Zdenko Kordi: Mi smo narod ekstrema, ne znamo se normalno ni radovati, ni tugovati; ne želim sudjelovati u Červarovom cipelarenju!

Zdenko Kordi, nekoć izbornik ženske reprezentacije Hrvatske, FOTO: privatni album

Hrvatski rukometaši mnogo prije očekivanog, a i priželjkivanog, datuma vraćaju se kući sa Svjetskog prvenstva u Egiptu. Prvi put nakon 19 godina reprezentacija Hrvatske nije se plasirala u četvrtfinale nekog velikog natjecanja (SP, EP ili OI). Izbornik Lino Červar zaprepastio je dobar dio nacije izjavom: „Ovo nije neuspjeh, nego realnost“. Bez riječi je ostao i Zdenko Kordi, hrvatski stručnjak bogatog iskustva i CV-a, nekoć izbornik ženske rukometne reprezentacije, danas trener mađarskog Kozarmislenyja i – gotovo pa možemo tako ustvrditi – stalni stručni komentator našega portala.

Ovo je valjda prvi put da ne znam što bih rekao… Toliko je čudnih, čak prečudnih stvari oko reprezentacije koje sam uočio u ovoj akciji, ali opet teško je objektivno analizirati bez konkretnih informacija iznutra, iz reprezentativnog tabora – kaže Kordi koji priznaje kako nije mislio da je onaj remi s Japanom u prvoj utakmici bio nagovještaj kasnijeg kraha koji se dogodio Červarovim izabranicima. 

Svjetska prvenstva su specifična po tome što donose i neke, uvjetno rečeno, ”male” utakmice, kojih na europskim prvenstvima nema, tako da kroz prvu i drugu rundu natjecanja trebaš dobiti dvije ozbiljne utakmice da bi se probio do nokaut faze.

Međutim, ispostavilo se u konačnici da mi te dvije nismo uspjeli dobiti…

Iskreno, vjerovao sam da je nešto lošiji ulazak u natjecanje bio na neki način planski te da ćemo se dizati kako vrijeme bude odmicalo. Nerijetko se događalo da reprezentacije upravo kroz uvodni dio natjecanja, u kojem je dopušten i poneki kiks, hvataju formu za završnicu. Znate, ponekad je i prerani ulazak u formu opasan, teško je držati visoku razinu 20-ak dana u kontinuitetu. Japan nam je došao baš u najnezgodnijem trenutku, jer pripada kategoriji ekipa koje mogu bljesnuti i koje su najopasnije na početku. Odmakom vremena forma i entuzijazam im splasnu, no mi smo im naletjeti odmah u startu i suočili smo se s problemom koji nam je donio upozorenje, ali i nervozu.

Na to se još nadovezalo Cindrićevo napuštanje reprezentativnog tabora zbog ozljede, bio je to težak kadrovski udarac.

Apsolutno, Cindrić je uz Karačića i Duvnjaka naš najjači individualac. A niti jedan od njih trojice nije bio optimalno spreman. Cindrić je došao nezaliječen, Duvnjak iscrpljen koronavirusom i Final fourom Lige prvaka, Karačić je išao s ekipom, a nije se znalo hoće li, kada i koliko moći pomoći… Imam jedno loše iskustvo s Podravkom kada smo na jedan turnir putovali s nekoliko poluspremnih i nedovoljno oporavljenih igračica koje su izrazile želju za nastupom. Šef struke, pokojni Josip Samaržija kojemu sam bio asistent, popustio je njihovim željama, no bila je to pogreška. One nisu mogle dati maksimum, a one koje jesu, nisu bile u prvom planu i… Nije dobro ispalo. Tada sam naučio lekciju, u ovako važnim projektima ne možeš ”šlepati” trojicu-četvoricu koji nisu spremni na 100-postotni angažman. Nema se tu što pokuša(va)ti, svi su htjeli i to je ljudski, ali nisu mogli, što je također svojstveno živom čovjeku. Vjerujem da je Červarova procjena glede toga bila u najboljoj namjeri, no nije najbolje ispalo.

FOTO: privatni album

O važnosti spomenutog terceta Duvnjak-Cindrić-Karačić za reprezentativnu vrstu Kordi je dodao i sljedeće:

S njima trojicom u optimalnom izdanju mi smo posve druga(čija) reprezentacija. Sjetimo se samo prošlogodišnjeg Europskog prvenstva na kojem smo osvojili srebro. Mučili smo se protiv Srbije, Bjelorusije po 45-50 minuta… I onda Duvnjak uzme loptu i odgovornost, zabije tri, četiri, pet komada i gotovo, dobio si utakmicu. E, to nam je sad nasušno nedostajalo. Sada Duvnjak nije bio fit, Karačić pogotovo, Cindrića u presudnim utakmicama nije ni bilo, na to se nadovezala crijevna viroza, pa nas je uznemirio taj Japan i…

…i dogodila se Argentina.

Da, nismo ispali protiv Danske, nego protiv Argentine. Taj poraz nas je zakucao, odredio nam sudbinu, iako smo imali određene šanse koje su nam se ukazale pobjedom Katara nad Argentinom, ali smo trebali dobiti Dansku. Ma, najlakše je biti general nakon bitke, onda svi sve znaju. Međutim, prije nekoliko dana nismo imali uvid u to s kojim se sve problemima Lino morao nositi. Teško je, ponavljam, komentirati u biti realno pozitivan. Sada je najlakše biti negativan, omalovažiti, cipelariti. A u tome ne želim sudjelovati. Mi smo narod ekstrema, ne znamo se normalno ni radovati, ni tugovati, ni hvaliti, ni kuditi… Kod nas sve iz krajnosti u krajnost. Ne razumijem to. Lino i igrači su sve isto željeli na ovoj svjetskoj smotri kao i na prošlogodišnjoj europskoj. I kao što je tada srebrna medalja bila splet s(p)retnih okolnosti, tako je i ovo ispadanje prije četvrtfinala splet nes(p)retnih okolnosti. Slično se dogodilo i našim nogometašima uspoređujući srebrnu 2018. godinu i prošlu godinu koja je statistički najlošija u rezultatskom smislu otkako je hrvatske neovisnosti.

Mnogi su s velikim čuđenjem dočekali Červarovu izjavu o ostavci koju je izbornik u eter plasirao Urbi et Orbi, neposredno nakon poraza protiv Argentine. Još smo bili u igri za četvrtfinale, nije li izbornik trebao biti posljednji koji će napustiti brod prije potonuća…?

Nezgodne su te izjave u mix-zoni neposredno nakon utakmice. Ovo čak nije bila ni mix-zona, nego izravno javljanje praktički s terena dok se igrači još međusobno pozdravljaju. Kad imaš pressicu, imaš i vremena posložiti misli, barem malo ohladiti glavu, a ovako ideš pred kameru dok si još uvijek pod totalnim stresom i adrenalin te kao maljem tuče u glavu. U takvim okolnostima, nakon tako stresne utakmice, čovjek često puta kaže i ono što ne misli, pa mu kasnije bude žao, kad se misli malo razbistre. Nisam Červarov odvjetnik, ali koliko ga poznajem, njegova namjera nije bila loša. Vjerojatno je čak kanio izjavom o ostavci dodatno motivirati ekipu. Ali, u svakom slučaju, ta njegova izjava bila je dosta nespretna.

FOTO: HRS

A koliko je nespretna Červarova izjava nakon Danske koja je, otprilike, glasila ovako: „Da se mene pitalo, na Svjetsko prvenstvo išli bi s pomlađenom ekipom…“. Pa, koga se pita(lo), ako ne izbornika?!

I tu postoji hijerarhija, odnosno neko tijelo koje je iznad izbornika kojem izbornik polaže račune. Izbornik može predložiti redizajn momčadi, međutim procjena HRS-a može biti da je trenutak prevažan za takav projekt, pa je onda moguć raskorak. Ne bih oko toga pravio dramu, niti omalovažio Červara ako je popustio pred stavom nadređenih da se u ovom trenutku ne ide u pomlađivanje. Mogu samo pretpostaviti, u kontekstu te izjave, da je Červar ovo Svjetsko prvenstvo zamišljao kao pripremu za ono što slijedi ove godine, a to su kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju, pa Olimpijske igre, pa prosinačko Europsko prvenstvo.    

O kalendaru natjecanja u 2021. ćemo još porazgovarati malo kasnije, a prije toga rečenica-dvije o utakmici protiv Danske; nezgodno se vaditi protiv aktualnih svjetskih prvaka, neovisno o tome što su (i) oni bili drastično oslabljeni. Početkom nastavka (u)činilo se kao da je njima trebala pobjeda, a ne nama…

Naglašenu želju kod naših vidio sam u prvih 20-ak minuta. A nakon toga sam vidio strahoviti energetski pad. Gubitkom energije, padali smo i na psihološkom planu, izgubili smo samopouzdanje i potonuli u težak poraz. A oni opušteni, lepršavi, efikasni i na kraju krajeva kvalitetni, bez obzira na neigranje Mikela Hansena. 

Tko nakon Červara?

Svaki put kada dođe na dnevni red pitanje o novom izborniku pojavljuju se dva-tri ista kandidata, kasnije se njihov broj popne na sedam-osam. Ima tu i spinova, lobiranja, svega i svačega. A, najvažnije je da postoji kriterij, za što je zadužen HRS.

U javnosti je već zaživjela priča o tome da je Slavko Goluža ”taj”, postoje i oni koji zagovaraju intrigantnog, polemičnog i pomalo provokativnog Veselina Vujovića, treći pak ne vide ništa loše u tome da kormilo preuzme potpuni stranac… Može malo konkretnije?

Ne može. Reći ću samo da hrvatska raspolaže dovoljno kvalitetnim fondom trenera i da rješenje ne moramo tražiti izvan kuće. Ovdje ću se zaustaviti, poštujem sve svoje kolege i bilo bi nekorektno od mene da nekoga promoviram. Postoje ljudi koji su zaduženi za izbor, vjerujem da će izbor biti dobar. Ponovit ću samo, treba ustanoviti kriterij.

U svakom slučaju, vrijeme nije saveznik, već u ožujku na rasporedu je kvalifikacijski turnir za plasman na OI…

Nemamo vremena, to je sigurno. Prvo i osnovno je maknuti emocije po strani i što prije se okrenuti nadolazećim kvalifikacijama. Prva stvar je izbor novog izbornika i to treba učiniti brzo, ali ne brzopleto. Treba nam na tom mjestu netko tko poznaje situaciju, tko poznaje našu reprezentaciju i stanje u njoj i tko što bolje poznaje protivnike koji nas čekaju na putu prema OI.

Podsjetimo, na kvalifikacijskom turniru koji će biti odigran u Francuskoj osim izvrsnog domaćina čekaju nas još Portugal i Tunis. Dvije najbolje reprezentacije će se plasirati u Tokio…

Tunis nije turbo ekipa, ali svakako može biti neugodan suparnik. Međutim, ako želimo u Tokio moramo ga dobiti pod obavezno. I uz to se kao nužnost nameće pobjeda protiv jedne od preostale dvije top momčadi. O Francuskoj neću trošiti riječi, ne samo stoga što je posrijedi domaćin turnira, nego zato što je to istinska velesila. Portugal je jako, jako, jako dobar, ali ne i nepobjediv. Štošta će ovisiti i o nama, o našem stanju koje pod hitno moramo vratiti u ravnotežu – zaključuje Kordi.