Danas je Badnjak, dan kada naš Spasitelj u utrobi svoje majke Marije, u pratnji svog zemaljskog oca, svetog Josipa, putuje u Betlehem.
Jedno maleno nerođeno djetešce, Kralj nad kraljevima, onaj čiji rođendan slavi cijeli svijet.
Njegov rođendan slave svi, ali posebno mi, kršćani. U srcu kršćanske civilizacije, Europi, kontinentu koji cijelu svoju povijest, kulturu i sve ono što smatramo tradicijom i svojom baštinom, temelji na kršćanskom nauku, kršćanskoj etici, moralu, jednostavno kršćanskom pogledu na svijet. Baš ovaj mjesec, usred došašća, samo nekoliko dana prije rođendana našeg Spasitelja, događale su se prilično čudne stvari.
Europski parlament u kojem sjede mahom demokršćani, koji su predstavnici kršćanskih europskih nacija, podržao je jednu čudnu stvar. Pravo žene da ubije svoje nerođeno dijete nazvali su brigom za ženino zdravlje. Iako ova rezolucija nema pravno obvezujuću snagu ima zabrinjavajuću snagu. U jeku najvećeg tehnološkog napretka, kada ljudi sve više dopuštaj umjetnoj inteligenciji da misli umjesto njih, većina ljudi kao da je ostala bez inteligencije.
Namjerno naglašavam ovo predstavnici kršćanskih nacija jer europske nacije to jesu. To je ono što nas je izdvajalo od ostatka svijeta, to je ono što smo kroz povijest branili od neprijatelja koji su nas željeli uništiti prvenstveno jer vjerujemo u svog Boga.
Nekoliko stoljeća kasnije pamćenje naroda je ishlapilo, oči se zamaglile, pamet se pozdravila sa zdravim razumom, pa Europa od uzora kršćanske civilizacije postala primjer nemorala i antikršćanstva. Ne cijela Europa, ne svi, ali oni koji su najglasniji i oni koji iz sjene upravljaju njenim politikama. Nekoliko stoljeća kasnije moramo betonskim barikadama skrivati svoje božićne sajmove da ih moderni neprijatelji ne bi uništavali i pri tome nas ubijali.
Nešto što je i znanstveno potvrđeno, a što zna svaka žena koja je nekada u svom životu ostala u drugom stanju, a to je da život počinje začećem. U trenutku kada shvatite da ste trudni to malo biće je već živo, ono je na određenom stupnju razvoja u vašoj utrobi i kada se razvije do dobi od 9 mjeseci rodit će se novi čovjek. Čovjek koji ima poseban DNK, koji je poseban, neponovljiv i drugačiji, čovjek koji je novi čovjek privremeno smješten u utrobu svoje majke.
Ono što toliko jednostavno da malena djeca razumiju većina odraslih u Europskom parlamentu, ali i sve naše strašno glasne, agresivne i nerazumne feministice ne shvaćaju i ne žele shvatiti.
Danas, na Badnju večer, više nego ijedan drugi dan, pitam se koliko kršćani mogu biti slijepi da s jedne strane kroz cijelo došašće radosno iščekuju rođenje božanskog djeteta, a s druge strane bespogovorno podržavaju ubojstvo nerođenog djeteta i još ga nazivaju ljudskim pravom, pravom žene, pravom da odlučuje.
Zar tako jednostavna i očita stvar kršćanskom srcu nije jasna? Ubojstvo je zlo, zlo nije od Boga, zlo je neprijatelj svega onoga u što vjerujemo. Zašto kršćani koji formalno svog Boga slave rade za onu drugu, zlu stranu?
Kako i s kojim obrazom oni koji su ovo podržali, među njima i hrvatski eurozastupnici, iz reda lijevih stranaka, sada slave Božić, rođenje djeteta, dok božju djecu unaprijed osuđuju na smrt. Kako se ide na svetu pričest s tim na savjesti? Je li političko djelovanje odvojeno od privatnog, pa kod kuće vjeruješ, a javno si božji neprijatelj? A možda zapravo u ništa osim svog novčanika, svog komfora i ega ne vjeruju. Onda im je savjest mirna.
I protiv savjesti se jako bore, već mjesecima imaju nešto protiv toga da liječnici i medicinske sestre koji ne žele sudjelovati u pobačaju spominju svoju savjest. Smeta im što ju imaju. Pa tvrde da u određenim profesijama nema mjesta prizivu savjesti. Jer savjest treba izbrisati, ona ih žulja, opominje, jednostavno im smeta.
Ne trebam ponovno nabrajati tko se sve bori protiv savjesti, svi naši lijevi, a i neki desni, ne želim si kvariti ovo Badnje večer s njima. Onaj protiv kojeg se bore i za njih će se roditi.
Jer sva njihova borba doslovno i je borba, borba protiv dobra. Toliko je jednostavno, a opet toliko ljudi to ne razumije. Ta njihova borba svakih nekoliko dana samo mijenja nazive, a u osnovi je ista. Malo su feministice, malo antifašisti, malo povjesničari, pa napredni i ekološki osviješteni, pa čak i glazbeno potkovani da i glazbu zabranjuju.
Sjećate se one definicije savjesti? Savjest je Božji glas u nama. Ako se aktivno boriš protiv toga da netko ima pravo na priziv savjesti, razumiješ li zapravo protiv koga se boriš? Čiji glas pokušavaš ušutkati, čiji glas pokušavaš uništiti?
Naš Spasitelj dolazi, rodit će se i za one koji ga ne vole, rodit će se i za one koji ga ne prihvaćaju, za one koji ga ismijavaju, za one koji ga se srame, za one koji su izgubljeni.
Koliko god ga pokušavali ušutkati glasnim kampanjama, senzacionalnim reklamama, spotovima, lažnim prikazivanjem istine, on dolazi kao potpuna suprotnost buci i borbi koju njegovi neprijatelji stvaraju.
Dolazi u tihoj noći, dolazi kao maleno bespomoćno djetešce. Bog toliko voli nerođene da je i njegov sin bio nerođeno dijete. Mogao ga je stvoriti odraslog, mogao ga je poslati s vojskama, mogao je sve, jer On može sve, a on je izabrao pojaviti se u ljudskoj povijest baš kao nerođeno dijete u utrobi žene koja ga je prihvatila, nosila i rodila.
Razmislite malo o toj jednostavnoj, a opet o najvećoj i najsloženijoj priči o ljubavi koju ste ikada čuli. Sjetite se drugi puta kada čujete laž da je pobačaj pravo žene na upravljanje svojim tijelom, laž da je to medicinska skrb. Sjetite se tko život daje, a tko ga uništava. Sjetite se od koga dolazi istina i život, a tko donosi laž i smrt.
Barem u ovoj Badnjoj večeri dopustite onom tihom glasu u vama da vam progovori, da vam kaže da se za njega vrijedi boriti, dopustite toj božanskoj ljubavi da vam otopi srce od leda i kamena, dopustite si da iskreno slavite ono što slavite sada samo kao dekoraciju. Dopustite da vam on promijeni pogled na život.
Tužno je meni gledati sve to, a kako tužno mora biti nebo koje gleda kako ljudi za koje je Bog svog sina žrtvovao sebe stavljaju na njegovo mjesto i život uzimaju u svoje ruke.
Koliko god ga pokušavali ušutkati On progovara, njegov Sin dolazi nas spasiti, ljubav dolazi. Dolazi mir. Padre Pio je rekao ako na svijetu bude samo jedan dan bez pobačaja Bog će svijetu pokloniti mir do kraja vremena. Vrijedilo bi pokušati, ako ne vjerujete, ništa vas ne košta da pristanete na taj eksperiment.
No čini se da se upravo oni koji najmanje vjeruju najviše boje Božje intervencije, boje se molitve. Toliko da bi ju i zakonom zabranili. Potpisuju peticije, traže zabrane, vrijeđaju, omalovažavaju. Ako ne vjerujete u našeg Boga, zašto vam je toliko stalo do toga da njega – nema? Zar vam ne bi trebalo bit svejedno? No očito onome što vas tjera da našeg Boga uništavate ta molitva itekako smeta.
Ali naš Bog ipak dolazi. On će nam se roditi. Zamislite samo svijet u kojem ga ljudi više neće ubijati, u kojem ga više neće mrziti, u kojem im njegova Riječ neće smetati. Kakav bi to bio mir.
Neka nam njegovo rođenje donese mir. Neka se rodi u svim srcima, posebno onima koja su bez života. Nemojte mu okrenuti leđa, nemojte mu svaki dan zatvarati vrata svog svratišta i tjerati ga u hladnu štalicu. Nemojte biti njegov Herod. Nemojte ga se stidjeti. Nemojte ga ostaviti. On nas neće nikada.
Neka vam srca budu mjesto u kojem će se on moći rađati svakog dana. Neka u vašem domu nađe svoje tople jaslice. Neka vam donese mir. Neka vam donese ljubav. Sretan vam Božić svima!