Na današnji dan 1898. godine rođen je naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac.
Alojzije je bio peto od osmero djece u obitelji Josipa i Barbare Stepinac koji su živjeli u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. 1924. godine se odlučuje za svećeničko zvanje, te odlazi na studij u Rim. Zaređen je za svećenika 1930. godine, a svoju mladu misu proslavio je u poznatoj crkvi Santa Maria Maggiore u Rimu. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine.
Za vrijeme II. svjetskog rata Stepinac ostaje dosljedan u svom rodoljublju i nadasve vjeran pastirskom poslanju. U svom javnom djelovanju osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. Hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Hrabro prosvjeduje protiv ubijanja, nasilja, odmazdi i otimanja imovine koja su se događala pod novom svjetovnom vlasti, Komunističkom partijom.
Stepinac je zbog svojih čvrstih vjerskih uvjerenja i moralnog značaja za hrvatski narod bio velika prijetnja komunističkoj vlasti. Odlučno je odbio je inicijativu Titovih vlasti za odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice nakon čega je uslijedila žestoka medijska kampanja protiv Crkve, a osobito protiv Stepinca.
Stepinac je uhićen 18. rujna 1946., a 30. rujna izveden je pred već montirani politički sudski proces, pod optužbom za suradnju s okupatorom i kvislinškim vlastima, kao i zbog „pokrštavanja“ Srba. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Iako je obrana opovrgnula optužbe uz više pokušaja svjedočenja Srba i Židova u njegovu korist, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina gubitka građanskih prava i zapljenu imovine.
Odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 1951. godine. Bilo mu je dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon pritiska svjetske javnosti, vlasti su ga 1951. iz zatvora u Lepoglavi internirale u župni dvor u Krašiću.
U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. papa Pio XII. ga imenuje kardinalom što je izazvalo bijes komunista koji su nakon toga prekinuli diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Stepinac nije mogao otići u Rim, a po smrti Pija XII. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti natrag u domovinu.
Kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Sveto je umro 10. veljače 1960. za vrijeme izdržavanje kazne.
Njegov krepostan život i mučeničku smrt hrvatski je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Njegova grobnica nalazi se iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale. Alojzijevo mučeništvo, hrabrost i postojana vjera u Krista Gospodina učinili su ga glasovitim u cijelom svijetu. Montiranu sudsku presudu poništio je Hrvatski sabor 1992.
Blaženi Alojzije zaštitnik je Hrvatske, Zagreba, progonjenih ljudi, zatvorenika i bolesnika, te mnogih naselja, učilišta, župa, crkava, kapela i ustanova u svijetu i diljem hrvatskih krajeva. Njegov život i misli su svjetionik nade i primjer hrabrog življenja kršćanstva i čuvanja hrvatskog identiteta.
”Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem mrziti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.”
”Prvo pravilo, ako želimo vidjeti bolje dane u budućnosti, treba iskazivati poštovanje prema Bogu, koje mu pripada, i to u poniznosti: to je jedini put prema miru!”
”Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru! Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru! Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru bit će sretan!”
”Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje, našim srcima nikad nećete ovladati!”