Već je prošla godina i opet smo pred novim Došašćem.
Pred novim početkom, novim iščekivanjem boljeg, sretnijeg i plemenitijeg. Prije svega nas samih, a onda i ostatka svijeta. Danas je prva nedjelja došašća, nedjelja koja pali svjetlo nade. Nade da sve ima smisla, nade da dolazi onaj koji donosi svijetu mir i pravednost, koji će utješiti žalosne, dati smisao obeshrabrenima i odmor umornima, koji će dati odgovore na nepoznanice koje na muče, koji će donijeti ljubav koja nam svima nedostaje.
Došašće je vrijeme koje je obojano ljubičastom bojom pokore, bojom poniznosti, koja nas podsjeća da trebamo dostojanstveno hoditi kroz dane pred nama, dostojanstveno se pripraviti i dušom i tijelom, ali ne u žalosti, već u poniznoj radosti. Radost nas nosi kroz zornice, kroz svaki novi dan, podsjeća nas kako niti jedan dan ne bi trebao biti izgubljen samo u svakodnevnim obvezama, već ispunjen mirom i spoznajom da slavimo događaj koji je promijenio sudbinu čitavog čovječanstva.
Nada nam daje za pravo radosno iščekivati onoga koji je najveći od svih rođenih, dočekati onoga koji cijeli svijet drži u rukama, a koji je došao tako malen i ponizan najvećoj od svih žena u naručje.
Danas ćemo se okupiti oko blagdanskog stola i upaliti prvu svijeću, svijeću nade. Nada koja gleda dalje od svakodnevice, koja daje smisao i kada se čini da ga nema, koja daje snagu za hod u dobroti i istini. Liturgijska čitanja danas pozivaju – budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin čovječji dolazi.
Pripravimo svoja srca, dobili smo još jednu priliku.