DOKOLIČERAJ – U dvjema rečenicama sve o dvjesti kuna (te u trećoj o izvrnutici)

PIŠE: Matej Delaš

Budući da su nam kao simpatično naivnim i obećavajuće bezveznim klincima odlično znali prodavati priče o pjesničkim slobodama, tajnama raznih (ne)vjera i dvostrukosti raznih mjerila, pogotovo kada bi se govorilo o neobjašnjivim pojavama, negdje sam duboko, pod sluzi plućne maramice i pod temperaturom ustajala i duhovno osvijetljena rama (ili okvira krvne slike), propitivao opravdanost zborenja mnogih svojih voditelja o tome kako može biti dvjesta i trista, a možda i petsta i šesta, pa i osam tisuća šesta (shodno tomu, vulgarniji bi od mene preoblikovali frazem, takoreći ustaljen izraz kojemu se sastavnice ne mijenjaju, iz moga pun kufer i osamsta ili dao bi’ sta Amerika u nešto kreativnije), što me, naravno, nije moglo učiniti sretnim poput onoga Wildeova kraljevića iz neistoimene bajke jer mi je svijest o riječima nakalemljena još u onim vremenima o kojima danas ne znam reći baš ništa, a izraz dvjesta uvijek mi je zvučao izvučenim iz prastarih i možda antikvarijatnih novina koje su devedesetih služile (a služe i danas) pranju pendžera koji bi se na kućama vinkovačko-otočkoga kraja otvarali odozdo poput današnjega tableta te koje su prekrivale daske u ormarima čak u dvama mandatima kako bi strogo čuvani ponjavci imali na čemu častiti moljce, a Moja Ekscelencija imala što reći dvadeset i pet (uzmemo li baš naivne početke u obzir) godina kasnije, naravno, plačući dvjema kilometarskim rečenicama i štujući tipkovnice čak triju prijenosnih računala među kojima je najnovije proizvođača Acera (što ću jednoga dana možda i više naglašavati i, ne nadam se, naplatiti jer bilo bi lijepo da jednoga dana spomenuta kuća pokroviteljstvom blagoslovi moju herezu na Beginu precijenjenu portalu, a ne samo kvalitetom upitnih dijelova prijenosnoga stajskog gnojiva).

Budući da sam nakon više razjašnjavanja, uz pomoć dvaju ili triju sveznajućih autoriteta čijim sam savjetima, koliko njihovom stručnošću toliko i mojim štovanjem (iako se ljude ne štuje, kako to pišu autori službenih dopisa), konačno upućen na to da je stilski obilježeni izraz dvjesta prihvatljiv u određenim situacijama i kontekstima te da izraz dvjesta kuna (u svome izvornom obliku nesklonjiv, a namjenom primjetno drugačije prihvatljiv od izraza dvjesto kuna) može značiti naziv ili ime novčanice na kojoj se nalazi poštovani gospodin kojeg radi želje ne povrijediti Zakon o identitetu i osobnim podatcima (ili kako se već zove) ne želim imenovati (a to je Stjepan Radić), uz to znajući da izraz dvjesta ne treba značiti dvije novčanice od sto (sta) kuna te da je dvjesta uvijek ista novčanica, nisam mogao ne zapitati se zašto dvjesta ne bi mogla biti brojevna imenica te zašto se, shodno tomu, ne bi jasno i glasno provela kroz padeže (kako to inače ide s brojevnim imenicama) jer time bi nastali sasvim kreativni oblici i rečenice kao što su: Izgubio sam dvjestu kuna., Na dvjesti se kuna nalazi neimenovani gospodin Stjepan., Draga moja dvjesto!, Nema mi dvjeste kuna. ili Plati ti to dvjestom, ja baš nemam, vratim ti čim dobijem ono za subotu… te nakon čega bih zaslužio pljesak svih koji ime mi samo spomenu i zazovu želeći zaslužiti vječni život u komentarima precijenjena portala i mogućnost klika koji se bilježi i sjaji poput rada u Loomenu i kao značka na profilu relativno mlada nastavnika.

Želeći parafrazirati jedan prastari, no nekima neshvatljiv skrinšot te oponašajući mudrolije svjetski priznatih statusara koji se lože na ionako iz konteksta izvučene citate, pritom prihvaćajući nevjerojatnost vjerojatnosti da će netko malo jači dovesti u pitanje moje dokoličarenje od kojega će se precijenjeni portal ograditi onom nezavisno složenom sastavnom rečenicom koja u sebi nosi sintagmu nisu nužno stavovi, završit ću dobrom starom izrekom, aforizmom, izvrnuticom, dosjetkom, sentencom ili ne znam čime već: Nije važno hoćeš li govoriti dvjesto ili dvjesta, nije važno kako ćeš inače govoriti ili pisati, nego je važno kako ćemo se dogovoriti zašto je točno ono što ja procijenim kao točno.