PIŠE: Helena Valentić
Naša Mala crkva sv. Antuna bila je zaista premala za sve one koji su protekla dva dana sudjelovali na duhovnoj obnovi koju je predvodio poznati evangelizator mladih fra Stjepan Brčina. Ni kiša ni vjetar ni hladno vrijeme nisu obeshrabrili brojne vjernike koji su molitvom i pjesmom slavili Boga. Za sve one koji nisu bili u prilici sudjelovati donosimo razgovor s fra Stjepanom koji je poslije dva intenzivna dana našao vremena za nas i naše čitatelje i još jednom mu se od srca zahvaljujemo na tome.
Fra Stjepane prvo hvala Vam što ste došli u Vinkovce. Vidimo da se nisu skupili samo mladi nego mnoštvo vjernika i mladih i starih koji su došli sa svih strana čuti riječ Božju. Prvo pitanje je iz mog osobnog iskustva kao osobe koja je za sebe mislila da je vjernik, pa relativno kasno, poslije tridesete, nakon osobnog iskustva susreta s Bogom, shvatila da je to zapravo bilo jako daleko od vjere, kako vjernik može ostati u vjeri, kako živjeti vjeru i kako tu radost koju osjetimo prenijeti na druge?
Prva stvar gdje ljudi padnu i gdje ih đavao napastuje da ih udalji od Boga živoga je da im molitva postane troma i teška, da se udalje od sakramenata. Danas imamo taj trend da će mnogi za sebe reći da su vjernici, ali ne prakticiraju sakramente, ne idu u crkvu, ne mole se. Kroz sakramente primamo snagu, u sakramentima se susrećemo s živim Bogom, u ispovijedi s Božjim milosrđem, a u euharistiji nas on hrani. Nažalost pod utjecajem sekularizma imamo mnoge, ja ih šaljivo nazivam privatnim vjernicima, koji za sebe govore da su vjernici, ali im sakramenti i Crkva ne trebaju. Ali odbacivanje Crkve i sakramenata je odbacivanje Krista. Ne može mi nitko reći da može živjeti duhovnost bez sakramenata i molitve, jer kad čovjek ne moli i ne prima sakramente bez toga možeš imati i krsni list i sve, ali si zapravo duhovno mrtav. Dakle kada pričamo o razlici između religioznosti i duhovnosti, svi su danas religiozni, ali malo ih je koji su duhovni. Ako želimo biti duhovni, oni koji živimo živi odnos s Bogom, moramo imati po molitvi i sakramentima osobni odnos s Bogom, jer po molitvi ulazimo u zajedništvo s Bogom, bez toga toliko smo slabi i to je naš Gospodin znao i zato je uspostavio sakramente da nam po njima da snagu i milosrđe. Zato tko god vam priča o vjeri bez da prima sakramente, moli, odlazi na euharistiju to je samo religioznost bez prave duhovnosti.
Vidimo da vjera u Hrvatskoj još uvijek postoji, mladih koji se okupljaju oko crkve još uvijek ima, mislite li da je važno da vjernici nisu onda samo privatni vjernici, već da svoje iskustvo i vjeru svjedoče i u životu, u svojoj okolini, a ne samo kada dođu na misu. Znate kako brojni danas na svaki javni spomen kršćanstva poručuju – moli se samo u crkvi.
Vidjeli ste i sami koliko mladih je došlo ovdje ova dva dana na ovu duhovnu obnovu, a mogli su biti bilo gdje dalje, u bilo kojem kafiću ili nekom drugom mjestu, to nam je pokazatelj koliko mladih traži osobno iskustvo Boga. Mislim da je poanta priče i naša najveća briga nas kao pastoralnih djelatnika da ljudima moramo dati osobno živo iskustvo Boga, jer vidite i sami da kada dođu na ovakve susrete svaki put ih dolazi sve više, u sve većem broju, čemu ja neprestano svjedočim, ali moramo ljudima osim teorije dati i živo iskustvo Boga. Automatski, ako netko ima iskustvo Boga, to znamo još od prvih apostola, kada jednom sretneš Boga živoga ne možeš više šutjeti. Ne treba tebi netko onda reći ili zapovjediti ti moraš govoriti o vjeri, o Bogu, to nije imperativ, ali mi svi koji smo doživjeli živo iskustvo Boga znamo da kada te Gospodin dotakne ti jednostavno ne možeš šutjeti, ne možeš. To je Božja ekonomija, funkcionira tako, što više daješ više primaš, logično je da onda Isus postane dio tvoga života. Kako kaže sveti Pavao ja treba da se umanjujem, a on da raste. Ako je on u tebi, ti se umanjuješ, a on raste, onda Isus automatski u tvom govoru, tvom ponašanju, tvom poslu, tvom životu – postaje vidljiv.
Svjesni smo novih trendova, ideologija koje se svakodnevno nameću, pa nam stalno govore to moramo prihvatiti, to je napredno, to je moderno, vjernici su zaostali u vremenu. Čak ponekad imam osjećaj da tim novim ideologijama više popuštaju stariji svojom ravnodušnošću nego mladi koji tek pokušavaju spoznati životne istine. Što bi im Vi poručili, kako sačuvati sebe, kako ostati svoji i sačuvati vjeru?
Jedan cijenjeni teolog Karl Rahner, rekao je: ”Današnji kršćani ili će biti mistici ili ih neće biti.” Dakle, onaj koji živi svoju vjeru, prakticira živi odnos s Bogom, njemu je sve jasno. On je onda osposobljen snagom Duha svetoga da razlučuje što je dobro, a što nije. Sam Isus nas je upozoravao: nemojte se prilagođavati ovom svijetu već Bogu, evanđelju. To je ono što danas imamo. Imamo kršćane u možda manjem broju, koji žive svoju vjeru i koji će svoju vjeru nositi, koji će ju svjedočiti i koji su za nju spremni umrijeti, kao na počecima kršćanstva. To je samo po sebi nekakva selekcija. Najjače mi je kad čujem da netko kaže ja sam bio vjernik, ali više ne idem u crkvu, napustio sam crkvu. Pa nisi ti čovječe bio nikad vjernik, jer da si ti njega ikad sreo ne bi ga nikada ostavio. Dakle ti si možda bio na papiru upisan u nešto, bio si religiozan, ali nikada nisi imao živi susret s Bogom. Jer tko to jednom doživi ne može ga ostaviti.
Znam da Vi dolazite iz velike obitelji, obitelji s puno djece, suprug i ja imamo petero djece, nama koji su u takvom okruženju je zaista jasno da su djeca bogatstvo i blagoslov i da je svaki život vrijedan. Što biste poručili mladima koji su na početku svog bračnog života, koji razmišljaju o djeci, ali se možda boje imati djecu jer misle kako će ih školovati, kako će ih odgajati, hoće li im moći sve priuštiti? Koji se boje života?
Da, ja sam dijete iz velike obitelji, ja sam deveto dijete mojih roditelja, moji sigurno nisu tako razmišljali, jer da su razmišljali što ćemo jesti, koje ćemo fakultete završiti, koji auto voziti, koji stan kupiti onda nas ne bi trebalo biti barem pola. Međutim moji roditelji su se uvijek oslanjali na vjeru, na Božju providnost i na Božji blagoslov. Jer život je dar. Ja osobno mislim da nema većeg blagoslova u obitelji od puno djece, jer će se Bog pobrinuti za sve na svoj način. Ja svjedočim iz vlastitog iskustva u mojoj obitelji, s vremenom kako je tko odrastao, snalazio se, pomagao je drugima i ništa nam fali, svi sve imamo, hvala Bogu. Moji roditelji su napravili najveću investiciju, ulagali su u svoju djecu. Oni su sada toliko bogati da nisu u svojoj starosti sami, imaju toliko unučadi, praunučadi, nisu ostavljeni negdje na rubu. Mi danas imamo lagodne početke brakova, s jednim djetetom ili nijednim, ili možda dvoje djece uz dva, tri psića, kućna ljubimca i putovanja. Međutim to sve dolazi na naplatu kasnije, u starosti. Tko će te obići, tko će ti doći. Koji je smisao uopće braka ako ćeš se susprezati životu? Naravno da kao svećenik apsolutno razumijem ekonomsku situaciju i sve, ali gledajte, mi danas zapravo radimo invalide od djece jer im želimo sve priuštiti i dati im sve osigurano i prije nego što se rode, odgajamo djecu koja se neće imati u životu za što boriti, a za sve što dobiju nakraju nisu ni zahvalni roditeljima jer se sami nisu oko ničega namučili. Na kraju krajeva imamo mi svi danas svega napretek, puno više nego prije, a taj strah od života zbog materijalnog je po meni đavolsko sredstvo. Naravno da moramo pri planiranju obitelji biti odgovorni i planski raditi, ali ne do te mjere da nas paralizira strah, da zbog posla, stana, materijalnih stvari odgađamo djecu, a vrijeme nam prođe i što onda? Koji je smisao života? Zato uvijek potičem ljude, ako ste se već oženili, investirajte u djecu, jer je to takav blagoslov i niste ni svjesni kako će vam se to trostruko vratiti.
Fra Stjepane hvala Vam na još jednom, mogli bi pričati s Vama satima, ali evo za kraj, hoćemo pozvati sve vjernike da ustraju u vjeri, da budu hrabri i naravno sve mlade da vam se pridruže na Antunovskom hodu mladih, 08. lipnja u Zagrebu?
Da, tako je, iskoristiti ću ovu prigodu da sve mlade s ovog područja pozovem na Antunovski hod mladih, znam da su prijave u tijeku i za sada imamo već popunjena dva autobusa mladih koji će doći odavde. Svake godine broj sudionika raste, prošle godine nas je bilo oko šest i pol tisuća, ove godine očekujemo osam do devet, možda čak i deset tisuća mladih koji će doći slaviti Boga i to ipak nešto govori. Kaže Isus gdje je dvoje, troje sabrano u moje ime i ja sam tamo. To je najljepše vidjeti zapravo kako je Isus nazočan tamo i kako se proslavlja taj dan. Ovih dana upravo imamo ciklus predavanja, tj. svjedočanstava ljudi koji su se upoznali na Hodu, koji su išli zavjetno s nakanom da začnu dijete, različita svjedočanstva ozdravljenja, pronalaska vjere… Sveti Antun je ipak svetac svega svijeta i najveći zagovornik svima, pa čak i mladima. Mlade danas tišti mnogo toga, izgubljene ljubavi, izgubljeni smisao života. Sveti Antun ne samo da pronalazi izgubljene ključeve već pronalazi izgubljene ljubavi, prijateljstva, smisao života. Pozivam sve mlade da se odazovu na Antunovski hod mladih 08. lipnja u Zagrebu, da dođu, sve drugo će biti gore spremno, ako ih zanima malo više o samom Hodu i organizaciji mogu se informirati na našem Youtube kanalu ”Budi FRAjer” gdje mogu pogledati kako je bilo prijašnjih godina, čuti razna svjedočanstva, poslušati pjesme napisane za Hod.
Fra Stjepane evo još kratka poruka mladima za kraj ovog razgovora?
Mladi budite hrabri, budite radosni, niste stvoreni samo za ovaj svijet i ne ograničavajte se po njemu. Kako kaže sveti Antun: ”Tko daje srce, daje sve.”