Diljev sportski direktor nervozno je šetao po klupskim prostorijama.
Noćas je jako slabo spavao, ta ne igra se svaki dan finale Kupa… I to još na Cibaliji!
„Sve je spremno“, pomisli u sebi i dohvati se mobitela, otipkavši broj iz imenika…
– Dobar dan, nogometni klub Cibalia, kako Vam možemo pomoći – ugodan ženski glas je izdiktirao naučenu recitaciju, otprilike onako kako vam se javljaju oni robovi iz telefonskih kompanija.
– Dobar dan, iz Dilja zovem… Doći ćemo već oko četiri pa samo da potvrdim; mi smo u domaćoj svlačionici, a Bedem u gostujućoj, je l’ tako?
S druge strane kratak muk pa kontra pitanje…
– Gospodine, ne znam o čemu pričate? Kakav Dilj? Kakav Bedem?
– Pa večeras igramo na Cibalijinom stadionu finale Kupa – još uvijek je smirenim glasom objašnjavao – sve je dogovoreno mjesecima unaprijed!?
S druge strane „žice“ se začuo duboki uzdah…
– A toooooo!? Ništa od toga, prijatelju, ventilacija agregata rasvjetnih tijela je izvan funkcije.
– Šta?
– Crk’o nam reflektor!
Reflektor u kvaru (znate s čim se rimuje…)
Nakon nekoliko trenutaka tišine, iskusni Crjepar se pribrao i – iako je njegova novoselska krv vapila za nekom psovkom koja bi uključivala barem nečiju majku i domaću životinju – mirnim glasom prozborio:
– Pa, zašto nam to netko nije javio nego mi saznajemo na ovaj način? Je l’ netko javio dečkima iz Ivankova? Mogla je predsjednica barem ranije nazvati.
– Nije mogla – cvrkutala je gospođa – predsjednicu nemamo već duže vrijeme, a novi predsjednik nije niti na vidiku. Gradonačelnik obećaje već mjesecima, ali još nije ni raspisan natječaj.
– Dobro, dajte mi onda kontakt sportskog direktora, moramo ovo riješiti, puknit će bruka i sramota! Za vas kao klub, ne za nas!
Mirna kao budistički svećenik, kao da je to najnormalnija stvar, izdiktirala je…
– Ha, sportskog nemamo već više od godinu dana, ta funkcija je kod nas davno izumrla.
– Pa, jel ima netko iz Nadzornog odbora? Bilo tko s kim mogu razgovarati o ovome? – uporan je bio direktor, razmišljajući kako će dečkima objasniti da danas ne igraju.
– Nema, dečko, Nadzorni odbor je samo na papiru, niti se sastaju, niti šta odlučuju. Njihova funkcija je u Cibaliji važna kao kravata u porniću.
Sad već očajan, duboko udahne i, kao da traži savjet, upita…
– Pa, šta da ja sad radim, s kim da razgovaram? A tko ste Vi, ako smijem pitati?
– Ja sam Ankica, radim u klubu kao čistačica… Nego, imam dobru ideju; pošaljite službeni mail pa ću Vam ja odgovoriti čim stignem.
– VI ĆETE MI ODGOVORITI?!
– Da, samo možda neću stići danas, dolaze mi neki Austrijanci, zagrizli su za malog Kovačevića, golmana, znate, taj bi nas transver održao na životu.
Poslije njih mi dolaze iz Dalekovoda za predstečajnu nagodbu, a onda moram ručno prati dresove, prošli mjesec nam riknila veš mašina. I moram pomesti prostorije, da, i to.
Vidno zbunjen, na tren pomislivši da je skrivena kamera, Diljev dužnosnik je, pola u šali, upitao:
– A da niste Vi, teta Ankice, možda zaduženi i za predstojeću dokapitalizaciju kluba?
Grohotom se nasmijala…
– Taman posla, momak, pa mi smo ozbiljan klub, kako ću ja raditi dokapitalizaciju? – malo zastavši da uzme zraka pa nastavi:
– To vam radi teta Manda, druga čistačica, ona je zadužene za dokapitalizaciju, sponzore, čišćenje kupaonica i vecea, marketing i odnose s javnošću.
– Aha, dobro… – promuca sportski Dilja, pomislivši da je sad zaista čuo sve u životu.
Već je maknuo telefon od uha i krenuo spustiti slušalicu, kad začu pitanje:
– Nego, diljevac, kad si već na liniji, imam jednu zamolbu?
– Može, teta Ankice, kažite?
– Imate li vi na Dilju veš mašinu?
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.