Na zagrebačkom Mirogoju obitelj i prijatelji oprostili su se od Julienne Eden Bušić, američko-hrvatske književnice, prevoditeljice i političke aktivistice, te supruge Zvonka Bušića, koja je preminula prošloga tjedna u 78. godini života.
Julienne Eden Bušić na Mirogoju je ispraćena uz mnoštvo ljudi i državne počasti.
Na posljednjem ispraćaju uz obitelj i prijatelje okupio se velik broj ljudi, prijatelja i poznanika iz javnog života: ministar demografije i seljeništva Ivan Šipić, predstojnik Ureda predsjednika Vlade Zvonimir Frka Petešić, Ivić Pašalić, Ljubo Ćesić Rojs, Dario Kordić, Miro Gavran, Stjepan Šterc, Zvonko Milas, Ante Žužul, eurozastupnik Stjepo Bartulica, izvršna direktorica U ime obitelji Željka Markić, poznati hrvatski poduzetnik Ilija Tokić sa suprugom Veronikom, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, redatelj Jakov Sedlar, Anja Šovagović Despot, akademik Josip Pečarić, glumac i profesor Joško Ševo.
Julienne Eden Bušić simbol je hrvatske emigracije. Bila je američko-hrvatska književnica, prevoditeljica i politička aktivistica, te supruga Zvonka Bušića.
Julienne Bušić bile je Amerikanka iz Oregona, školovana u SAD-u i Austriji, koja je 1960-ih u Europi upoznala Zvonka Bušića, kasnijeg supruga i jednog od poznatijih hrvatskih emigranata. U tom krugu hrvatske političke emigracije, koji je snažno zagovarao neovisnost Hrvatske od tadašnje Jugoslavije, njih dvoje su se vjenčali 1972. i postali dio domoljubnog miljea koji je djelovao izvan domovine u uvjetima Hladnog rata, kada je pitanje jugoslavenskog režima i hrvatskog nacionalnog identiteta bilo duboko politizirano i često ignorirano u zapadnim političkim krugovima.
Prije 52 godine, 28. studenoga 1970., Julienne Bušić bacila je letke s vrha zagrebačkog nebodera na Trgu bana Jelačića, zbog čega je uhićena i pritvorena u tadašnjoj Jugoslaviji. Letke joj je, kako je kasnije navela, dao njezin tadašnji dečko i kasniji suprug Zvonko Bušić, a sadržavali su kritiku komunističkog sustava i službene istine o Jugoslaviji.
U svojim kasnijim sjećanjima opisala je događaj kao politički čin protiv režima, tvrdeći da Jugoslavija nije bila prikazivana realno te da je imala visok broj političkih zatvorenika i sustav u kojem su se, prema njezinim riječima, neslaganja kažnjavala optužbama za “neprijateljsku propagandu”.
Kritizirala je i tzv. “mit o komunizmu s ljudskim licem” te postavljala pitanja o tome koliko su bivši suradnici režima kasnije ostali prisutni u medijima, politici i institucijama nakon demokratizacije.
Također je navela da joj je u kasnijem razdoblju u Hrvatskoj bio onemogućen javni govor na jednom događaju, što je povezala s nastavkom sličnih obrazaca u demokratskom sustavu.
Najpoznatija epizoda iz njezina života vezana je uz otmicu zrakoplova TWA Flight 355 1976. godine, kada je skupina u kojoj su sudjelovali Julienne i Zvonko Bušić preusmjerila avion i bacala letke iznad Londona s porukama o hrvatskoj neovisnosti. U isto vrijeme, zbog ostavljene eksplozivne naprave u New Yorku došlo je do tragične pogibije policajca Briana Murraya nakon što je pokušao deaktivirati bombu te ranjavanja nekoliko osoba, što je cijeli slučaj stavilo u okvir teškog kaznenog djela s ljudskim posljedicama. Zbog sudjelovanja u tim događajima u SAD-u je osuđena za zračno piratstvo s posljedicom smrti te je dobila doživotnu kaznu zatvora, iz koje je puštena na uvjetnu slobodu 1989. godine.
Nakon izlaska iz zatvora preselila se u Hrvatsku, gdje je nastavila javno djelovati kroz pisanje knjiga i memoara, kao i kroz sudjelovanje u javnim raspravama, često iz perspektive hrvatske dijaspore i političke emigracije.
izvor: Narod.hr
