Ultrasi metaforički opisali stanje u Cibaliji kroz Andersenovu bajku Carevo novo ruho

Vinkovački Ultrasi već dugo su nezadovoljni načinom vođenja HNK Cibalia. Svoje stavove jasno i glasno izražavaju na tribini, na to smo već naviknuli. No, sada su otišli i korak dalje, pa su mišljenje o aktualnom stanju u najdražem klubu izrazili na vrlo zanimljiv način, metaforičkom pričom objavljenom na Facebook stranici Ultras Vinkovci koju prenosimo integralno i u cijelosti:

HNK CIBALIA – nk sesvete 0:1
15.9.2021.

Hans Christian Andersen danski je autor koji je napisao preko 150 priča i time postao jedan od najznačajnijih svjetskih pisaca. Jedna od tih priča nam je posebno zapala za oko zbog svoje radnje ali i nekih od likova u njoj. Carevo novo ruho” je zabavna priča koja govori o ljudskoj taštini, ali i strahu od istine te o mudrosti, gluposti, prepredenosti, naivnosti, ali i nesposobnosti. Ne treba zaboraviti na vječnu čovjekovu želju za položajem, materijalnim blagostanjem, ali i moć.

Pokretač događaja u priči s jedne strane je careva najslabija točka, odjeća, a s druge želja za bogaćenjem dvojice varalica koji su htjeli iskoristiti carevu slabost i tako zaraditi puno novca. Vrijeme nije određeno, ali je mjesto kao i većini bajki negdje u nekoj carevini.

Car – bio je blijed poglavar uljuljan u udobnost svog položaja, koji se odjednom suočio s činjenicom kako bi mogao ostati bez carskog položaja zbog gluposti i nesposobnosti. Naučio je da mu cijeli život povlađuju, do te mjere da je posve izgubio dodir s realnošću. Živio je u nekom svom svijetu u kojem je bila važna samo lijepa odjeća, zabava i hedonizam. Nije poznavao prave probleme niti su ga zanimali. Iako je bio car, bio je loš vladar. Nije poznavao svoj puk, pa ni one najbliže. Uspio je da ga se zavara na vrlo jednostavan način, a sve zbog toga što je ulijevao strah u druge. Car je bio i malo budalast. Oko sebe je skupio podanike koji su ispunjavali njegove želje bez pogovora, zbog čega je još više bio ranjiv jer od nikoga nije mogao saznati istinu. Zbog toga je njegov svijet bio tako krhak. Na kraju se zbog svoje taštine i toliko osramotio pred svojim ljudima, pred podanicima i čitavim narodom.

Varalice – lukave osobe koje su uspjele prevariti cijeli carev dvor i koji su na kraju postigli što su htjeli, a to je obogatiti se. Na vrlo jednostavan način uspjeli su obmanuti sve oko sebe. Igrali su na vrlo jednostavne karte – strah dvorjana i kraljevu taštinu. I tako su dobili ono što su htjeli. Uspjeli su sve učiniti budalama jer nitko nije htio ispasti glup, niti je itko bio dovoljno hrabar da kaže što se zaista događa na dvoru. Oni su uspjeli iskoristiti ljudsku glupost i na njoj se itekako obogatiti. 

Dijete – u ovoj priči predstavlja glas savjesti, iskrenosti, ali i neiskvarenosti. U svojoj nevinosti i životu lišenog ambicija povezanih s materijalnim interesima, jedino je koje se usuđuje reći istinu. Na kraju se postavlja pitanje treba li ikome u vladavini laži, istina i poštenje. Dijete je u ovoj priči jedini glas razuma i to onog koji potječe iz poštenja i nevinosti. Dijete je glasno, govori što mu je na umu i ne srami se sebe niti eventualne vlastite gluposti. Ono ne zna za norme u kojima se treba pretvarati da je sve u redu i kada nije. Umjesto toga govori iskreno, čak i kada je njegov glas u tome jedini.

Puk – velika masa ljudi koja se trgne iz svijeta laži kada netko kaže nešto drukčije. Isti tren prihvate istinu, ali to više nema nikakav utjecaj na laž, koja se već dovoljno učvrstila u temelje društva. Prikazuju koliko je lako manipulirati masama i uvjeriti ih u nešto što se protivi zdravom razumu. Čak i kod zdravih očiju oni se prave da ne vide, pa čak i kad je istina odmah pred njima. Ljudi se prave slijepi jer je to lakše nego se istaknuti, krenuti protiv svih i reći ono zdravorazumski. Ali čim jedan progovori, drugi mu se pridruže. Tako djeluje masa, većina djeluje i sa sobom povlači sve pojedince.

Dvorjani – skup carevih odanih ljudi koji cijelo vrijeme žive u strahu da bi mogli ostati bez plaće i položaja iz istog razloga kao i car, a to je zbog dokazivanja gluposti i vlastite nesposobnosti. Da bi zadržali svoj položaj spremni su prihvatiti bilo kakav oblik neistine i u potpunosti stati uz nju. Oni podilaze caru čak i kada se to kosi sa zdravim razumom, a sve kako se ništa u njihovom životu ne bi promijenilo. Ni oni se ne žele isticati, a pogotovo ne zamjeriti caru ili bilo kome moćnijem od njih. Umjesto toga šute i prihvaćaju igru, a sve kako bi spasili sami sebe.


SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM DOGAĐAJIMA I OSOBAMA JE NAMJERNA.