Europska komisija donijela je odluku u vezi inicijative „My voice, my choice“.
Podsjetimo „My voice, my choice“ je građanska inicijativa koja je zahtijevala od Europske komisije siguran i dostupan pobačaj u svim zemljama članicama Europske Unije. Europska komisija je odlučila kako neće predložiti poseban financijski instrument za tu svrhu.
Inače potrebno je milijun potpisa građana kako bi Europska komisija odlučivala o nekom pitanju. Jedna od najglasnijih zagovornica ove inicijative u Hrvatskoj bila je Severina koja je zajedno s ostalim članicama inicijative nosila potpise u Brisel.
Dakle Komisija neće financirati besplatan pobačaj na zahtjev, no to ne znači kako ga neće financirati i to novcem poreznih obveznika građana država zemalja Europske Unije.
Komisija je istovremeno s ovom odlukom poručila kako države članice imaju mogućnost koristiti postojeća sredstva iz Europskog socijalnog fonda plus (ESF+) kojima bi omogućile pristup uslugama pobačaja za trudnice.
Drugim riječima, ako neka žena iz Hrvatske želi pobaciti dijete u npr. Sloveniji, kao što smo već imali mučan slučaj Mirele Čavajde iz Zagreba koja je pobacila dijete u visokom stupnju trudnoće upravo u Sloveniji, Europska komisija bi teoretski mogla natjerati države članice da to moraju financirati novcem svojih poreznih obveznika.
Europski socijalni fond+ ima jasno postavljene ciljeve kao što su stvaranje gospodarske i socijalne kohezije, kvalificirane radne snage, bolja radna mjesta i borba protiv siromaštva. Ova odluka Europske komisije otvara mnoga pitanja. Kako se financiranje pobačaja uklapa u te ciljeve? Zašto bi država bila dužna financirati pobačaj nerođenog djeteta i to novcem svih poreznih obveznika, a među njima i onih koji vjeruju da je pobačaj ubojstvo nerođenog djeteta, a ne nekakvo reproduktivno pravo?
Porazne činjenice govore kako je pobačaj 2025. godine bio vodeći uzrok smrti u svijetu, s oko 73 milijuna prekinutih života. Više ljudi je u 2025. godini umrlo je zbog pobačaja nego od bilo kojeg drugog uzroka!
Europa se suočava s poraznim demografskim podacima i izumiranjem stanovništva, a istovremeno promovira kulturu smrti. Ovo je još jedan slučaj u kojem se državama članicama ostavlja prividno pravo suverenog donošenja odluka, dok se u stvarnosti države stavlja u položaj ovisnosti o europskom novcu. Hoće li ignoriranje ove upute Komisije dovesti do „zavrtanja pipe“ onim državama koje odbiju financirati namjerni prekid trudnoće svojim građankama? Čini se kako odgovor na ovo pitanje nije teško pogoditi.