ZLOČIN BEZ KAZNE 30. godišnjica svirepog ubojstva 4-godišnje Martine Štefančić i njezine bake Bernardice

Prije točno tri desetljeća, 21. ožujka 1992. godine, u Borovu Selu dogodio se stravičan zločin. Zločinačkim rafalima pripadnika – navodno sedmorice – srpskih paravojnih formacija prekinut je mladi život četverogodišnje Martine Štefančić i njezine bake Bernardice. Martinin stric i Bernardičin sin Željko, s kojim su obje živjele u kućanstvu na adresi Radnička 49, unatoč teškim ozljedama uspio je preživjeti taj masakr koji se dogodio pod okriljem noći.

– Oko pola tri ujutro na vrata su nam banuli nepoznati naoružani ljudi. Ne, nisam ih mogao prepoznati, kada sam otvorio vrata vidio sam samo siluete ljudi koji su u mene ispucali rafal. Pao sam iza vrata. Mama je uzela Martinu u naručje, odveli su ih u dnevni boravak. Čuo sam pucnjeve, ali sam bio u polusvjesnom stanju i u prvi čas nisam znao što im se dogodilo… Kao kroz maglu čuo sam razgovor dvojice napadača, jedan me htio dokrajčiti, a drugi je rekao: „Pusti ga, ionako će iskrvariti do ujutro…”. Potom sam potpuno izgubio svijest, a kada sam došao k sebi, bilo je to oko pola šest ujutro, odvukao sam se do dnevnog boravka i imao sam što vidjeti. Obje su bile ubijene, mama je ležala na krevetu, a Martina na podu, kod maminih nogu – drhtavim glasom prepričava Željko užas koji je zatekao u dnevnom boravku, pokazujući mjesto na kojem su ležala beživotna tijela njegove majke i nećake.

Teško ranjeni Željko uspio je nekako doći do susjeda koji mu je pružio prvu pomoć, kasnije je prevezen u vukovarsku bolnicu gdje je operiran. Nakon višemjesečnog oporavka Željko je preko Srbije i Mađarske nekako stigao u Hrvatsku, u koju se 14. kolovoza 1992. godine nakon velike razmjene u Nemetinu iz zarobljeništva vratio i njegov brat Zdenko, Martinin otac, vukovarski branitelj.

– Tek kada sam razmijenjen saznao sam što se dogodilo Martini i mami, iako sam i u zarobljeništvu slutio to veliko zlo – kaže Zdenko, ne mireći se ni nakon trideset godina s Martininom i sudbinom majke Bernardice.

– Ne morate me pitati kako se osjećam… Teško je, teško je… Velika nepravda je učinjena tom malom nedužnom biću. I mami, naravno. Velika je to sramota za čovječanstvo. Kakav to zlotvor moraš biti da bi tako nešto učinio. Još mi je teže što nitko nikada za ovaj zločin nije odgovarao, to je ono što me najviše boli. Nema pravde – dodaje Zdenko koji danas živi u Gračacu.

Tijela male Martine i njezine bake Bernardice lokalni su Srbi pokopali na groblju u Borovu Selu. Kasnije su ekshumirana i prebačena u obiteljsku grobnicu na istom groblju.

– Ondje je ranije pokopan otac Ivan, nek’ počivaju zajedno u miru – kaže Željko Štefančić.

Inače, Štefančići su starosjeditelji u Borovu, a u kući u kojoj se dogodio stravičan zločin i danas žive Željko i još jedan brat, Slavko. Ispred kuće vijori hrvatska zastava…

– Ovo je Hrvatska, što je normalnije od toga da se na hrvatskoj zemlji vijori hrvatska zastava? Istina, zna se dogoditi da ju netko uništi i pokida, ali imamo ih dovoljno u rezervi, odmah istaknemo drugu – govori nam Slavko Štefančić, također vukovarski branitelj.

Braća Štefančić na tužnu su obljetnicu s prijateljima i suborcima, Željkom Miškulinom, Tomislavom Dominovićem i Nikolom Margarinom, inače članovima Udruge Branitelj pomaže branitelju, danas pohodili posljednje počivalište male Martine i bake joj Bernardice. Položeni vijenci, upaljene svijeće, tiha molitva… Nek’ nedužne duše počivaju u miru. Ne ponovilo se… Nikome i nikada!