Ulazeći u prostorije HNK Vinkovci, nekadašnje Lokomotive, očekivao sam miris svježe opranih dresova, vješto pomiješanog s daškom nostalgije i ogromnom tradicijom.
Umjesto toga, nosnice mi je nagrizala vlaga… I smrad urina.
Eksterijer se nije puno promijenio od sredine devedesetih, a bome ni unutrašnjost; gostujuća svlačionica i kupaonica su iste kao prije tridesetak godina, spremište također, samo su falili Ronto, Besim ili Đerđ pa da „flashback“ bude potpun.
Uporno izbjegavam, možda ste primijetili, izraze „kultni“, „legendarni“, „ikonski“ jer su se ti izrazi toliko isprostituirali da će uskoro „legendarni Red Bull Leipzig“, osnovan davne 2009. godine, igrati protiv „kultne HNK Gorice“.
Da bi nekom klubu prišljamčili neki od navedenih epiteta, on mora biti krcat bogatom poviješću, sjajnim igračima, brigadama simpatizera i hrpom anegdota tipa „igramo najvažniju utakmici sezone, a golman ode na pecanje“ (živa istina op.a.).
Lokomotiva ima sve to, odnosno „imala je sve to“ i definitivno je mitski klub, a to ne kažem samo zato što mi je najdraži u karijeri, nego zato što su to činjenice.
Mrtva priroda
Prava pravcata gradska gospođa, vječno u sjeni bogatije, ljepše i uspješnije susjede i vršnjakinje, imala je sjajnih trenutaka u svojih 105 godina života pa čak i nakon promjene spola 2008. godine i uzimanja današnjeg, za jedan nogometni klub poprilično bezličnog, imena.
Zadnjih desetak godina, Lokomotiva je „na aparatima“, problema je bezbroj, teško ih je sve i nabrojati, ali da bi znali o čemu govorimo, evo kratkog upoznavanja…
Nekada stabilni HNL trećeligaš i danas je trećeligaš, ali županijski; igra u sedmom (!!!) rangu natjecanja, u ligi iz koje možeš ispasti samo u kanal.
Omladinska škola životari, infrastruktura je katastrofalna, a teren je posebna sramota; nekada je izgledao kao travnjak St. James parka, u vrijeme kad je trener Željko Turda satima prije treninga plijevio korov, pomjerao prskalice i izvlačio linije.
Danas je ruglo kojeg samo stative na krajevima razlikuju od bilo koje seoske livade, a posebna je priča lunapark koji svake jeseni kampira na terenu.
Kada ode lunapark, ostane cirkus…
Jasno mi je da je u današnjem nogometu novac jedini Bog i da bi zbog para i telavivski Hapoel na dresove stavio reklamu Hezbollah.com, tako da djelomično mogu shvatiti ovu protuprirodnu simbiozu, ali koliko od te „ljubavi“ koristi ima klub, a koliko svi ostali?
Kraj početka
Pročeprkat ćemo malo po uzrocima propasti, međutim, bitnija nam je budućnost: može li se spasiti Lokomotiva?
I, možda još važnije; zanima li to uopće ikoga?
Poslao sam gradskim ocima mail s desetak pitanja, jer je upravo Grad Vinkovci vlasnik zemljišta na kojem životari ovaj klub i kojem očito ne smeta imati ovakvu ruševinu tristotinjak metara od gradskog središta.
Isto tako, dogovorio sam sastanak s predsjednikom HNK Vinkovci Tomislavom Mimom Beljom, osobom koja može puno toga reći jer je na čelu kluba od 1992. godine.
Razgovarat ćemo i s trenerima, igračima, veteranima, navijačima, roditeljima…
Provjerit ćemo i glasine da je pomoćni teren ustupljen „za trening pasa“ (?!) te da se klub sustavno i planski uništava da bi se na tom zemljištu, kao u nekom nemaštovitom američkom filmu, izgradile stambene zgrade!?
Hoćemo li, nakon jednih, ostati i bez drugih “Lokosa“?
Uglavnom, ovaj člančić shvatite kao neku pilot epizodu i svojevrstan uvod u serijal tekstova o nekoć velikom kolektivu, koji bi se vrlo lako mogla pretvoriti u triler jer puno toga smrdi u Lokomotivi…
A pri tome ne mislim samo na urin s početka priče.
