stvarno cijenila rad i tu je podržala svaku od nas. Priča o natjecanjima je zapravo krenula sa sudjelovanjem u povjerenstvu stručne teorije. U državno povjerenstvo frizerskog natjecanja ušla sam na mjesto gospođe Jasenke Raos, kada je ona otišla u mirovinu. U to vrijeme učenici su se natjecali iz stručne teorije i izrade muških i ženskih frizura na modelima lutke prema OMC pravilima. Tu sam bila sve dok se pravila nisu promijenila i uslijedilo je natjecanje prema Worldskills-u. Za one koji ne znaju Worldskills Croatia je državno natjecanje učenika strukovnih škola i tu konkurencija nije nimalo laka. Prijavila sam se i bila dio povjerenstva, odnosno tima koji je izradio dokumente za ovo novo natjecanje. Ponosna sam što sam bila dio toga i što sam radila s velikim ljudima. Nakon nekoliko godina jednostavno je došlo do zasićenja i ja sam se povukla iz povjerenstva. No, nakon mene i dalje naša škola ima predstavnika jer se Josipa se prijavila i prihvatili su je, jer iza nje su bili brojni uspjesi i bogato iskustvo.
Zlobni jezici bi rekli da je tu na djelu nepotizam, a ne rezultati. Ono što ljudi možda ne znaju je da niste nikada ocjenjivali radove jedna drugoj?
– Često se srećemo s takvim komentarima, ali oni nikad ne dolaze iz struke jer svi koji znaju što znači sudjelovati na takvom natjecanju znaju da tu nema mjesta nepotizmu već su dobri rezultati tu isključivo zbog vrijednog rada. No ta zamjena u povjerenstvu nam je jednom prilikom na Worldskills Croatia natjecanju donijela ogroman izazov. Naime, Josipa je bila član povjerenstva te nije mogla pripremiti i voditi učenicu na natjecanje. Zbog spleta okolnosti ta uloga je dopala mene. Ja jesam teoretičar koji zna kako bi nešto trebalo biti, ali nisam praktičar, ja nisam majstor frizer. Bio je to za mene veliki izazov. Imala sam sreću da je učenica Arijana Martinović bila zaista nadarena i onda smo danonoćnim radom i pripremama došle do natjecanja. Savjete sam tražila od iskusnih frizera koji su imali natjecateljska iskustva, no ipak je sve ovisilo o nama. Nismo puno očekivale, no na kraju ne samo da smo uspjele već smo i pobijedile i dokazale da teorija i praksa idu zajedno. Iznenadile smo i školu i same sebe. To mi je jedan od dražih profesionalnih izazova koji sam uspješno svladala.
Josipa sa smijehom prati priču o Worldskills natjecanju i govori kako su bile toliko opterećene da netko krivo ne shvati njihovu povezanost da se tijekom natjecanja nisu ni čule ni vidjele, iako Josipa uopće nije ocjenjivala radove. Josipa nam je priredila i službenu statistiku njihovih uspjeha.
– Od 2006., otkad ja radim u školi, četiri puta smo osvojile prvo mjesto, sedam puta drugo, jedanput treće i jedanput četvrto. Nakon COVID-a pauze kada smo opet krenuli na natjecanja ponovno smo osvojile Worldskills Croatia.
Josipa je pravi majstor frizer. Ona je točno znala što želi i odmah u startu je izabrala strukovno zanimanje. Dugo vremena je bila privatnik koji je brusio i usavršavao svoj zanat. Postala je prepoznatljiva po svojim radovima i na poziv ravnateljice dolazi raditi u strukovnu školu predavati stručne predmete frizerima gdje je zadužena za njihovu školsku praksu.
– Ja sam kroz svoje radno iskustvo prošla i onaj dio kada ste radnik kod nekog drugog frizera, nakon toga sam dugo imala svoj salon, a sada sam već 18 godina u školi i mogu vam reći da su mi sva ta iskustva dragocjena. Sve ima svoje prednosti i nedostatke, a svako iskustvo vas nauči gledati na posao drugim očima i naučite cijeniti čovjeka i onu drugu stranu koju možda na prvi pogled ne vidite. Ono što mi kroz naš rad već dugo vremena uočavamo je da učenici usvoje dosta teorijskog i praktičnog znanja kroz ove tri godine, ali ipak kao da nisu potpuno spremni za samostalni rad. Moje mišljenje je da bi strukovna zanimanja ipak trebala biti četverogodišnja, s tim da ta četvrta godina bude većinom praksa gdje bi oni svoje znanje utvrdili i stekli samopouzdanje za samostalni rad. Ponosno ističemo da naši učenici ne moraju imati strah gdje će se zaposliti, jer već tradicionalno majstori frizeri dolaze na naše mature i traže buduće zaposlenike. Sa svojim učenicima redovno sudjelujem na Rimskim danima i u kreacijama etno frizura, volontiramo u raznim ustanovama. Trudimo se biti prisutni i inovativni i ljudi nas prepoznaju gdje god se pojavimo i stvarno su zainteresirani za naš rad.
No nisu samo učenici strukovne škole uspješni na natjecanjima, naime Josipa je strukovni nastavnik koja je na natjecanjima toliko uspješna da je u frizerskoj reprezentaciji Hrvatske! – Da tako je, imam se s čime pohvaliti. Nekako od početka karijere neke stvari su mi se slagale same od sebe, na primjer muško šišanje nije bio moj prvi izbor, ali mi je majstor Mladen Lukadinović baš to zadao pa sam krenula u to smjeru i ispalo je i više nego dobro. Imala sam odlične rezultate i nije me bilo strah rada kod privatnika ili otvaranja vlastitog obrta. Uvijek sam nastojala pomicati granice jer sam prirodno znatiželjna i ne bojim se izazova. Sada kao nastavnica sam se prijavila na međunarodno natjecanje“ Barber Battle” u muškom šišanju , a nagovorila sam i svoje bivše učenike da se prijave. Model mi je naravno bio moj suprug, kojeg ja u šali zovem mojim vječnim modelom, i osvojili smo drugo mjesto. Bilo mi je zaista zadovoljstvo sudjelovati na takvom natjecanju pa sam se odlučila i ove godine prijaviti na državno natjecanje frizera. Osvojila sam prvo mjesto i direktan plasman na svjetsko natjecanje. Ja sam prvi nastavnik koji će ići na takvo natjecanje i u tome me potpuno podržava naša škola, ali i županija, grad i udruženje obrtnika, OPG Dučmelić, te moja obitelj. Natjecanje se održava u Parizu od 11. do 15. listopada ove godine i zaista sam uzbuđena zbog toga. Biti će to stvarno nešto posebno za mene.
Možemo reći kako u ovoj školi onaj tko želi zaista može potpuno iskoristiti svoj potencijal i razvijati se kako na profesionalnom, tako i na osobnom polju. – Tako je, puno aktivnosti nisu dio redovne nastave, ali nas taj rad jednostavno ispunjava i nije nam teško izdvojiti vrijeme kako bi našim učenicima omogućili napredak u njihovom obrazovanju. Učenici imaju na raspolaganju i stručni kadar i opremljene učionice i mogu naučiti puno toga ako to žele.
Dok Branka i Josipa drže sektor osobnih usluga, Ljubica je u drugom sektoru, sektoru mode, tekstila i kože. Studirala je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a i sama je nekoć bila učenik strukovne škole. Studirala je za vrijeme rata, bilo je teško, naravno. Roditelji su čak rekli da će ako treba promijeniti i dukate da bi mi omogućili školovanje, prisjeća se Ljubica.
– Kao dijete sam uvijek oblačila lutkice, šila im robicu, to me oduvijek zanimalo i jednostavno sam se vidjela u tome. Imala sam potporu i roditelja i sestara i svi zajedno smo pazili jedni na druge i pomagali kome je i koliko potrebno. Uz poljoprivredu hranili smo i blago, mama je u ono vrijeme prodavala mlijeko, ali je počela i od mlijeka raditi sir kao dodanu vrijednost i tako je povećavala kućni budžet.
Sada kad ste to već spomenuli nameće mi se jedno pitanje, mislite li da se ljudi danas kada su mogućnosti puno veće nego prije, neopravdano boje imati djecu zbog financijskih razloga?
– Mislim da da, jer danas svi žele odmah imati sve na gotovo i jednostavno se ne usude pomaknuti s mjesta ako im sve nije do kraja posloženo. Obitelj je neprocjenjiva, ona je temelj svega i treba ju uvijek čuvati i staviti na prvo mjesto. Vi ste završili školovanje, a na poziv ravnatelja Mike Velića došli ste u strukovnu školu? Tako je, počela sam raditi 1996. godine. Na početku su to bili puno veći razredi nego što je to sada. Na početku staža sam položila i pedagoške predmete da bi mogla predavati u školi. Moj sektor pokriva široki spektar zanimanja, od 2008. sam sudjelovala u mnogim radnih skupina kao u izradi kurikuluma modnog tehničara, a sada u radnim skupinama za izradu novih kurikuluma i nadamo se da će to uskoro i zaživjeti. Novi modularni kurikulumi će mladima biti zanimljiviji i privlačniji. Bila sam dugi niz godina i članica u prosudbenim povjerenstvima na državnim i Worldskills Croatia natjecanjima u disciplinama Izrada modnog proizvoda i Modni dizajn i tehnologija. Nas u Hrvatskoj zapravo i nema toliko puno u struci i zaista se trudimo često raditi u radnim skupinama na izradi dokumenata, obrazovnih sadržaja ili natjecanju te tako održati našu modnu struku na nivou.
Mnogi se hvale s hrvatskim dizajnerima, no oni ne bi mogli sami uspjeti i opstati. – Tako je, mnogi ne vide kako iza imena nekog dizajnerskog brenda stoji vojska koja neumorno radi i koja je zaslužna za taj finalni proizvod. Potrebno je mnogo znanja kako bi se neki komad odjeće napravio kako treba, po mjeri. Ja sam oduvijek posebno voljela crtanje krojeva, a posebno mi je zanimljivo računalno modeliranje i tu isto puno radim. U nastavi predajem modnim tehničarima i krojačima. U školi sam evo već 28 godina i mnoge generacije izvrsnih krojača su prošle kroz ovu školu.
Gdje završe vaši učenici, gdje pronalaze posao? Tekstilna industrija danas nije ni sjena one od ranije.
– Pa danas više nema masovne proizvodnje i tekstilnih tvornica kao prije, no mnogi se odvaže na samostalne obrte koji zaista uspješno rade, postoji dosta privatnika i kod nas u županiji, ali i u Hrvatskoj, koji trebaju kvalitetne krojače i krojači se zaista ne moraju bojati hoće li moći naći posao. Isto tako i modni tehničari se odluče raditi ili pak nastaviti studirati i dalje se usavršavati.
Vi ste sa svojim učenicima također osvojili brojne nagrade.
– Da, tako je, moji učenici, modni tehničari i krojači, također su sudjelovali na raznim natjecanjima i ponosna sam na njihove rezultate, tri puta prvo mjesto, jednom drugo i tri puta treće mjesto, sve na državnim natjecanjima, te treće mjesto u timu na 3. Milenijskom natjecanju iz kreativne industrije s „Rustikalnom haljinicom“. Posebno sam ponosna na uspjehe mojih krojača koji su osvojili Worldskills natjecanje, to su stvarno talentirani mladi ljudi. Nažalost neki talenti ne ostanu u struci, a neki druge struke se kasnije dodatno školuju jer baš žele raditi ovaj posao i postanu vrsni krojači. Ovo zanimanje ima perspektivu i nadam se da će mladi to prepoznati. Ljudi sve više prepoznaju vrijednost kvalitetnog ručnog rada.
Prepoznati su vaši radovi kojima obilježavate međunarodni Dan kravate i Dan crvenih haljina. – Svake godine se trudim napraviti nešto inovativno i predstaviti nosiv gotovi proizvod. Istaknula bih radove kojima se trudim sačuvati tradicionalne elemente šokačke nošnje i te moderne verzije etno odjeće su jako dobro prihvaćene. Cilj nam je ići u smjeru spore mode pa od prikupljene rabljene odjeće dizajniram posve unikatne modele, a posebno bih istaknula modele s rabljenim kravatama. Uz stalni angažman na izradi kurikuluma, ja sam i međužupanijski voditelj pet slavonskih županija, trudim se organizirati stručna predavanja i radionice za nastavnike kojima inovativnim pristupom podižemo struku, a i čuvamo našu tradiciju.
Sve tri nam kažu da svako učenik, svako dijete, nosi svoju osobnost i zahtijeva svoju vrstu pažnje.
– Neki učenici aktivno sudjeluju u našim aktivnostima, neki i ne budu baš zainteresirani, ali trudimo se potaknuti djecu koja imaju volju za učenjem i za napredovanjem te smo im maksimalno na raspolaganju.
Dakle ako želite osvojiti nagradu na natjecanju angažirajte nekog iz strukovne škole? – Pa da, tako je, kažu sve tri uz smijeh. – Ako tražite dobrog majstora frizera ili krojača možete biti sigurni da su dobili kvalitetno obrazovanje i temelj na kojem mogu raditi. Svako dijete ima potencijal kojeg treba prepoznati i iskoristiti. Nije tajna da se kod nas ne upisuju odlični učenici, iako ih ima, ali mi smo živi primjer da u djecu treba vjerovati i da se mogu postići zaista veliki rezultati.
Osim što su vrsne nastavnice one su i majke, prijateljice i vrsne kuharice. Usudila bih se reći i vrsne slastičarke, vjerujte mi na riječ. – Zaista uživamo u pečenju kolača za prigodna druženja, za kirbaje, svatove, rođendane, obiteljska okupljanja. U tome stvarno uživamo i družimo se i privatno i na poslu i zahvalne smo što su naši roditelji imali nas i dali nam temelje na kojima mi podižemo svoje obitelji. Uživamo u našoj djeci i unucima i nastojimo im prenijeti naša bogata životna iskustva.
Uz sav posao uvijek je bio potreban balans privatnog i poslovnog života. Koja bi bila vaša zajednička poruka mladima?
– Za sve postoji vrijeme, sve se stigne, ali treba posložiti prioritete. Obitelj mora biti na prvom mjestu, ali bez podrške obitelji koji imaju razumijevanje za naše izvannastavne aktivnosti ovo sve ne bi bilo moguće. Kvalitetan balans privatnog i poslovnog zahtijeva dosta truda i kompromisa, ali uz dobru volju sve je moguće. Budućim roditeljima savjetujemo da djecu treba podržati, ali treba im dati da idu svojim putem, nemojte im nametati svoje ideje ako oni žele nešto drugo. Pružite im mogućnost da razviju svoje talente. Nikada vam ne treba biti žao ulagati u svoju djecu. Nije samo visoka škola garancija uspjeha, strukovna zanimanja su napokon dobila svoju zasluženu pažnju i ljudi prepoznaju vrijednost pravog majstora i pravog stručnog rada. Mi smo stvarno sretne zbog toga i nadamo se da će sve više mladih upravo u strukovnim zanimanjima pronaći svoje životno zanimanje i svoj put. Posao može biti zadovoljstvo ako čovjek radi ono što ga veseli i što voli.
Bilo je zadovoljstvo i prava inspiracija razgovarati s ovim vrijednim i mudrim ženama. Njihove priče jednostavno nadahnjuju i potiču da se trudite i budete što bolji u onome što radite. Želimo im i dalje puno uspjeha, a sigurna sam da uz njihove radne navike i životnu energiju on neće izostati.
