Gotovo svaka tužna obljetnica sjećanja na stradale hrvatske policajce i vojnike sa sobom nosi još jendu tužnu priču.
Velik broj tih zločina kao ni njihovi počinitelji nije osuđen i kažnjen u slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj.
12 hrvatskih policajaca: Stipan Bošnjak (1955.), Antun Grbavac (1961.), Josip Culej (1966.), Mladen Šarić (1965.), Zdenko Perica (1965.), Zoran Grašić (1969.), Ivica Vučić (1961.), Luka Crnković (1970.), Marinko Petrušić (1966.), Janko Čović (1965.), Željko Hrala (1968.) i Mladen Čatić (1971.) poginuli su prije 35. godina kada su pokušali osloboditi dvojicu zarobljenih policajca.
Ne samo da zločinci nisu kažnjeni već je tek prošle godine uklonjen spomenik četniku Šoškočaninu koji je odgovoran za njihovu smrt.
Svaka komemoracija tako ostavlja još jedan bolan trag onima koji su se nadali barem nekoj zemaljskoj pravdi za smrt svojih najmilijih.
Mnogi su se danas prisjetili činjenice kako je njihova smrt zločin bez kazne. Danijel Šota istaknuo je kako je Borovo selo zločin bez kazne koji se nikada neće zaboraviti, a general Glasnović je na društvenim mrežama podsjetio na bolnu stvarnost koju obitelji žrtava i danas proživljavaju:
„Na današnji dan 1991. godine u Borovu Selu pobunjeni hrvatski Srbi u zasjedi su kukavički dočekali hrvatske policajce koji su došli osloboditi dvojicu zarobljenih kolega. Uslijedio je masakr, brutalno iživljavanje i krvavi pokolj. Ubijeno je 12 hrvatskih redarstvenika, a 23 ih je ranjeno. Najstariji ubijeni policajac je imao 36, a najmlađi tek 20 godina. Na fotografijama ubijenih policajaca koje su masakrirali, vadili im oči, rezali dijelove tijela, klali ih i razbijali im lubanje sjekirom vidljiva je sva izopačenost i monstruoznost što je može učiniti čovjek kada prestane biti čovjekom. Stevo Culej, brat pok. Josipa Culeja, jednog od 12 ubijenih i brutalno masakriranih redarstvenika, podigao je kaznenu prijavu protiv 57 osoba i godinama se borio za njihovo procesuiranje. Osuđena je samo jedna osoba i to na sramotnih 3 i pol godine zatvora.
Hoće li se na današnju 35. obljetnicu masakra u Borovu Selu “uplašena”, djevojčica iz “strašne kolone”, ona koja je danas živa, zdrava i slobodno diše u Hrvatskoj državi dok Hrvatskim saborom odzvanja njezina ekavica, otići pokloniti ubijenoj dvanaestorici ili je još uvijek pod traumom svoje strašne izbjegličke kolone u koju je otišla dobrovoljno, svjesna da ide na sigurno i toplo mjesto na kojem joj dlaka s glave neće pasti? Kćer agresora Raškovića zauzela je mjesto u Hrvatskom saboru, u državi protiv koje se njen otac borio, koju nije želio, koju nije volio. Dvanaest hrvatskih velikana zauzeli su mjesta na grobljima u Državi za koju su se borili, koju su voljeli, za koju su živjeli. Kakav paradoks. Hrvatski redarstvenici nisu bili u koloni, čuvali su leđa jedan drugome, ali ne do toplog i sigurnog mjesta na koje će se vratiti nego do sigurne smrti u koju su otišli. Do dandanas obitelji poginulih nisu dočekale da agresori iz naroda zastupnice SDSS-a budu procesuirani, nisu dočekali niti da u ime njenog naroda netko osudi velikosrpsku paratvorevinu te da se jasno i glasno ispriča za počinjene zločine. A zašto i bi? Ne stavljaju njihove majke cvijeće na grobove svojih masakriranih sinova i ne dozivaju ih noću. Već 35 godina nema nikakve pravde niti bilo kakve kazne za krvnike pokolja u Borovom Selu.
Mala Anja vratila se svojoj kući, a Josip, Stipan, Antun, Mladen, Zdenko, Zoran, Ivica, Luka, Marinko, Janko, Željko i Mladen svojim kućama se nikada nisu vratili – drugi su ih donijeli u sanducima. U čast njihove smrti Borovo Selo dobilo je “najslavniji spomenik ikad podignut” – spomenik narodnom heroju koji je naredio njihovu smrt i masakr – Vukašinu Šoškočaninu. Godine prolaze, vlast se mijenja, a žrtva i agresor izjednačeni su. Za 12 masakriranih redarstvenika vrijeme je stalo. Klanjaju im se i dalje svakog 02.05. u godini na obljetnicu smrti svi predsjednici Republike, sve Vlade, svi premijeri, ministri policije i pravosuđa, a procesuiran još nije nitko. Kad su u pitanju riječi, njih je uvijek previše, a kad su u pitanju djela, ona redovito izostaju.“
Poštujmo žrtve, učimo pravu povijest naše mlade, jer tko ne poznaje svoju povijest nema ni budućnosti.