Ljudi koji su najveći među nama često nisu svaki dan na naslovnicama. Često se ne ističu savršenim sadržajem i milijunskim brojem pratitelja na društvenim mrežama, rijetko su baš u prvim redovima na društvenim događanjima i zapravo su često samozatajni.
Ali kada ih trebate oni su uvijek tu, tada je prvi red prazan i rezerviran samo za njih. To su ljudi koji su živote posvetili spašavanju života drugih ljudi, a njihov životni poziv je zaista poseban. To su gorski spašavatelji, ljudi kojima je sasvim uobičajeno odraditi ono što je većini ljudi gotovo nezamislivo.
Vinkovci imaju posebne gorske spašavatelje, a jedan od njih je možda malo posebniji jer je zahvaljujući svom trudu, neustrašivoj upornosti i radu svojedobno bio najmlađi gorski spašavatelj u Hrvatskoj. Upoznajte Danijela Becića, člana Hrvatske gorske službe spašavanja, stanice Vinkovci.
Danijele otkud ta ljubav, otkud taj poziv da si već s 18 godina bio pravi profesionalac kada je riječ o spašavanju ljudskih života?
Tako je, svojedobno sam bio najmlađi gorski spašavatelj u Hrvatskoj. Ponosan sam na to, no nisam svjesno išao za tim već je to meni nekako došlo prirodno. Doista sam od malih nogu bio uključen u takav način života, zahvaljujući ocu koji mi je usadio ljubav prema planinarenju. Biti spašavatelj je bio moj san odmalena kojeg sam uspio ostvariti. Čak sam i na maturu došao s intervencije na poplavama u Gunji 2014. godine. Bilo mi je svejedno hoću li položiti maturu ili ne, samo mi je bilo važno da se što prije vratim na teren.
Tvoj otac je pročelnik stanice HGSS-a u Vinkovcima, tvoja supruga je također član HGSS-a, kako to sve usklađujete?
Pa zapravo čak je i naš pas član HGSS-a, jedino mamu nismo uključili, ona je logistička podrška od kuće, s osmijehom pojašnjava Danijel. Supruga, tata, sestra, svi smo uključeni u HGSS. Naravno da je teško uskladiti privatne obveze i ovaj uvjetno rečeno posao, no mi smo na to naviknuli. Zapravo mi uvijek moramo biti dostupni 24 sata jer nikad ne znamo kada će se nešto dogoditi. Kako sam već rekao često sam s ocem i majkom boravio u prirodi, u planinama, odrastao sam tako da sam naviknuo na to i jednostavno to mi je u krvi. Drugačije ne bih ni znao.
Koliko ljudi čini tim HGSS stanice Vinkovci?
Članstvo Stanice čini 30 volontera od kojih su 5 gorski spašavatelja, 5 spašavatelja, 5 pripravnika, 10 suradnika i 5 u pričuvnom sastavu. U svrhu potrage za nestalim osobama unutar Stanice aktivno djeluje 6 voditelj potrage, 2 licencirana upravitelja bespilotnim letjelicama i 6 kartografa. Specijalnosti unutar su 4 ronioca, 13 spašavatelja na brzim vodama i u poplavama. Među članstvom djeluje i 1 liječnik. Svi aktivni članovi obučeni su za pružanje prve pomoći u ne urbanim i na teško pristupačnim terenima, a njih 2 ima važeću međunarodnu ITLS licencu. Specifičnost našeg područja je puno vodotoka, imamo zaštićeno šumsko područje, Spačvanski bazen, imamo dvije velike rijeke, Dunav i Savu, puno šumskih površina, to su sve područja u kojima treba biti na nivou zadatka.
HGSS se često spominje u javnosti, no većina ljudi ne zna kako on zapravo funkcionira. Važno je naglasiti kako je biti član HGSS-a volontersko zanimanje. Vama nitko ne plaća za to što doslovno spašavate živote?
Tako je, mi smo svi volonteri, izuzev nas nekoliko zaposlenih na području hrvatske za administrativne poslove u svojim stanicama. HGSS je teritorijalno podijeljen na 25 stanica po čitavoj Hrvatskoj, u biti svaka županija ima barem jednu Stanicu, neke i dvije. Svaka Stanica djeluje primarno na svom području, a naravno po potrebi i težini situacije se uključuju i ostale Stanice u ispomoć. Kada je intervencija, spašavanje ili bilo koji drugi oblik aktivnosti mi nemamo dnevnicu ni naknadu za rad na terenu. Ljudi često postavljaju pitanja u vezi toga jer ne znaju kako to funkcionira. Kada kažem da radim u stanici svi pomisle na dobru plaću, visoke terenske dnevnice i sve privilegije toga, a u biti to nije baš tako. Ostali članovi imaju svoje druge, primarne poslove, i zapravo ovise o dobroj volji poslodavca koji im može, ali i ne mora tolerirati izostanak s posla radi sudjelovanja u radu HGSS-a. Velik problem je što naš status zapravo nije do kraja zakonski uređen, a istovremeno područje i način našeg djelovanja uređuje nekoliko zakona. Tako da se susrećemo s apsurdnom situacijom u kojoj birokracija zapravo otežava ili potpuno onemogućuje ljudima aktivno sudjelovanje u radu HGSS-a. Npr. netko cijelu noć bude na intervenciji i sutra ujutro mora biti na svom radnom mjestu. Naravno da je to jako teško i da traži razumijevanje. Ljudi koji nisu dio sustava često nas ne razumiju.
Možeš li našim čitateljima pojednostavljeno objasniti kada zapravo intervenira HGSS, a kada policija ili vatrogasci? Izlazite li vi na svaku dojavu?
Pa najjednostavnije rečeno sve što ne spada pod nekakvo urbano područje je područje HGSS-a. Dakle gotovo sve je naše područje, šali se Danijel. Nemamo mi nekakav svoj poseban broj, mi smo također dio sustava civilne zaštite 112, dakle procjena je ljudi koji rade u sustavu kada treba angažirati upravo nas. Broj 112 aktivira policiju, vatrogasce, hitnu medicinsku službu, HGSS, službu traganja i spašavanja na moru te pomoć na cestama. Za nas je veći problem situacija u kojoj ne možemo odmah djelovati od one kada smo odmah uključeni u spašavanje ili potragu, npr. kada je riječ o nestanku osoba. Postoji bogato iskustvo osoba koje rade u sustavu i koje znaju prepoznati situacije u kojima smo mi odmah potrebni.
Dakle iako ste dio sustava civilne zaštite nemate isti položaj poput profesionalnih policajaca i vatrogasaca. Koliko problema to stvara u svakodnevnom životu?
Pa kao što sam već rekao ovo je nešto što se radi isključivo iz ljubavi prema tom poslu i iz potrebe pomaganja drugima. Mi idemo u najteže situacije i ne tražimo nikakve hvalospjeve za ono što radimo, no ipak s ljudske strane bi svakome od nas bilo puno draže kada bi postojalo bolje zakonsko uređenje našeg položaja. Naši uvjeti rada su vrlo specifični, uglavnom svi poslodavci imaju razumijevanja za kolege, ali opet ima prostora za napredak. Moglo bi se izaći ususret i poslodavcima s određenim olakšicama i slično.
Istaknuli smo već kako si ti gorski spašavatelj. Što to točno znači i jesu li svi članovi HGSS-a također i gorski spašavatelji?
Gorski spašavatelj je najviši stupanj kojeg možete imati. To znači kako ste obučeni za djelovanje u svim situacijama, kako ste prošli sve vrste i stupnjeve obuke i možete sudjelovati u svim vrstama spašavanja, od planina, do rijeka, spilja i slično. Nisu svi spašavatelji ujedno i gorski spašavatelji. Svatko ima svoje određene fizičke mogućnosti i afinitete, netko voli ronjenje, netko samo planinarenje, pa se na neki način specijalizira u tom smjeru.
Dakle ako netko želi biti član HGSS-a ne mora nužno proći baš sve tečajeve? A mogu li teoretski svi doprinijeti radu HGSS-a?
Teoretski svatko tko želi može nam se pridružiti, može doći, provesti neko vrijeme s nama, vidjeti kako to izgleda u praksi. Neki ljudi misle da mogu sve podnijeti, pa kada probaju shvate da to ipak nije za njih. Ponekad nam se netko na prvu možda ne učini fizički spremnim, pa se pokaže kao sjajan spašavatelj. Ali da, teoretski svatko može doprinijeti na neki način, možete nam npr. dovesti pitku vodu na teren, to je također važan dio potrage kojeg netko mora odraditi.
HGSS organizira i različite radionice, često držite predavanja i sudjelujete u različitim akcijama u kojima upoznajte javnost s onim što vi radite?
Tako je, edukacija i prevencija su jako važne. Sudjelujemo u svim edukativnim akcijama koliko god nam to mogućnosti dopuštaju. Mnogi odrasli, a kamoli djeca, ne znaju ni neke osnove snalaženja u prirodi i slično. Posebno bih istaknuo dječje kampove koje organiziramo kako bi djecu upoznali s nekim osnovnim vještinama, npr. penjanje na stijenu. Zadovoljni smo s interesom, a edukacije budu jako korisne.
Spomenula sam već kako si, iako vrlo mlad, sudjelovao i u intervencijama nakon velike poplave u Gunji 2014. godine. To je akcija kojoj se stručni dio ne samo naše već i međunarodne javnosti divi?
Tako je, poslije poplave često smo na konferencijama susretali predstavnike drugih zemalja koji su se čudili kako smo uspjeli izvesti takva spašavanja s tolikim malim brojem stradalih s obzirom na broj evakuiranih ljudi i veličinu poplavnog područja. Dakle od same poplave službeno je poginulo dvoje ljudi, kasnije je naknadno još stradalo nekoliko ljudi. Na jednoj takvoj konferenciji u Mađarskoj ostali spašavatelji su isticali kako je prema njihovim projekcijama u takvim situacijama prihvatljivo da pogine 10 do 18% ljudi i nisu se mogli načuditi kako smo svi skupa tako odradili posao. Te poplave su bile velika škola i test za sustav civilne zaštite kojem je to bila prva takva velika i stvarna ugroza još od Domovinskog rata i tada su se uočili mnogi nedostaci sustava koji su se kasnije ispravljali. Zahvaljujući tom iskustvu mogu reći kako smo danas puno mudriji i organiziraniji.
Možeš li nam dati neki savjet za sigurni boravak u prirodi, ovako iz prve ruke?
Pa najvažnije pravilo je da nikad ne idete na teren sami. Uvijek se ide u paru, jer kada je čovjek sam može se ozlijediti, pasti, biti u nesvijesti, u takvom stanju ne možete sami sebi pomoći. Ako baš negdje morate ili odlučite ići sami, uvijek nekom bliskom recite gdje idete, kada ćete krenuti i otprilike kojom rutom se planirate kretati. Tada ako se vi ne javite u neko očekivano vrijeme netko može pravovremeno alarmirati službe koje će vas krenuti tražiti. Naravno nemojte kretati na planinarenje ili bilo gdje bez odgovarajuće opreme, mislim da je svima već poznato kako ne možete na Biokovo u japankama ili papučama. Trebamo biti prije svega odgovorni sami prema sebi, ali i drugima.
Svatko od nas je drugačiji, no pretpostavljam kako se ipak svi morate jako dobro nositi sa stresom. Kako proživljavate teške potrage koje često završe s nesretnim ishodom?
Pa nije lako, teško se čovjek navikne na to, no to je jednostavno dio ovog poziva. Imamo tim koji je zadužen za nas, koji nam bude podrška kada su u pitanju teške situacije, u slučaju potrebe imamo se kome obratiti. Najgore situacije, kako meni, tako i ostalima, su potrage u kojima su u pitanju djeca. To je uvijek posebno emotivno koliko god se trudili sačuvati hladnu glavu kako bi mogli odraditi posao koji nas čeka.
Što te motivira, što ti daje snagu u onim najtežim trenucima?
Onaj osjećaj kad spasiš nečiji život je neopisiv. To je nešto što se ne može objasniti, taj pogled u očima ljudi kada vide da ste spasili nekog njihovog, pogled u očima unesrećenog kojeg ste pronašli i spasili od sigurne smrti…to je nešto što vam nitko ne može platiti. U tom trenutku sve ima smisla, svaki napor je vrijedio truda, svaka minuta se isplatila. To je ono što nas uvijek gura naprijed. Naravno uz mene je uvijek i moja krunica. Ne može čovjek sam bez pomoći odozgor, koliko god mi bili spremni i obučeni.
Danijelu i ostalim članovima naše HGSS stanice želimo što manje posla, ali i da im sve potrage budu uspješne. Lijepo je znati da postoje ljudi kojima nije teško svoj komoditet mijenjati za nepristupačnim teren kao bi nekome doslovno spasili život. Hvala vam plemeniti i hrabri ljudi!
