Svaki kraj godine i početak nove vrijeme je za inventuru.
Već dosta godina inventuru više volim raditi tijekom korizme umjesto 31.12/1.1. Više je razloga. Jedan od njih je i taj što je korizma ono vrijeme koje bi trebalo označavati pravu promjenu. Kad tu promjenu počneš cijeniti korizma postane gotovo pa omiljeno doba godine, doba kada se treba odvažiti živjeti uistinu ono što živimo deklaratorno.
Teško je objektivno sagledati sebe, svoje grijehe i propuste. Možda je to malo lakše kada gledaš nekog drugog. Mnogi od onih koji su obilježili prošlu godinu nemaju nimalo objektivnu sliku sebe, a oholost, nedostatak savjesti i odsutnost mudrosti kod mnogih aktera hrvatskog javnog prostora nažalost truju cijelu zemlju.
Inventura Hrvatske u 2025. puno je zanimljivija u odnosu na prethodne godine. Nakon dugo vremena mnoge maske su pale, čak i prije korizme. No ako znate gledati vidjeli ste kako nikada niti nisu postojale na licima, već samo u očima onih koji su ih promatrali. Kako su stvari krenule čini se da prošle godine nije bila 2025., već 1945., a neki se još nisu pomirili ni s 1995.
Ono što mnogi, pa i moja malenkost, upozoravaju već duže vremena polako postaje jasnije većem dijelu poslovično nezainteresirane hrvatske javnosti. Hrvatska, koju smo teškom mukom izborili, još uvijek je okupirana. Ne teritorijalno, zahvaljujući dragom Bogu i našim braniteljima, već prije svega medijski i kulturno, a dijelom i politički.
Događaj koji je zasjenio sve druge javne događaje, osim veličanstvene vojne parade u čast 30. obljetnice Oluje, bio je koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Sve znate, okupilo se i više od pola milijuna ljudi, što na Hipodromu, što preko društvenih mreža, što putem prijenosa pjesama na gotovo svim portalima u zemlji, pa i našem, kada smo dobili tisuće vaših poruka zahvalnosti što vidite hrvatsko zajedništvo. To hrvatsko zajedništvo uplašilo je i naljutilo medije koji posluju u Hrvatskoj, pa kada su shvatili što se događa krenula je jedna od najgorih kampanja zastrašivanja hrvatskih građana još od faze koronavirusa. Danima smo slušali o mrtvima koji će se dogoditi na tom Hipodromu pa se nije dogodilo ništa. To ništa, to dostojanstvo i zajedništvo, nije se dogodilo slučajno. Ono što gotovo svi koji su bili na koncertu mogu posvjedočiti je kako to nije bio samo koncert već prava duhovna obnova hrvatskog naroda.
Idemo dalje. Nakon koncerta, dok su svi još bili pod dojmom onoga što su doživjeli, mediji koji posluju u Hrvatskoj, lijeve histerične političarke i političari, lijeve političke aktivistice, borkinje i aktivisti koji koje se bave novinarstvom, krenuli su u nešto što je doslovno okupacija. Barem u pokušaju. Od srpnja svjedočimo histeričnim člancima, emisijama, marševima i saborskim govorima koji dolaze od te lijeve strane, a koji govore o Hrvatskoj kao da nam na ulicama dnevno u borbama gine više ljudi nego u Vukovaru ’91.
I ne, nije ima glavna tema ta sudbonosna 1991., svaki javni istup oni govore samo o II. svjetskom ratu. Glavna tema je ustaštvo u Hrvatskoj. Odjednom su svi Hrvati koji ne podržavaju najnovije izjave Možemovaca i SDP-a postali ni manje ni više nego ustaše. Pogotovo oni koji su bili na Thompsonovom koncertu. Nije bitno u čemu se ne slažete s lijevim establišmentom vi se ustaša i fašist. Jer jedino su oni u pravu. Izabrali su i forsiraju narativ gdje si bio 1945., ali nitko uporno ne spominje onu najdražu nam nacionalnu „gdje si bio ’91“.
Ovo forsiranje je ipak počelo smetati i onima koji svijet gledaju kroz ružičaste „ko nas bre zavadi“ naočale, pa čak i „Svadbu“. Ono što je postalo sasvim jasno je koliko god okretali temu na ’45., očito svima njima smeta 1995. Podjele u društvu su nikad veće, a trezveno razgovarati s nekim tko u svima koji u bili na Hipodromu vidi ustaše, tko vjernike koji se mole naziva klečavcima ili tko pobačaj smatra najvećim dosegom ljudskih prava gotovo je nemoguće bez prethodnog škropljenja dotične osobe blagoslovljenom vodom. Doslovno.
Medije su mnogi prokužili još od vremena korone, no ono što napokon polako shvaćaju je i kako mi u Hrvatskoj nemamo hrvatsku ljevicu. Barem se ona ne vidi i ne čuje. Imamo zapravo protuhrvatsku ljevicu, političke stranke i aktiviste koji se diče svojom nostalgijom za Jugoslavijom, zvijezdom petokrakom i s tom istom petokrakom marširaju pod transparentom „balkanska federacija bez država i nacija“. Uz petokraku nose i zastavu koja jako podsjeća na zastavu koju su nosili četnici prilikom ulaska u Vukovar pjevajući „bit će mesa klat ćemo Hrvate“.
Nakon ovih prozora koji većini Hrvata izazivaju mučninu lijevi aktivisti i dalje ne vide to kao nešto loše. SDP umjesto da se odmakne od Možemosa i njihovog antifa narativa i počne jasno komunicirati kako oni u svom djelovanju ne žele ponavljati obrasce partije čiji su pravni sljednici, odlučuje ući s njima i koaliciju i dopustiti da ih pojedu za doručak. Kao vrh svoje intelektualne elite SDP uporno pronalazi histerične žene i Tessu Goldstein, kćer Ive Goldsteina, koja na nacionalnoj televiziji u svom valjda prvom ozbiljnom javnom nastupu izjavi kako ona petokraka koja je viđena na prosvjedima nije ista petokraka iz Vukovara. Nevjerica čak i samog voditelja nije se mogla sakriti, a Nino Raspudić joj postavlja vrlo jednostavno pitanje: „Jesen 1991., koji je naš znak? Znak HOS-a na ramenu Jean-Michel Nicoliera ili petokraka na kapi Šljivančanina i četnika?“ Tessa na jednostavno pitanje ne zna odgovor. Ovo je jedino pitanje kojeg se trebaju zapitati svi koji misle da su antifašistički marševi bili antifašistički. Nisu. Bili su do svoje srži fašistički. Ne možete stalno optuživati sve Hrvate za zločine iz II. svjetskog rata, danas pola naroda prozivati ustašama, a praviti se kako zločini nad Hrvatima u Domovinskom nisu postojali. U ovome leži temeljni problem kojeg mnogi ne razumiju, ne vide ili se kao Tessa prave da Domovinski rat nije postojao.
Ono što su lijevi aktivisti kroz svoju dugotrajnu okupaciju medija, kulture i sveučilišta uspjeli proizvesti je dio mlade, i ne samo mlade, populacije ispranih mozgova koja ovo stvarno ne razumije. Lijeva elita ih odgaja kako su intelektualno i moralno nadmoćni nad ostatkom neukih Hrvata do te mjere da im nisu vrijedni niti običnog razgovora. Ako to ne vidite ili mislite da to nije tako žao mi je, i vas su prevarili. Oholost nikada nije odlika uistinu mudrih i dobrih ljudi. Samo kažem. Uostalom ista situacija u institucijama i na sveučilištima je i u SAD-u gdje je Charlie Kirk, onaj koji je razgovorom pokušao studentima objasniti kako ih lažu, ubijen dok je u ruci držao mikrofon i govorio istinu. Očito se mnogi boje riječi više od mača.
Ne zaboravimo da su antife u SAD-u proglašene terorističkim organizacijama. Sigurno se ta CIA zabunila, možda ni oni ne shvaćaju tko je bio tko 1991. Naši lijevi aktivisti na svim pozicijama, od ovih koji su se dočepali Sabora, do onih koji to tek žele i onih koji su zauzeli TV ekrane poput Mojmire i N1 stručnjaka, još uvijek ne mogu prežaliti što je na izborima u SAD-u pobijedio Trump. Gotovo nema dana da ne smisle neki prilog kojim će ocrniti njega ili njegovu suprugu, daju baš sve od sebe. Ne mogu sakriti niti mržnju prema Izraelu. Jedan dan kontra Trumpa, drugi kontra Thompsona, treći kontra Hrvatske. Četvrti mašu palestinskim zastavama, traže priznanje režima koji je počinio najveći pokolj nad Židovima nakon holokausta i pjevaju pjesmu koja doslovno znači istrebljenje Židova, a šesti dan sjetno obilježavaju – holokaust! Nadrealno. Sedmi su nam Sandra Benčić i Hajdaš Dončić počeli govoriti kakvi bi trebali biti vjernici i koje biskupe slušati. Ni nedjeljom ne daju Bogu i ljudima mira.
Plasiranje povijesnih događaja na smišljeno pogrešan način i stvaranje ciljanog narativa kojim se mlade uči drugačija povijest Domovinskog rata nova je, ali dobro prokušana antifa metoda koja se kao i sve ostale prodaje pod borbu za ljudska prava. Tako smo 2025. imali dva filma u Domovinskom ratu, jedan istinit i jedan namjerno obmanjujući, jedan istiniti „260 dana“, a drugi lažni „Mirotvorac“. Ako vam nije jasno obrazujte se malo dalje od onoga što vam servira „Kod nas doma“ ili „RTL Direkt“. Svakako je vrijeme tako da doma morate obrazovati svoju djecu, razgovarati s njima i naučiti ih da kritički razmišljaju jer će i oni završiti ispranih mozgova ako ih prepustite medijima. I obrazovnom sustavu.
Očito ne možemo kao društvo naprijed dok oni koji su izgubili i II. svjetski rat i Domovinski rat ne priznaju poraz. Kao društvo smo to propustili učiniti tu tranziciji prema istini. Propaganda kojom se u javnom prostoru plasiraju laži o Domovinskom ratu je nevjerojatno hrabra i drska. Pitanje je ako nam već sada pokušavaju lagati o Domovinskom ratu tko zna što su nam sve slagali o II. svjetskom ratu. Mira nema bez istine, a čini mi se da dok se sve kosti ne pronađu i ne sahrane, i one s Jasenovca i one s Ovčare, ne može biti mira. To je pravi uteg i teret svake vlasti koji se napokon počeo rješavati, ne ove floskule o korupciji. Dok istovremeno svjedočimo pokretanju brojnih postupaka i istraga zbog pronevjere novca i SDP-ovih i Možemoskih članova oni i dalje temelje svoje programe na tome da HDZ krade, a oni su pošteni. Nevjerojatno.
U ozračju u kojem nismo razriješili ni II. svjetski rat dočekali smo početak III. Antifama i medijima omraženi Trump napao Iran. Iran u kojem su nedavno žene na ulici palile burke i slike sada već pokojnog teokratskog vođe, a naše borkinje za prava žena to niti jednom nisu prepoznale kao hrabar čin, već nam tupe o nekim opasnostima od ustaša u Hrvatskoj koje nitko ni ne vidi ni ne čuje, osim Dalije Orešković i histeričnih žena iz Možemo i SDP-a. Ali zato se borkinje spremaju u noćni marš za prava žena u Hrvatskoj jer eto u odnosu na Iran u Hrvatskoj je situacija užasna. Iako smo po svim službenim statistikama jedna od najsigurnijih zemalja svijeta. Kod nas niti religijom niti zakonom nije dopušteno udati djevojčicu od 9 godina, a niti od 14. Samo kažem. A vrh medijskog licemjerja je kada nas mediji svaki dan bombardiraju vijestima kako je Trump fotografiran kraj Epsteina, a istovremeno naša pravobraniteljica za djecu nije vidjela ništa sporno kada su djecu predškolske i školske dobi roditelji vodili na paradu ponosa i ponosno ih fotografirali pokraj golog muškarca u haljini od kondoma.
Vrh lijevog odcjepljenja od vlastitog naroda je pokušaj zabrane dočeka Hrvatske rukometne reprezentacije u Zagrebu. Još jedno zajedništvo Hrvata u Zagrebu u istoj godini za njih je bilo previše. Kada je Vlada RH to ipak organizirala zagrebačka koalicija Možemo i SDP je poslala komunalne redare na glavni zagrebački trg koji su pokušali omesti rad hrvatske policije. Nevjerojatno. Samo ovo vam treba biti dovoljno da razmislite koliko su ti ljudi odcijepljeni od stvarnosti. To nije baš bilo popraćeno u medijima jer se moralo istaknuti ustaše. Koji se nisu pojavili ni na tom dočeku. Gdje je politička mudrost u tome da kontriraš doslovno milijunu glasača? Očito su preskočili onu lekciju iz povijesti kako elite nisu preživile vladavine, ali narod jest.
Tomašević je danima nakon dočeka plakao na press konferencijama, Dalija nas od tada svaki dan počasti svojim novim nevjerojatnim misaonim konstrukcijama, ako ne u Saboru onda ih prepričava za srpski portal Novosti koji je u 2025. briljirao s naslovnicom djeteta koje predstavlja ustaškog koljača. Tu isto nismo čuli reakciju pravobraniteljice za djecu. Naši ljevičari anarhisti u Zagrebu ponovno organiziraju komunističke škole i pripremaju se za novu revoluciju. Ali eto jedini problem u državi su ustaše.
Sada već počinjem sumnjati da su ih komunisti za vrijeme Jugoslavije sve pobili jer ih očito nema. Izraelci očito ne pronalaze ustaše u Hrvatskoj, unatoč njihovoj najnaprednijoj tajnoj službi na svijetu, pa su ugostili našeg ministra obrane Anušića, a očito ih nisu pronašli ni Amerikanci pa se dive političkoj komunikaciji našeg ministra gospodarstva Šušnjara. Jedini koji vide ustaše u Hrvatskoj su naši istočni susjedi s čijih naslovnica istovjetno kao i domaćih napadaju ustaše. Njih je ugostio Pupovac na izložbi posvećenoj tvorcu velikosrpske politike. Očito su se s razlogom osokolili da baš sada ponovno javno krenu s tim velikosrpskim narativom. Šlag na tortu su dijametralno suprotne vanjske politike predsjednika i premijera. S tim da je premijer u ovom slučaju ipak na pravoj strani povijesti i za sada jedini može retorički antife smjestiti tamo gdje im je mjesto.
Ono što je našim antifama, osim buđenja hrvatskog zajedništva, najviše smetalo u 2025. je drugi dio temeljnog problema kojeg imaju s Hrvatskom. Smetala im je molitva. U ljudima koji mole po trgovima vidjeli su najveće neprijatelje državnog poretka. Kraj toliko katolika na papiru čini se da su jedini ljudi u Hrvatskoj koji iskreno vjeruju u moć molitve upravo lijevi aktivisti. Očito duh koji njih pokreće ne može mirovati kada čuje molitvu krunice. Te reakcije i govori u kojima oni smatraju nedopustivim da netko moli na Gospine nakane su na razini nekog egzorcizma. Oni očito žele da se moli na neke njihove nakane, samo što se takve nakane ne prikazuju našem Bogu. „Napredna“ ljevica docira kako bi i u što trebali vjerovati i kojim biskupima, pa su našli jednog koji je njima po volji. A taj nije Kutleša.
Sudar dvaju svjetova je nikad izraženiji. Ne samo u Hrvatskoj. Sukob civilizacija koji nam se odvija pred očima možete gledati kao sukob zbog nafte, novca, moći itd., sve to stoji, ali u biti svega to je stari sukob koji se odvija u moderno dobra, sukob judeokršćanskog zapada i radikalnog islama, nakon nekoliko stoljeća mira u Europi opet nam je na vratima. Samo ovaj put radikalni islam je u savezu s antifama. Tko to ne vidi i u antifama vidi borce za ljudska prava i prava žena, a ne radikalne komuniste i anarhiste koji forsiraju svoju religiju slijep je pored zdravih očiju. Naši lijevi aktivisti svih razina slijepo se drže svoje religije, za razliku od mnogih papirnatih kršćana. Dvojici gospodara se ne može klanjati, a nadam se da će mnogi papirnati kršćani to shvatiti prije nego bude kasno.
U svim povijesnim sukobima civilizacija i svjetova Hrvatska je uvijek bila na sjecištu puteva. Ali Hrvatska je davno izabrala svoju stranu, Hrvatska je predziđe kršćanstva. Upravo tu dolazimo do onog faktora koji je nosio naše pobjede u svim takvim povijesnim sukobima civilizacija. Bog i molitva. Upravo tu vjeru i molitvu antife ne mogu shvatiti i to njima zapravo smeta. Zbog Boga i molitve je pola milijuna ljudi bilo u miru na koncertu, a njih tisuće na dočeku. Ono zbog čega petokraka nije pobijedila ni 1991., ni 1995., a nije ni 2025. Vrlo jednostavno. To je Bog. Ono što bi također trebalo postati jasno u ovim nestabilnim vremenima je da se svijet ipak nije toliko promijenio koliko ga pokušavaju prikazati. I dalje je temeljna razlika između ljudi dobro i zlo, bilo s koje strane dolazilo.
Koliko god bilo strašno za pomisliti da dio našeg naroda čine oni kojima je Domovinski rat mit kao i onaj koji bi nas prodao za bilo čiji novac, da su neki ’91. razmišljali gdje će na godišnji dok su drugi razmišljali u koji će podrum, ipak ima još onaj dio našeg naroda koji je drugačiji. Koji poput malo soli daje okus svemu. Dio naroda koji prolazi nezamijećen od naslovnica, dio naroda koji vjeruje. To nas izdvaja od većine europskih naroda. To su primijetili i u Vatikanu pa smo nedavno mogli čuti kako je od cijele Europe upravo u Hrvatskoj najživlja kršćanska zajednica. Naše crkve su pune, opet ne idu svi, ne vjeruju svi, ali nikada ni nisu. Nisu svi osjetili niti razumjeli ni 1991., nije za očekivati ni da razumiju ovo što se dogodilo 2025. Ali pojavio se nadbiskup Kutleša koji svakim svojim javnim govorom to zna jasno i razgovijetno iskomunicirati i to na pravi način.
Koliko god nekima to bilo mrsko kršćanstvo je temelj zapadnog svijeta. Temelj koji je izranjavan sa svih strana, ali temelj koji još uvijek stoji. Temelj je izranjavan, ali još uvijek nije srušen. I na tom temelju smo mi, predziđe kršćanstva. Dokle god postoji ta Hrvatska koju čine ljudi kojima nije teško biti na strani dobra i istine iz jednostavnog razloga jer je to jedini ispravan put, ma koja god cijena te istine bila, nemamo razloga za strah. Ne može sve u životu biti relativno. Čovjek mora znati koji su mu temelji, koji su mu korijeni. Za što vrijedi živjeti i za što umrijeti.
Zahvaljujući vjeri i molitvi pobjeđivali smo puno puta u prošlosti i sačuvao nas je Bog. Koliko me sjećanje služi nikada nismo bili brojčano nadmoćniji od neprijatelja, ni u ljudstvu ni u oružju. Nikada nismo mi prvi napadali, ali smo se branili i sačuvali. Povijest pamti takve, oni koji su bili istiniti. Kojim nam je putem znamo. Jedan je Put, Istina i Život. Ostali koji krivudaju i u povijesti, ali i u vječnosti, završe loše. Povijest ih ističe kao izdajice, a vječnost kao izgubljene. Na koncu ove duge inventure mogu reći kako možda još nije baš sve pobrojano i pripremljeno, pale su mnoge žrtve, ali ono najvažnije nismo izgubili. To još uvijek čuvamo i nosimo u nove bitke. Predziđe kršćanstva još nije uništeno.