Vedran Dakić: Želim znati da sam u svakome trenutku u svome poslu dao od sebe sve što imam

Razgovarao: Matej Delaš

Naravno, provjeravam ja tako što bi bilo korisno prepisati s Facebooka za potrebe nekoga novog razgovora s poznatim Vinkovčaninom pa vidim da je Gradsko kazalište objavilo kako je novi glumac od petka, 15. siječnja, član glumačkoga ansambla. Javlja mi se zajednički prijatelj, kaže kako je Vedran jedan odličan glumac i sigurno zaslužuje naći se na našemu precijenjenom portalu, tako reći trebamo ga predstaviti! Pitam, a gdje ga mogu pronaći? Kaže ovaj, uzmeš miš i klikneš gore gdje se traže ljudi. Zatim napišeš „Vedran Dakić“ i klikneš „Enter“. Zatim mu napišeš poruku. Ne znam, kažem ja, zvuči prenaporno! Ali dobro, ipak se radi o nekome glumcu, i to kazališnome, a takve valja cijeniti.

Pozdrav, Vedrane. Naravno, šalio sam se. Nije mi bilo teško ustati se od prošle datoteke i otvoriti novu. Reci nam za početak nešto o sebi. Tko je Vedran Dakić?

– Pa ne znam tko je taj zajednički prijatelj, ali hvala mu u svakom slučaju na uspješnome prodavanju magle. U kratkim crtama, Vedran Dakić je otac, suprug te (barem po diplomi) glumac i lutkar. A u ponešto dužim crtama, imam 28 godina i rodio sam se u Vinkovcima gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Zatim sam upisao (iz meni i svima oko mene nepoznatoga razloga) studij Agroekonomije na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. Taj pokušaj trajao je tri godine dok mi jednog dana nije sinulo da bih mogao probati upisati baš glumačku akademiju, što sam iste godine i napravio. Tada sam se prvi puta susreo s nekom vrstom glume, pa čak i izvođačke umjetnosti u generalnom smislu i zaljubio se tog trena.

Kako Vedran provodi slobodno vrijeme? Pročitao sam da glumiš, no zanima me je li to već sada posao ili radiš nešto drugo?

– Većinu svoga slobodnog vremena provodim s obitelji i prijateljima, ali što najviše volim za sebe raditi, najčešće ima veze s knjigama, sportom i filmovima / serijama. Knjige su mi nakon srednje škole postale veliki saveznik i razvio sam veliku ljubav prema njima koju njegujem posljednjih deset godina. Borilačkim sportom bavio sam se cijeli život do upisivanja Akademije, tako da je to ostala moja prva ljubav i vrlo rado pratim te vrste događanja, a posebno sam fanatičan fan UFC-a čiji niti jedan event nisam propustio deset godina. Filmovi i serije, uz zabavnu vrijednost, na mene imaju i inspirativnu ulogu u životu i kad god uhvatim vremena, vrlo ću rado pogledati nešto što mi je zapalo za oko, što se čini kvalitetno ili je jednostavno po preporuci prijatelja. To je sada već posao, potpisao sam pripravništvo u Gradskome kazalištu u Vinkovcima i sada je konačno vrijeme baviti se glumom zarađujući njome za život, čemu se iznimno radujem.

Informirani smo o tome  da si nedavno diplomirao. Što te tijekom studija najviše zanimalo u glumi te koja je bila tema tvoga diplomskog rada?

– Tako je, diplomirao sam prije mjesec dana na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, na smjeru Gluma i lutkarstvo. Mislim da me tijekom studija najviše zanimalo istraživati i pronaći svoj stil rada na sebi i na ulozi. Mi smo inače Akademija koja prvenstveno radi po sistemu Stanislavskog, ali učimo i o svim drugim glumačkim metodama pa sam ja kroz akademsko školovanje maksimalno istraživao i isprobavao (još uvijek to radim i nastavit ću) sve sisteme i metode Leeja Strasberga, Meyerholda, Stanislavskog, Grotowskog, Gavelle… Svi smo mi različiti i zato vjerujem da svakomu nešto najviše odgovara, tako da sam kroz studij skupljao alate za svoj zanat, a to ću, nadam se, nastaviti raditi do kraja svoje karijere. Tema moga diplomskog rada iz glume bila je predstava koju sam imao sreću raditi pod mentorstvom i redateljskom palicom profesora Jasmina Novljakovića u Gradskome kazalištu Požega pod nazivom Igra ljubavi i slučaja, a diplomski ispit iz lutkarstva bila je ispitna produkcija studenata glume i lutkarstva te studenata lutkarske režije pod nazivom Glazba Ericha Zanna.

Koliko znamo, ostvario si već nekoliko (ili možda puno?) uloga. Koje si uloge dosad igrao i u kojim predstavama?

– Pa prije bih rekao da sam ostvario nekoliko uloga. U prvome profesionalnom projektu igrao sam ulogu Josipa u predstavi Bijela kuga u koprodukciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i virovitičkoga kazališta, u režiji profesora Roberta Raponje na svojoj trećoj godini studija. Iduće godine utjelovio sam nekoliko manjih uloga u predstavi Donjodravska obala Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku u režiji Zlatka Svibena, a već sam iduće 2020. godine prvi puta stao na kazališne daske vinkovačkoga gradskog kazališta, gdje sam također utjelovio više uloga u predstavi Štajga redatelja Jasmina Novljakovića. Jasmin je također profesor na našoj Akademiji te sam imao veliku sreću raditi s njime jer on je jedini profesor s Akademije koji nije predavao mojoj klasi. Vjerujem da smo brzo kliknuli i zbilja uživali u zajedničkom radu pa smo nakon Štajge (zahvaljujući njemu) ponovo zajedno radili na već spomenutoj predstavi koju sam prijavio kao diplomski ispit. To je bila Igra ljubavi i slučaja u kojoj sam utjelovio lik Dorantea. Posljednja uloga prošle godine bila je uloga Bernarda u komediji Boeing-Boeing vinkovačkoga kazališta u koju sam uskočio, odnosno zamijenio kolegu Dorijana Paulića, a predstavu je režirala Nina Kleflin.

Koja je od prethodno spomenutih uloga u tvome dosadašnjem radu najviše utjecala na tebe kao glumca? Siguran sam da neke uloge glumci dulje zapamte i da ih žele ponoviti, odnosno da ih neke uloge i odgoje na neki način.

– To mi je malo teško reći pa ću ti morati odgovoriti dosadnim klišeom: „Svaka je uloga drukčije utjecala na mene“, ali to ću ti potkrijepiti obrazloženjem! Primjerice, u ulozi Josipa u Bijeloj kugi prvi sam se puta susreo s profesionalnim radom na predstavi, igri na kazališnoj sceni, generalnom procesu rada i funkcioniranja kazališta u stvaranju predstave. U Donjodravskoj obali i Štajgi imao sam priliku raditi na brzim transformacijama i igranju više likova. Uloga Dorantea u Igri ljubavi i slučaja bila je prva veća uloga koju sam igrao u kazalištu i zahtijevala je vladanje tehnikom glume i osjećaj za ritam, dok sam u ulozi Bernarda u Boeing–Boeingu shvatio važnost pripreme pri uskakanju u ulogu i vođenja nekih scena jer to je bila prva glavna uloga koju sam igrao. Slažem se s tobom da neke uloge glumci dulje zapamte i žele im se jednom vratiti, a kad već govorimo o tome, ne mogu ne spomenuti jednu ulogu u studentskom ispitu koja mi je zasigurno na neki način iskristalizirala sliku umjetnosti glume, otkrila što je sloboda na sceni i dala mi vjeru u sebe kao glumca sposobnog stvarati svojom glavom, svojim tijelom i srcem, a to je uloga Eilerta Levborga u ispitnoj produkciji Hede Gabler pod mentorstvom profesorice Anice Tomić i asistenta Domagoja Mrkonjića. Zauvijek ću ostati zahvalan na tome iskustvu koje smo svi zajedno kao klasa proživjeli.

Što očekuješ ili, još bolje, što priželjkuješ u doglednome vremenu vezano uz svoju glumačku karijeru? Na primjer, u sljedećih godinu dana jer sada si postao član vinkovačkoga glumačkog ansambla.

– U doglednome vremenu očekujem poziv od Quentina Tarantina vezan uz njegov posljednji film, ako me, naravno, nekim čudom ne zaboravi. Ali osim toga priželjkujem kreativan rad u svojem kazalištu s kolegama s dasaka, koje nose ime Joze Ivakića, u svim nadolazećim predstavama. Također se, ovaj puta šalu na stranu, radujem glumi pred kamerom i radu na filmu. Dosada nisam imao puno iskustva u radu pred kamerom, osim studentskih vježbi, spota i male uloge u nekoliko epizoda serije u produkciji Nove TV, gdje sam naučio puno o tome kako posao izgleda na setu i što sve podrazumijeva jedna takva, velika produkcija.

Za kraj nam još reci što će u tvome životnom glumačkom pozivu značiti da si uspio? Što želiš postići svojim radom?

– Želim pred kraj svoje karijere (a vjerojatno i života) znati da sam u svakom datom trenutku provedenom u ovom poslu dao sve što imam. Mislim da je proces važniji od rezultata i to su me naučili mnogi profesori i stariji kolege. To sam u posljednje vrijeme počeo shvaćati kroz vlastita iskustva. Ja mogu imati višestruke konkretne ciljeve, od predstava s najvećim glumcima i redateljima, do blockbuster filmova i serija, ali jedina stvar na koju zbilja mogu utjecati jest raditi i predati se cijeli sada i ovdje, a sve je drugo veliko AKO. Vjerujem da rad i predanost naposljetku budu nagrađeni, a na nama je da prepoznamo tu nagradu i borimo se za nju. Ako svojim radom ili projektom na kakav god pozitivan način djelujem na ljude oko sebe i nešto im pružim, moj je zadatak glumca obavljen.

Vedrane, hvala ti na razgovoru i svako ti dobro želim na putu k raznim životnim ciljevima! Doviđenja!

– Hvala tebi, Matej. Do idućeg puta!

S Vedranom sam završio razgovor kako priliči pandemijskome vremenu. Pružio sam mu ruku, ali on je poslao samo onaj palac koji iskoči kao veliki lajk u mesendžeru. To znači isto što i stisnuta šaka. Ili dodirivanje laktovima.