Četveročlana mlada obitelj Radočaj, potomci hrvatskih iseljenika u Australiju, prije dvije godine čvrsto je odlučila vratiti se u Hrvatsku. Redoviti posjeti ognjištima svojih predaka, kod Mateje i Marka svake su godine pojačavali čežnju za konačnim preseljenjem u Domovinu i to, ni manje ni više nego u Vinkovce! Iako su Markovi roditelji iz Rakovice i Slunja, odabir je ipak pao na Vinkovce, odnosno Vinkovačko Novo Selo, a prije četiri mjeseca obitelj je proširena rođenjem kćerkice Ivke.
– Glavni okidač je bio dragi Bog koji nas vodi i donosio odluke za nas. Vjerujemo kako nam djeca ovdje mogu imati puno više slobode i priliku da ih odgajamo u zdravom katoličkom i hrvatskom duhu kako su i nas odgajali naši roditelj. Nama je obitelj sve i svi planovi za budućnost vezani su uz djecu. Tamo se puno radilo, Marko je radio sedam dana u tjednu, a ja sam nakon svog posla išla mu pomagati. Ali uvijek su djeca bila uz nas. Nismo ih vodili u vrtiće, htjeli smo ih sami odgajati, a mislimo kako ćemo to najbolje i najlakše činiti upravo u Hrvatskoj, reći će Mateja.
I dok su se Matejini roditelj također vratili u Hrvatsku, obitelj iz koje je Marko potekao ostala je u dalekom Sydneyu; roditelji, dva brata te tri nećaka.
– Moji roditelji su bili u nevjerici kad sam im rekao da idem trajno u Hrvatsku, naravno da im nije bilo svejedeo što im sin s obitelji odlazi tako daleko i, budimo iskreni, u nepoznato. No, svakako da su poštovali našu želju i odluku. Izuzetno mi je drago da sam ovdje, da mogu živjeti sa svojim narodom, upoznavati svoje porijeklo te svojim radom činiti dobro svojoj obitelji i našoj Hrvatskoj, ponosno će Marko.
Ne može se Mateju i Marka nazvati klasičnim povratnicima jer oni nisu niti rođeni u Hrvatskoj, ali njihov doprinos demografskoj obnovi Hrvatske, gdje su se druga i treća generacija iseljenika vratile u Domovinu – izuzetno je dragocjen!
– Moji roditelji su se vratili u isto vrijeme kad i mi. Jednostavno, došlo nam je do zasićenja u Australiji, gdje se sve svelo na rad i po 18 sati dnevno. Za vrijeme korone smo željeli i veću slobodu, a uvidjeli smo kako slobodu o kojoj maštamo možemo pronaći jedino u našoj Hrvatskoj. U Sydneyu smo imali svoj restoran i caffe bar, a tijekom korone i lokcdowna spasila nas je – dostava pita koje smo pravili našim Hrvatima, jer sam svoj posao koji smo tamo vodili upravo bazirali na pripremi hrane tradicionalnih hrvatskih okusa, prisjećaju se Marko i Mateja.
Kako sami tvrde, mislili su kako će birokracija biti puno brža s obzirom na stalni zov političara potomcima hrvatskih iseljenika da se vrate u Domovinu. Međutim, ishođenje domovnica trajalo je 18 mjeseci predugo, a zbog tog razloga kasnilo je i pokretanje vlastitog posla.
– U protekle dvije godine umjesto da smo se bavili pitama i hamburgerima, mi smo ‘kuhali’ oko birokracije. Rekli su nam da imamo pravo na državljanstvo automatizmom po roditeljima koji su nam rođeni u Hrvatskoj i misli smo da to ide brzo, kad ono – čak godinu i pol dana. Moglo je biti još i više, ali smo gurali, zivkali…i kako to već ide u Hrvatskoj, prilagodili smo se, kaže uz veliki osmjehMateja.
U Hrvatsku se nisu vratili čekajući da ih netko zaposli, već su imali vlastitu ideju i želju da nastave voditi posao započet u Sydneyu.
– Oduvijek smo htjeli raditi domaće pite. To je u cijelosti Matejin projekt. Moja je želja bila da napravim nešto kvalitetno, ali i u pokretu. Počeli smo na ovoj lokaciji u Novom Selu prije tjedan dana, no tvrtku smo osnovali prošle godine u listopadu. Prvi iskorak bile su nam Vinkovačke jeseni. To je jako dobro prošlo i bili smo jako zadovoljni, kako zaradom tako i reakcijom posjetitelja koji su probali našu hranu. Baš mi je to bitno da kupci osjete kvalitetu. Puno ljudi nas je zvalo i komentiralo kako imamo najbolji burger, tvrdi Marko.
Ono što nas je istinski šokiralo jest činjenica kako bi burgeri u Sydneyu koštali jednako kao i u Vinkovcima, dakle oko 8 eura. U zemlji koja je praktički pustinja, tako su namirnice prema riječima Radočajevih, značajno jeftinije nego u plodonosnoj Slavoniji!
– Vjerovali ili ne, tamo su namirnice puno jeftinije nego u Hrvatskoj. Tamo su skupe jedino nekretnine, dok je sve ostalo od hrane, pića, automobila, odjeće puno jeftinije nego u Hrvatskoj i to nam je bilo ogromno neugodno iznenađenje. Ne mogu sada reći, ali prije dvije godine, u Sydneyju smo Vegetu i Napolitanke, dakle namirnice koje su iz Hrvatske proputovale cijeli svijet da bi došle na police australskih marketa, plaćali jeftinije nego kad smo par tjedana kasnije doselili u Hrvatsku! Zašto? Ne bih to znao objasniti, iznenađeno prepričava Marko.
Pod brendom ‘The Pita Projekt’ pokrenut je mobilni fast food koji je dostupan tridesetak metara od crkve u Novom Selu.
– Mi smo sa svojim cijenama išli s fer iznosom. Sve što radimo, radimo od srca. Ovo je početak, idemo korak po korak, najbitnije je da su svi zadovoljni. Malo sam se bojala da možda kupcima neće dobro sjesti to da pravimo i pite i burgere, ali dogodilo se upravo suprotno. Vinkovčani jednako vole i jedan i drugu proizvod što nam je odlično! Slušamo što ljudi vole i tome ćemo se prilagođavati, kaže Mateja.
Marko, koji je školovani kuhar, ponosno priznaje kako je ideja za pravljenje pita, ali i sva odgovornost na Mateji.
– Da se bavim pitama inspirirale su me svekrva i pokojna baka iz Bosne koja me je naučila praviti pite, a po njoj smo našoj četveromjesečnoj bebi dali ime Ivka tako da se nakon dvije generacije i u ovom smislu vraćamo korijenima.
Zajednička jutarnja kava supružnicima Radočaj omiljeni je ritual koji nisu mogli prakticirati dok su živjeli u Australiji zbog puno ‘bržeg’ života i više obaveza.
– Mislim da bi neki trebali biti puno zadovoljniji životom u Hrvatskoj i Vinkovcima. Vidim oko sebe da ima posla, a onaj tko želi raditi može i više nego pristojno živjeti. Za razliku od Australije, ovdje je puno više slobodnog vremena, a na svakome od nas je da ga iskoristimo što bolje. Bilo za posao, obitelj ili zabavu, ali moraš imati neku životnu volju u sebi, smatra Marko.
Radočaji su u Sydneyu imali vlastitu kuću, koju su platili kreditom. Kako sami kažu, posljednjih godina kamate su jako skočile što je počelo narušavati životni standard tamošnjih stanovnika.
– Puno nas ljudi ovdje pita zašto smo došli u ovu „sirotinju“, ali mi to uopće tako ne vidimo! Mi smo tamo rođeni, odrasli, školovali se i radili pa jako dobro znamo koliko se tamo jako puno radilo, pa čak i po 18 sati na dan kako bi imao za kredit za kuću, auto, režije i hranu. Kada to stavimo u okvire Hrvatske i Vinkovaca, radiš značajno manje, imaš puno više vremena za obitelj, ali ni ne brineš hoćeš li imati za osnovne troškove života, pojednostavljeno će uglas supružnici.
Stil života u Hrvatskoj Radočaje posebno oduševljava, iako su svjesni kako niti ovdje nije ide sve lagano, pogotovo kad se uzmu trenutne cijene i primanja građana, no tvrde kako će se svako prevariti tko pomisli da je „tamo negdje bolje nego u Hrvatskoj”.
Iako su oboje rođeni u Australi, kao i sinovi Jure i Petar, svi više nego dobro pričaju hrvatski jezik. Sami stidljivo govore kako još uvijek uče neke, za njih nove riječi, no smatraju kako im je od savladavanje jezika važnije u potpunosti savladati sve okuse koje ljudi u Vinkovcima vole.
– Bolje da govore moji specijaliteti o meni, nego ja sam, zaključio je vedri Marko.
NAPISAO: Hrvoje Niče
Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i Autora.