PIŠE: Damir Begović
Vinkovčanin Jure Stanković (56) javio se redakciji portala Vinkulja.hr sa željom za publikacijom priče čiji počeci datiraju još od 17. listopada 2010. godine. Priča ide ovako…
– Toga dana moj mlađi sin Mihovil, tada maloljetnik, zbog cure se potukao s nešto starijim momkom iz Vinkovačkog Novog Sela. Događaj se zbio na parkiralištu jednog vinkovačkog trgovačkog centra. Neposredno nakon tučnjave na mjestu događaja pojavila se interventna policija koja je izvršila bezrazložno nasilje nad dečkima koji su se ondje zatekli. Tom prilikom policajci Marko Tunjić, Emil Hob, Dejan Tomašević, Tomislav Mišić, Hrvoje Marojević, Martin Tucaković, Damir Novak i Hrvoje Barun brutalno su pretukli mog starijeg sina Andriju koji se ondje zatekao u društvu još 60-ak mladića i djevojaka. Istine radi, moram reći i to da je tučnjava bila unaprijed dogovorena.
Prvi udarac, govori naš sugovornik, zadobio je Marko Šekerija…
– Na to je reagirao moj sin Mihovil rekavši: “Ne dirajte ga, nije se on tukao, nego ja.”. Potom je policajac Tunjić tonfom (višenamjenska policijska palica, op. ur.), koja je inače zabranjena za uporabu u takvim intervencijama, udario Mihovila u glavu. Moj stariji sin Andrija, koji je također ondje bio gledatelj, nazovimo to tako, reagirao je na način da je rekao policajcu: “Šta mi diraš brata!”. Tunjić je tada i Andriju tonfom udario po glavi. Andrija je od udarca pao na tlo, prišli su potom i ostali interventni policajci koji su ga nastavili tući rukama, nogama i tonfama, a potom i vezali lisicama te ga priveli u vinkovačku policijsku postaju na daljnju obradu. Na putu prema postaji bjesomučno su ga udarali. Prekoračili su ovlasti ne samo time što su ga bezrazložno udarali, već i stoga što su intervenirali prije nego što se na mjestu događaja pojavila temeljna policija. To je suprotno zakonskim ovlastima policije, važno je i to znati. Kao i to da je cijeli događaj snimio, tada također maloljetni, Ante Milošević kojemu je tada mobitel na nasilan način i potpuno bespravno oduzet, a snimka obrisana!
Zbog, kako kaže, niza nepravilnosti u postupanju, protiv osmorice interventnih policajaca podnesene su kaznene prijave.
– I to ne jedna, nego njih 80-ak! Kaznene prijave podnosila je i moja supruga, oba sina, isprva ne i ja, jer sam tada još bio aktivni policijski službenik, pa sam strahovao od odmazde na poslu. Sve te silne kaznene prijave do današnjega dana leže negdje u ladicama Državnog odvjetništva, policije, pravosuđa… A prošlo je već trinaest godina. Sramota!
Jure Stanković je neposredno prije odlaska u mirovinu, krajem travnja ove godine, ipak podnio nekoliko kaznenih prijava.
– I to protiv tadašnjeg načelnika PU vukovarsko-srijemske Fabijana Kapulara, ali i protiv institucija koje sve ove godine zataškavaju ovaj slučaj, kao i protiv interventnih policajaca koji su mi premlatili sina.
A sada zaplet:
– Osnovano sumnjam da su mi sinove istukli kako bi opstruirali moj dolazak na mjestu vođe grupe interventne policije, što je u to vrijeme bilo izgledno. Kako je Mihovilova tučnjava bila unaprijed dogovorena preko Facebooka, tako su oni sigurno znali za to što se sprema i tko je sudionik, pa im je to bila izgledna prilika da ocrne moju obitelj, a ujedno i mene kao navodno lošeg oca, pa ujedno i potencijalno lošeg vođu skupine interventnih policajaca.
Sve i da nije tako…
– Postupali su suprotno ovlastima. Muči me i to što nitko za ovo nije odgovarao. Postoji osnovana sumnja da je počinjeno više kaznenih djela prema mojim sinovima, a niti jedna kaznena prijava nije još ugledala svjetlo dana. S druge strane, moj sin Andrija nezakonito je proveo čak mjesec dana u istražnom zatvoru zbog, zamislite apsurda, nanošenja teške tjelesne ozljede interventnom policajcu Hobu. Koji je slomio jednu od kostiju šake udarajući Andriju! Što je utvrdio i sudski vještak dr. Dragan Manojlović koji je obrazložio da je Hobova trauma nastala uslijed njegove aktivnosti, odnosno udaranja! Inače, zanimljivo je da je Hob rendgensku snimku šake u OŽB Vinkovci prema dostupnoj medicinskoj dokumentaciji načinio u 1.16 sati, a OKC je interventnu policiju na mjestu događaja navodno poslao u 0.50 sati. Znači, za samo 26 minuta incident je prijavljen, interventna policija je izišla na mjesto događaja, Hob je ozlijeđen, transportiran do bolnice, zaprimljen na hitni prijam, upućen na rendgenski snimak šake… Jasno je da je riječ o falsifikatu, dokumentacija je lažirana. Prave me budalom!
Nadalje…
– Policija me, kao roditelja maloljetne osobe, nije izvijestila o incidentu za koji sam doznao telefonskim putem. Kada sam se iste večeri pojavio u policijskoj postaji umalo je došlo do sukoba između mene i mojih sinova protiv petorice interventnih policajaca, što su spriječili dežurni policajci prometne i temeljne policije te krim-policajac Antun Kirchbauer.
U svakom slučaju…
– Institucije su zakazale, ne po prvi put. Očekujem da se protiv svih sudionika toga događaja podnesu kaznene prijave. Odnosno, one već postoje, treba ih samo izvaditi iz ladica. Potpuno je jasno da je ovdje riječ o prikrivanju više kaznenih djela koja su interventni policajci počinili na inkriminiranom mjestu događaja. Jasno je i to da se ovdje štiti sustav, a ne građani. Moj sin Mihovil bio je inicijator tučnjave zbog čega je zaradio prekršajnu prijavu. I to je OK, nemam ništa protiv. Prekršajnu prijavu dobio je i stariji sin Andrija. Što nije OK, jer nije počinio nikakav prekršaj protiv javnog reda i mira, a pogotovo nije zaslužio kaznenu prijavu zbog toga što je policajac Hob na njemu slomio ruku! U konačnici, treba reći i to, Andrija je pravomoćno oslobođen od svake odgovornosti, kako prekršajne, tako i kaznene. U obrazloženju Županijskog suda za mladež čak i piše da je Andrija Stanković bio žrtva brutalne policijske intervencije. Dakle, posrijedi je bila lažna kaznena prijava protiv Andrije od strane interventnih policajaca Hoba i Tucakovića, zbog čega niti jedan od njih nije odgovarao. Štoviše, čak su napredovali u službi!
U zaključku:
– Budite sigurni da neću ostati na ovome. Tjerat ću pravdu do Strasbourga, bude li trebalo. No, da bih došao do međunarodne pravde, morao bi se prethodno pokrenuti postupak na hrvatskim sudovima, do čega još nije došlo! Sve ovo što vam govorim je čista istina koju mogu potkrijepiti prikupljenom dokumentacijom. Tražim od ove države, u čiju sam obranu stao 5. kolovoza 1990. godine kao prvi hrvatski redarstvenik, da zaštiti mene i moju obitelj. Jer, to je i svrha njezina postojanja. A ne da štiti samu sebe! I da vrati ugled hrvatskoj policiji koja prijeti meni i mojoj obitelji zbog čega nam je, opet apsurdno, dodijeljena mogućnost tjelesne zaštite od istih onih koji nam prijete! Nisam se borio za ovako nakaradnu državu. Na potezu su Državno odvjetništvo i policija. Nadam se da će ova agonija koja traje već skoro desetljeće i pol napokon završiti te da će se potvrditi ona poslovica o sporoj, ali na kraju ipak dostižnoj pravdi – zaključuje Jure Stanković.