„Trumanov show“ i Jim Carrey – samo ideja Velikoga Brata ili nešto još aktualnije?

Piše: Matej Delaš

I meni su patetična, bezvezna, izlizana, potrošena, preseravajuća i promašena retorička pitanja poput „Motri li nas Veliki Brat?“ jer donesu ih nazovibože poznavatelji teorije književnosti koji se znaju tu i tamo razbacivati distopijskim romanom „Tisuću devetsto osamdeset četvrta“ Georgea Orwella, jednoga od najdražih 2011. mi čitateljske godine, i onim trima poznatim partijskim parolama, paradoksnim i danas istinitim – tako svi kažu. K tomu, kada biste te čitatelje zamolili da vam otkriju imena glavnih likova ili, nedajBože, kratku fabulu, dirnuli biste u dokoličeraj koji se ne propituje. Prije godinu i pol slučajno sam naišao na podatak kako je spomenuti roman na vrhu liste knjiga čijom se pročitanošću čitatelji hvale, no zapravo ih nisu pročitali. Još je tamo valjda „Zaratustra“ i tko zna što još. Ne čudi to – zašto bi se i čitala kada je svaki tobožnji kritičar političkoga establišmenta, otvarajući oči nepomognutima, razvio možda i karijeru lupetajući o temama s kojima veze nema?

Naravno da je „Trumanov show“ Australca Petera Weira iz 1998. godine doveden u vezu s Orwellovom distopijom kao što je, lančano lupetajući, Orwellova distopija dovedena u vezu sa svakim novim američkim predsjednikom, a (shodno tomu) i s manjim predsjedničkim prašinarima. Spomenuti film gledam već šest ili sedam godina s osnovnoškolcima u sklopu medijske kulture te ih on uvijek oduševi iako sedmaš (ili sedmašica) ili osmašica (ili osmaš) ne mogu pojmiti što točno mislim kada kažem da je svaki rekvizit i svaka sekunda toga filma na svome mjestu. Čitao sam više dostupnih zanimljivosti, recenzija i kritika o filmu iz naslova, a činjenica da sam ga pogledao tridesetak puta (brojka koja može zaprijetiti čak i brojci vezanoj uz gledanje filma „Sam u kući“), dala mi je pravo udaviti poštovanu Čitateljicu i poštovanoga Čitatelja precijenjena vinkovačkoga portala osobnim mi i intimnim halucinacijama koje, uz dozvolu onoga ćelavog urednika, prenosim u nastavku presvetoga teksta na radost svem čitateljskom puku koji bezobrazno i primitivno ne prati nogomet.



Reality show i ime Truman

Jim Carrey utjelovio je kultnoga lika Trumana Burbanka čije ime asocira na stvarnoga čovjeka (eng. true man). On se nalazi u realityju koji prati cijeli svijet, no to ne zna jer je kao novorođenče posvojen od televizijske korporacije koja mu život emitira 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, neprekidno, čak 30 godina do trenutka kada i vi, draga Čitateljice i dragi Čitatelju, možete početi pratiti zadnjih nekoliko dana svedenih na sat i pol filma. Naravno, neznalice ne smiju izostaviti primjetnu ideju ili čak sliku Velikoga Brata koji sve motri i sve zna, baš kao i ona debilna emisija koju nitko, naravno, nije volio, no svi su znali o kome se i o čemu raspravlja svaki dan. Truman je, dakle, jedini stvaran čovjek među svim glumcima koji su plaćeni biti mu obitelj i prijatelji, što će mu i redatelj, stvoritelj potvrditi: „Ti si stvaran. Nema na tome svijetu ništa bolje od ovoga koji sam stvorio za tebe. Iste laži, iste prijevare.“ Je li to istina?

Najveći studio ikada i režija na Mjesecu

Studio u kojem se nalazi Truman, mora biti ogroman, a on nikada ne smije otići iz njega jer bi u tome slučaju pobjegao kamerama. Lažni grad u kojem se radnja odvija zove se Seaheaven, a nalaze se podatci da je film sniman u Seasideu na Floridi. Redatelj se sa suradnicima nalazi na najvišem katu omnisfere, na (u) Mjesecu, s kojega sve nadzire, vodi glumce, šapće – režira. Tijekom razgovora na mostu Marlon govori Trumanu o lijepome nebu na kojem se istovremeno vide zalazak Sunca i Mjesec: „To radi Onaj Gore. Ima lijepe boje i prekrasno slika.“ Neke su se kritike dotaknule religijske poveznice s filmom pa je čak ustvrđeno kako je redatelj Christof (inače crn, sitan, jadan i zapravo zao) metafora samoga Sotone koji želi nadzirati Trumanov život te izložiti ga pogibelji, no opet, tvrdi da „ako je Truman dovoljno jak i odlučan, ako to nije tek neka puka ambicija, slobodno može otići kad poželi – ne postoji način da se to spriječi.“



Religijski kontekst

Poveznici s religijskim kontekstom u prilog govore, za početak, nekoliko razgovora između Marlona i Trumana te Christofovo obraćanje Trumanu na kraju filma riječima: „Ja sam tvorac emisije, dajem nadu i inspiraciju milijunima gledatelja.“ Razgovori se s prijateljem u recenzijama uspoređuju s Mojsijevim razgovorima s Jahvom, a gornji citat asocira na Ja Sam Koji Jesam. Budući da je Mjesec umjetan i vlada noću, Sunce može vladati danju, pa i na završetku filma kada Christof naređuje „cue the Sun“ kako bi tim svemogućim okom pregledao cijeli otok Seaheaven. Christof se, naravno, kao simbol zla ne može nalaziti u Suncu, nego u Mjesecu, a njegovo ime asocira na Christ off, što u prijevodu znači Krist isključen. Pojedinac, odnosno Stvarni Čovjek, birat će između sigurnosti u studiju (gdje se nema čega bojati, no rob je) i odlaska iz studija (gdje ne zna što ga očekuje, no zna da je vani osoba koju voli) te odabrati slobodu nakon kraćega i vražjega nagovaranja. Naravno da svatko ima pravo to vezati ili ne vezati uz životnu stvarnost, no nije li poveznica očita?

Obitelj poznata svijetu, no ne i glavnomu liku

Svi su likovi u Trumanovoj blizini glumci, plaćeni biti prijatelji, poznanici ili obitelj pa ne treba ponavljati već očekivanu rečenicu da je svijet koji on živi potpuno lažan. Da kontriram sam sebi, pitat ću koliko je uopće stvaran naš svijet, ovaj u kojem mi živimo? Jesu li prijatelji i obitelj pravi, iskreni, biološki? Jesu li nagrade i uspjesi stvarni ili ih se kupuje? Odnosi koje glumci žele prikazati savršeni su, no izvan studija (ili u trenutcima odmora za glumce) prikazuje se njihova potpuna hladnoća. Ima li kakve razlike između njegovih i naših bližnjih?

Zanimljivo je primijetiti imena najbližih: najbolji prijatelj od djetinjstva Marlon, supruga Meryl, otac Kirk i bezimena majka. Izgled najboljega prijatelja asocira na glumca Marlona Branda, izgled supruge asocira na Meryl Streep te očeva frizura asocira na Kirka Douglasa. Slučajnost ili ne? Dodajem tomu i prezimena glumaca Lancaster i Barrymore, što sam pokupio u nekoj od recenzija, po kojima su imenovane ulice u Seaheavenu.

Bogat promidžbeni program, no neprekidno emitiranje emisije

Kako lupetah, Trumanov se show emitira 24 sata dnevno s tim što se njegovo spavanje može pokrivati starim snimkama, recimo insertima, classicsima i reklamama. Reklame raznih proizvoda i usluga događaju se usred same radnje. Naprimjer, glavni će lik kupiti kosilicu određenoga proizvođača, piti kakao koji se proizvodi u Nikaragvi, a pivo će „nositi njegovo ime“ na limenci. Što je logično, reality koji je vrlo skup, treba puno pokrovitelja te takvo spajanje reklame sa životom vještiji gledatelj primjećuje nakon prvih pola sata filma. Nije li se majica proizvođača Hugo Boss pojavila u četvrtome nastavku „Rockyja“, a trenirka Nike u dvama nastavcima „Creeda“? Ne okružuju li nas reklame na svakoj vrećici koja se iznese iz VSC-a? Nisu li Pfizer, Johnson i Astra Zeneca zadnje dvije godine jedne od najčešće korištenih izraza na tražilicama (ne znam jesam li to točno napisao jer mi se ne da guglati)? Ima li razlike u načinu promidžbe između našega i Trumanova svijeta? Ili svijet sve više postaje oblijepljen reklamama?



Izvan studija – fanovi, prosvjednici i slučajni gledatelji

Iako ćete biti istovremeno gledatelji filma i realityja, radnju će filma popuniti i svi oni glumci koji se nalaze izvan studija. Prekid prijenosa izazvat će pomutnju među gledateljima; najprije će gledatelji u kafiću skandirati Trumanu, dvije stogodišnje blizanke zagrljene će dočekati kraj tridesetogodišnjega programa, gospodin u kupaonici hvatat će se za zastor proživljavajući Trumanovu oluju, a Sylvia će dočekati kraj svoje borbe za Trumanovu slobodu, što je Christof smjestio u ćeliju. Dva djelatnika na parkiralištu navijat će za Trumanov izlazak, no odmah nakon kraja emisije provjerit će što emitira neka druga televizijska postaja. Truman je, dakle, sam čovjek okružen glumcima, a pravi su fanovi samo oni koji s njim nemaju doticaja, dakle samo oni koji ga gledaju na ekranu, koji su ga zavoljeli zbog njega samog, dok su oni najbliži u studiju uz njega samo poslovno. Govori li nam to išta?



Post filmus

Zanimljivo je s drugim gledateljima razmijeniti zapažanja nakon gledanja filma, naprimjer meni s učenicima koji ne mogu biti upućeni u sve, no usmjerenim pitanjima dolaze do zanimljivih spoznaja. Ne znajući kakvom ili kojom tvrdnjom završiti ovaj presveti tekst, pišem ovu zadnju rečenicu u kojoj želim izraziti zadovoljstvo što sam tridesetak puta pogledao „Trumanov show“, a to je brojka koja se dade usporediti s brojkom gledanja onoga predbožićnoga filma iz devedesetih u kojem glumi onaj plavokosi klinac koji je godinama poslije završio, kako smo mogli čuti, bez filma i razuma.