PIŠE: Helena Valentić
Vinkulja.hr Vam donosi još jednu priču o ženi poduzetnici, rođenoj Vinkovčanki, koju su životne okolnosti, ljubav i posao, odveli u drugi dio Hrvatske u kojem stvara, tj. ”petlja” svoje priče. Njih zove Pričopetljice, a ona je Tadeja Barun Hardi, majka dva malena dječaka, socijalna radnica s trenutnim prebivalištem u Svetoj Nedelji, zaposlena u SOS dječjem selu Lekenik. Kao i mnoge druge žene poduzetnice s kojima sam razgovarala svoju ideju razvila je na porodiljnom dopustu, a nakon nekog vremena od ideje došla je do konačnog proizvoda, Pričopetljica, koje polako ali sigurno nalaze put do svojih glavnih junaka.
Molim Vas da ukratko predstavite Vaš proizvod. Kako je sve počelo?
– Kao što sam napisala i u opisu Pričopetljica, dugo sam imala želju da svoju ljubav prema kreativnom izražavanju kroz pisanje pretočim u opipljiv „proizvod“. Pisanje pjesmica i rima posebno mi je drago još od kada sam bila dijete. Ta ideja intenzivirala se kada sam postala mama, ali ono što mi je nedostajalo u cijeloj toj priči je neka nit, smislenost onoga što bi stvorila – kako napraviti nešto što za mene stvarno ima smisla, nešto što bi htjela i sama pokloniti/ poručiti svojoj, ali i svoj djeci i mladima s kojima radim. Kako sam profesionalno u području mentalnog zdravlja djece i mladih, puno razgovaram s djecom i s roditeljima i ono što primjećujem u radu s njima (ali i kroz razne poruke i sadržaje namijenjene djeci) je nametanje pozitive po svaku cijenu, isticanje neugodnih emocija kao nepoželjnih, poticanje uspješnosti i izvrsnosti bez prepreka, umjesto toga da dijete bude samo “dobro u svojoj koži”. Na svom profesionalnom putu uvjerila sam se kolika je moć podržavajućih riječi u djetetovom životu i nažalost koje su posljedice izostanka istih. I tako su nastale Pričopetljice – moje ideje i potreba za kreativnim izražavanjem spojile su se sa mojom strukom i onim čime se bavim. Bilo mi je važno u svijet poslati riječi koje u sebi sadrže normalizaciju neugodnih emocija i poteškoća, poruku da je OK nekada biti i tužan i osjećati se neuspješno, kao i to da je OK tražiti pomoć. Bilo mi je važno i poslati ohrabrujuću poruku za djevojčicu/dječaka koji će postati vlasnik/vlasnica Pričopetljice. Svakoj Pričopetljici udahnula sam dio onoga što mislim da svako dijete treba čuti.
Što je presudilo da ste se odvažili krenuti u vlastiti posao? Je li sama priroda Vašeg posla bila otegotna ili olakotna okolnost da Vas ljudi prepoznaju?
– Neka prekretnica da krenem u realizaciju ideja koje su dugo „čekale“ u meni je bilo je upisivanje edukacije iz obiteljske psihoterapije prošle godine. Taj me trenutak u životu na neki način „razbudio“, opet sam počela razmišljati o tome kako ja želim još osobno rasti, napredovati. Najviše uživam u ulozi majke i ona mi daje najviše materijala za osobni rast, ali počela sam opet intenzivno razmišljati što ja još želim i izvan te uloge u životu. Obrt sam otvorila kao drugu djelatnost jer sam zaposlena u SOS Dječjem selu Lekenik gdje u Programu jačanja obitelji radim savjetodavno s djecom, roditeljima i obiteljima i to je svakako nešto u čemu također uživam. Tako da Pričopetljice i obrt nisu moja jedina i primarna djelatnost, što mi svakako daje neki osjećaj sigurnosti. Rad s djecom i roditeljima daje mi puno inspiracije za osmišljavanje Pričopetljica, tako da sam zahvalna i na toj prilici da kroz svoj posao rastem i razvijam se.
Kako ste se probili na tržište?
– Ja bih rekla da su se Pričopetljice počele sramežljivo probijati, ne bih to još nazvala nekim spektakularnim izlaskom na tržište a to mi u ovoj početnoj fazi na neki način i odgovara. Kao što sam i spomenula, Pričopetljice nisu moj primarni posao, njima se bavim u svoje „slobodno vrijeme“, najčešće navečer kada djeca zaspu a kava još djeluje 😊 pa mi je zato važno na neki način ne požurivati stvari, ne ići preko nekih svojih kapaciteta jer u ovome stvarno uživam i želim nastaviti uživati. Marketing branda je nešto na čemu svakako u skorije vrijeme namjeravam poraditi jer za sada sve ide nekom usmenom predajom, dijeljenjem na društvenim mrežama i slično, pa su mi trenutno klijentice mahom socijalne radnice i psihologinje 😊. Kako sam tek na početku, želim ići pomalo, svojim tempom i uživati u procesu.
Je li podrška bližnjih najveći vjetar u leđa? Jesu li oni odlučujući faktor prilikom svake nove poslovne odluke?
– Apsolutno! Muž mi je bio najveća podrška oko realizacije ideje, da nisam imala tu podršku vjerojatno bih se puno teže odvažila. On sa svojom sistematičnošću i iskustvom u poduzetničkim vodama daje neki dobar balans mojoj nekada „kreativnoj raspršenosti“. Obitelj i prijateljice pomogle su sa svojim povratnim informacijama, sugestijama i ohrabrenjem. Negdje sam pročitala: „Iza svake uspješne žene stoji mater koja joj čuva dijete!“ Moji roditelji žive u Vinkovcima, podrška su mi na puno načina ali mi zbog udaljenosti ne mogu biti podrška u tom praktičnom smislu – ali zato su tu svekar i svekrva koji su mi neprocjenjivi! Pola mojih ideja i planova bilo bi neizvedivo ili teže izvedivo da nemam njih.
Iz Vaše perspektive, koja je prednost žena u poduzetništvu?
– Pa ako moram onako rodno stereotipno, na prvu reći -ako su žene bolje u multitaskingu onda bi to bila neka prednost, mislim da je multitaksing jako važan u poduzetništvu! Intuicija, emocionalna i socijalna inteligencija svakako doprinose uspjehu. Ali generalno, neovisno o spolu, prednost je ako osoba vjeruje u svoje kapacitete, ako je to što radi autentično, ako ima viziju i pravu podršku.
Ta kraj, koja bi bila Vaša motivacijska poruka za nove, ali i postojeće poduzetnice?
– Ova poruka bi vjerojatno na nekom business coachingu dobila čistu jedinicu, ali ja bi rekla da je najvažnije kada pokrećete nešto svoje ne kalkulirati i odvažiti se. Na početku sigurno neće biti savršeno, daleko od toga, ali to je najljepše od svega, jer nudi priliku za poboljšanje. To „nesavršenstvo“ i početničke greške koje daju prostor za rast i razvoj mi se čine kao najinspirativniji i najzabavniji dio poduzetništva. Svjesna sam da je ispitivanje tržišta važno, ima li to čime se ja želim baviti neku svoju ciljanu klijentelu, ali meni osobno je bilo važnije je li taj proizvod nešto u što ja vjerujem, nešto što dolazi „iz mene“, a onda nekako mislim da će naći i svoj put na tržištu do onih do kojih treba doći.
