Predvođeni Slavkom Jankovićem, Cibaliju su osnovali Vinkovčani 7. svibnja 1919. godine u Hotelu Slavonija na korzu.
Na osnivačkoj skupštini nije bilo sjedalica pa su svi stajali. Na trenutke se vodila burna rasprava oko toga hoće li klub biti akademski ili građanski, nogometni ili športski, hoće se zvati Cibalia ili Graničar. Na kraju je po prijedlogu Slavka Jankovića klub osnovan kao Građanski športski klub Cibalia. Za prvog predsjednika kluba izabran je odvjetnik Đuro Topalović, za tajnika Mišo Zambeli, a prvi kapetan momčadi je bio Slavko Janković. Prvi dresovi bili su ljubičasti jer su u tom trenutku jedino ti bili dostupni.
Prvu utakmicu Cibalia je odigrala sa ŽŠK-om koji joj je u početku bio najveći sportski rival. Željezničari su tu utakmicu pred dosta gledatelja i uz glazbu uz teren dobili s 3-2.
Ostat će zapisano kako su prve pogotke za Cibaliju postigli Zambeli koji je u igri promašio jedanaesterac i Durbešić. Uz njih u početnom sastavu našli su se još Jagodić, Muser, Hubrak, Markovac, Janković, Kastner, Plemić, Dur i Removaćek. Poslije utakmice za sve sudionike je u Hrvatskom domu organizirana veselica uz pomoć kojih su se klubovi često financirali.
Ti sami počeci priča su do priče. Igrači Cibalije znali su igrati u cipelama jer nisu imali kopačke. Neki su na utakmici znali biti vidno pijani, toliko da bi to delegat ljutito naveo u svom zapisniku.
Zbog jednog poraza na svom terenu koji očito nisu mogli prežaliti, Đakovčani su Cibaliju zvali na još jedan nogometni susret. Pred samu utakmicu domaćin ih je odveo goste u biskupski podrum gdje su ih, kako navodi kapetan Janković, opili, no i takvi igrači Cibalije su bili bolji i pobijedili s uvjerljivih 4-0. Cibalijina pobjeda još je veća kad se zna da je igrala s desetoricom igrača jer joj ostali igrači nisu stigli na vlak.
Nogometne utakmice Cibalije u tim oskudnim vremenima bile su prave pustolovine na koje danas svi njeni navijači mogu biti ponosni.
Slavko Janković uredno je zabilježio kako na utakmicu protiv Jedinstva iz Brčkog zbog štrajka željezničara nogometaši Cibalije nisu mogli otputovati vlakom, pa su cijelu noć putovali zaprežnim kolima. Usprkos umoru od puta ostvarili su pobjedu od 8-0, a onda su se ponovno cijelu noć konjskim zapregama vraćali natrag kući.
Jednom su na utakmicu u Đakovo išli vlakom do Strizivojne, a dalje prema Đakovu najvećim djelom pješice. Od umora, a ponešto i od pijanstva i napose od domaćih nogometaša, Cibalia je izgubila s 3-0, no zbog te nesvakidašnje želje i entuzijazma, sve im je oprošteno.
U tiskovini Cibalis po prvi puta se 1923. godine pod imenom Lajaroš spominju navijači Cibalije. Oni su bodrili svoj klub, ali i aktivno sudjelovali u njegovom radu te priređivali društvena događanja.
Sezone su se nizale, stigli su prvi trofeji. S igrališta na Vašarištu se preselilo u Lenije gdje su izgradili svoj teren s drvenom tribinom i svlačionicama. Igrale su se prijateljske utakmice s nadaleko poznatim HAŠK-om i Građanskim iz Zagreba. Trener nam je bio i čuveni Emil Perška iz Građanskog. Preživjeli smo Drugi svjetski rat i jedva se othrvali novoj komunističkoj vlasti koja nas je po završetku rata pokušavala ugasiti. Nisu nas uspjeli ukinuti pa zato Cibaliju spajaju s novoosnovanim Spartakom i nazivaju Graničar. Zbog jačanja kluba, Graničar potom spajaju s otprije osnovanom Slogom i tako na temelju Cibalije nastaje Dinamo.
Igrali smo prvu ligu u propaloj državi kao Dinamo i u Lijepoj našoj kao Cibalia. Tri puta izborili nastupe u Europi. Četiri puta osvajali naslove druge lige. Imamo i jedan kup koji su nam ukrali i koji je u našem srcu, iako on čuči u nekoj tuđoj vitrini.
Pamtimo golove, poteze, borbenost i obrane Radića, Mrmića, Budinčevića, Šeste, Čopa, Halila, Tunje, Ručevića, Bogdana, Štimca, Zahira, Goje, Bartola… koje su s klupa vodili Cico Vukušić, Otto Barić, Dražen Jerković, Stanko Mršić, Srečko Lušić…
U svojoj burnoj povijesti Cibalia je preživjela dva rata, partizane i komuniste…i udare granata 1991. godine! Pretrpjela je izbacivanja iz liga, nepravde i krađe.
Nikad se nije predala.
Nikad nije odustala.
Uvijek je bila i ostala ponos i dika Slavonije.
Već 107 godina.
