Film “Svadba” tjednima već puni hrvatske kino dvorane.
Komedija je to sa savršenim marketingom koji je obuhvatio sve medije, od udarnih televizijskih emisija do udarnih vijesti na gotovo svim portalima. “Svadba” donosi priču o vjenčanju Srbina i Hrvatice koju roditelji ne podržavaju, barem na prvu. Srbin je mladoženja, Hrvatica je trudna mladenka, a njihove obitelji imaju obilježja svih stereotipa na koje smo naviknuli slušati kada se radi o ove dvije nacije.
Ono što su mnogi uočili odmah na prvu je kako je obitelj Hrvata prikazani kao “krkanski” poduzetnici, dok je obitelj Srbina “ministarska” obitelj s pedigreom. Srbin ženi Hrvaticu, a ne Hrvat Srpkinju. Film nosi poruku bratstva i jedinstva i one stare izreke “ko nas bre zavadi”. Polučio je velik uspjeh, mnogi su ga pogledali i bez obzira na ovu “bratstvo i jedinstvo” poruku kažu kako su se iskreno nasmijali.
No ono što smo rijetko gdje imali priliku pročitati je kako se u filmu često upotrebljava prilično teška i ružna psovka. Naime u filmu se više puta psuje Krv Kristova. Ono što su mnogi ignorirali nekima je ipak zasmetalo i odlučili su upozoriti javnost na ozbiljnost ovih psovki i kako se to nipošto ne treba smatrati umjetnošću.
Na ove psovke reagirali su i katolički svećenici, ali i protestantski biskup. Poziv na prestanak vrijeđanja kršćanskih vrijednosti uputili su brojni katolički svećenici, a među ostalima i fratri našeg Samostana svetog Antuna podijelivši objavu na svom službenom Facebook profilu.
Biskup protestantske crkve Jasmin Milić upozorio je kako je Krv Kristova najdragocjenija stvar za naš kršćane. Krist nas je otkupio upravo svojom Presvetom Krvi, stoga je psovanje Krvi Kristove nepojmljivo za vjernike, a u krajnjem slučaju i nepotrebno.
Pitanja koje se svakako nameće je zašto se u umjetnost konstantno gura vrijeđanje kršćana. Svjedoci smo nebrojenim performansima, izvedbama, izložbama i predstavama koje uvijek za svoj umjetnički izričaj biraju isključivo vrijeđanje kršćana i naših svetinja.
Također svaki gledatelj može opravdano postaviti i pitanje i je li ovakav način psovanja zaista neophodan kako bi se mogla prenijeti poruka filma. Uz sve ostale poruke koje nam ovaj film nudi.
Možda najvažnije pitanje od svega, bez obzira na događaje iz ovog filma, je zašto prešutno pristajemo na konstantna omalovažavanja i kršenja ljudskih prava vjernika kršćana u društvenom životu? Kršćani su postali predmet ruganja medija i političke ljevice, koji ih uporno i bezobzirno nazivaju klečavcima, katolibanima i kockoglavim primitivcima.
Sloboda, posebno umjetnička, za mnoge očito podrazumijeva vrijeđanje kršćanskih svetinja. To je dozvoljeno, a ostale religije se nitko ne usudi ni spomenuti. Da ih i spomene prvi bi ih vjerojatno opet obranili isti ti zatucani kršćani. Zar ne bi od kulture i umjetnosti, pogotovo one financirane javnim novcem, ipak trebali zahtijevati puno više? Možda pravu umjetnost?
Opravdano je i postaviti pitanje zašto film “260 dana”, potresna istinita priča o životu Marijana Gubine, nije pronašla mjesto u proračunu Ministarstva kulture? Možda takva umjetnost nije prikladna za proračunsko financiranje i kino dvorane?
