Danas se u Zagrebu održava prvi ovogodišnji Hod za život u Hrvatskoj.
Hod za život je miroljubivi hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Cilj Hoda za život je skretanje pozornosti na poštivanje svakoga ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Pravo na život temeljno je ljudsko pravo i preduvjet svakog drugog ljudskog i građanskog prava.
Dio javnosti i danas uz sve dostupne medicinske činjenice koje potvrđuju kako ljudski život počinje začećem i kako je u majčinoj utrobi zaista nerođeno ljudsko dijete smatra pobačaj pravom žene, odnosno nazivaju ga reproduktivnim pa čak i ljudskim pravom. Iako je to valjda jedino ljudsko pravo koje daje za pravo usmrtiti drugu osobu.
Dok su rijetki naši političari koji jasno komuniciraju što pobačaj jest, nedavno je jedan američki zastupnik to napravio na vrlo jasan i nedvosmislen način.
Pododbor za Ustav i ograničenu vladu Odbora za pravosuđe Zastupničkog doma Kongresa održao je saslušanje nakon što je američko Ministarstvo pravosuđa ovog mjeseca objavilo izvješće u kojem se navodi kako je administracija bivšeg američkog predsjednika Bidenova surađivala s „pro-choice“ skupinama, odnosno skupinama koje zagovaraju pravo na izbor, te koristila FACE Act – Zkon o pristupu klinikama za pobačaj, kako bi ciljala i zatvarala pro-life aktiviste.
Zastupnik Brandon Gill, republikanac iz Teksasa, tijekom saslušanja na Kapitolu ispitivao je zagovornicu “prava na izbor” o njezinoj „omiljenoj metodi” pobačaja.
Gill je pritiskao demokratsku svjedokinju Jessicu Waters i vidljivo ju uznemirio opisima postupaka pobačaja tijekom rasprave o navodnoj zloupotrebi Zakona o slobodi pristupa ulazima u klinike (FACE Act) od strane Bidenove administracije. Kada je Gill prvi put upitao Waters koja joj je preferirana metoda pobačaja, ona je izbjegla odgovor.
„Zagovaram da pacijenti imaju pristup punom spektru reproduktivne zdravstvene skrbi”, odgovorila je. Ne odustajući, Gill je nastavio inzistirati da odgovori. Waters se smatra „stručnjakinjom” za pravo i politiku reproduktivnih prava te je profesorica i viša znanstvena suradnica na Pravnom fakultetu Američkog sveučilišta u Washingtonu.
„Ali imate li neku metodu pobačaja koju preferirate?” upitao je Gill. Gill je zatim nastavio naglas čitati opise različitih metoda pobačaja i rekao: „Želim čuti vaše mišljenje o tome koliko vam se sviđaju.”
„Prva vrsta naziva se ‘vakuumski pobačaj’. To je kada se cerviks proširi, a snažno usisavanje, 29 puta jače od kućnog usisavača, raskida tijelo fetusa i usisava ga kroz cijev u spremnik”, rekao je Gill. „Preferirate li tu metodu?” upitao je.
Waters je odbila odgovoriti i rekla da ostaje pri svom svjedočenju te da bi radije raspravljala o FACE Actu, zakonu koji „zabranjuje uporabu ili prijetnju silom i fizičko ometanje koje ozljeđuje, zastrašuje ili ometa osobu koja pokušava dobiti ili pružiti usluge reproduktivnog zdravlja ili ostvariti pravo na slobodu vjeroispovijesti na mjestu bogoslužja.”
„Zvuči prilično odvratno, zar ne? Zvuči prilično brutalno. Slažete li se?” nastavio je Gill, dok je Waters izgledala sve uznemirenije i nelagodnije.
„Što je s ovom: ova se naziva ‘dilatacija i kiretaža’”, rekao je Gill. „Nakon širenja cerviksa, oštri instrument uvodi se u maternicu. Tijelo fetusa se reže na dijelove i uklanja, često usisavanjem.” „Preferirate li tu metodu?” ponovno je upitao.
Waters je nastavila odbijati odgovarati na Gillova pitanja i pokušavala je govoriti o FACE Actu. ‘Neugodno je ovo slušati, zar ne?’ „Vi ste zagovornica pobačaja. Pitam vas preferirate li metodu ‘dilatacije i kiretaže’”, primijetio je Gill.
Kada je Waters ponovno pokušala promijeniti temu, Gill je uzvratio: „Ne želite govoriti o samom pobačaju, zašto je to tako?” „Je li zato što je neugodno o tome govoriti?” upitao je vidno uznemirenu zagovornicu pobačaja. „I trebalo bi biti neugodno.”
„Što je s ovom? Zove se ‘dilatacija i evakuacija’. Kliješta se uvode u maternicu, hvataju i uvijaju tijelo fetusa kako bi ga raskomadala,” nastavio je Gill. „Ako je glava prevelika, mora se zdrobiti kako bi se uklonila. Preferirate li tu metodu?”
„Neugodno je ovo slušati, zar ne?” rekao je Waters, koja je djelovala potreseno. „Jest… jer je to barbarski i zlo.” Gill je nastavio, pitajući je o metodi pobačaja nazvanoj „injekcija fiziološke otopine”.
„To je kada se 20-postotna otopina soli ubrizgava kroz trbuh majke u plodnu vodu. Koža fetusa se spaljuje. Fetus proguta otopinu i umire od trovanja solju, dehidracije i krvarenja u mozgu,” opisao je. „Preferirate li tu metodu?” ponovno je upitao, bez izravnog odgovora Waters. „Ni ja ne bih želio govoriti o ovome na vašem mjestu, jer je to barbarski i zlo,” rekao je zastupnik Gill.
Okrutno i mučno je samo čitati o ovome, a kamoli ovakve načine usmrćenja nerođene djece smatrati ljudskim pravom. Za ovakve zločine nad rođenim ljudskim bićem predviđene su maksimalne zatvorske kazne, dok istovremeno ljudsko biće koje je još u utrobi svoje majke nema ni ono osnovno pravo – pravo na život- pravo iz kojeg nastaju sva kasnija prava. Vrijeme je da osvijestimo činjenicu kako je svaki ljudski život dragocjen, bez obzira bio on star 2 tjedna, 2 mjeseca, 2 godine ili 82 godine. Ljudski život je uvijek ljudski život.