Šuju sam primijetio na igralištu na Lokosima. Njegovo rolanje lopte nisi mogao ne primijetiti.
I zapamtiti.
Mršav, podužih tankih nogu suparničkim nogometašima je bio začuđujuća i nepremostiva prepreka u obrani. Imao je taj dar da pročita protivničku igru i uvijek iskobelja loptu protivniku. Kad bi se s njom, onako lagan, sjurio sve poskakujući, bio bi neuhvatljiv. Njegovo završno prepoznatljivo rolanje lopte bilo je šlag na torti. Zarolao bi ju dovoljno u stranu da bi protivnički igrač pomislio da ju ima, no na kraju bi uvijek ostao kratak za vrh prstiju na nogama, ostajući predriblan raširenih nogu.
Bio je pravi ulični hakler odrastao na livadi u Nazorovom bloku i obližnjim mu kultnim Lokosima u centru grada. Jedan od rijetkih koji se mogao nositi s crnoputim Garom, jednim od najvećih, koji je igrajući jedan na jedan – isključivo na male goliće – zarađivao ozbiljnu lovu.
Prišao bi i stao pokraj tebe sa svojim prepoznatljivim smiješkom. Pomalo pognute glave i ramena nikad ne bi glasno pričao. A pričao bi o svemu, švercanju robe iz Italije, utakmicama, Lokosima, trebama… Ugodno promukla glasa, sa živopisnim opisima avantura…
Uživao sam slušajući ga. Svom pripovijedanju davao je takvu vjerodostojnost da bih se čas slatko smijao, a čas klimajući glavom ozbiljno čudio. Pričom bi ti se uvukao pod kožu. S lakoćom je privlačio svačiju pozornost. Bio je gradski mangup kojeg su svi voljeli i koji se valjda nikad nije potukao. A biti mangup i ne potući se na vatrenim vinkovačkim ulicama osamdesetih bila je prava rijetkost.
Nikad nije bio glasan i nametljiv. To nije bio njegov stil. Među prvima je švercao traperice, Conversice i pomodnu garderobu iz Trsta.
Školovao se u Zagrebu. Njegovu zelenu koledžicu nosilo je pola grada bar na jedan dan. Išla je od čovjeka do čovjeka da sam tek nedavno od Stoje saznao kako je to ustvari bila Šujina jakna koju su svi oko njega tražili da bar jednu večer navuku na sebe. Tako je Šujo svoju zelenu atraktivnu koledžicu u gradu znao vidjeti na tipovima koje jedva poznaje.
Dolazili bi kod njega švercajući se vlakom na utakmice. Vrijeme bismo kratili u njegovom željezničkom domu na Trnju. Tu bi se među učenicima prošvercali za ručak.
U Beogradu je među prvima ispred tribine ciganima* prodavao tada tražene talijanske šalove. Simpatizirao je Zvezdu, odnosno zbog blizine Beograda volio je pogledati njene europske utakmice. U Begešu su ga poznavali i neki vodeći Zvezdaši i Partizanovci. Ipak, srce mu je najviše tuklo za vinkovački Dinamo. Bio je jedan od viđenijih navijača. S nerazdvojnim prijateljem Kepcem ganjao je cure, igrao nogomet i obilazio stadione širom Juge*.
Kepac je bio također originalni vinkovački gradski mangup kojeg si po glasu prvo čuo, jer bi svakom imao nešto za dobaciti, pa tek onda vidio. Čak i kada bi sa zgodnom suprugom šetao korzom, gospodski ju držeći za ruku, kroz šalu bi frajerskim glasom dobacivao kome što stigne.
Uvijek spreman na šalu, ali i na tùču sa suparnicima s tribine. U tom vremenu osamdesetih godina kad su Vinkovčani među suparničkim navijačima slovili kao jedna od najratobornijih ekipa na ulici i tribini, bio je jedan od najaktivnijih vinkovačkih navijača. Zanimljivo, on koji je zbog utakmica bježao od milicajaca bivše države, cijeli je rat proveo kao policajac u hrvatskoj odori.
Poslije rata jednom je bio u pratnji desetak navijača Rijeke. On i kolega išli su usporeno maricom*, a Riječani za njima pješice. Na cesti, pokraj parka u Lenijama, susreli smo se s njima pa je nastala neizbježna i manja, ali ne baš bezazlena frka. Kepac ih je poķušavao zaštititi. Gledali smo se u toj gužvi, znajući se, i jedan drugom smijuljili. Kad smo se za koji dan ugledali na Korzu prepoznatljivo mi je dobacio:
– Aničiću, nemoj da mi više, kad ja radim, maltretiraš goste. Samo mi posla zadajete, a znaš da sam ja stariji čovjek u godinama, pred mirovinu.
Odrastao na domaćem asfaltu Šujo je kužio navijačku priču, navijački kolorit, pa je neke prve bijelo crvene zastave i transparente donosio mami da mu ih šije.
Za gostovanje vinkovačkog Dinama u Subotici 1986. je iz Italije donio inače jako teško nabavljivu pirotehniku. Donio je crvenu dimnu bombu zbog koje je, kad ju je Kriger upalio, nastala tuča s milicijom.
Jednom smo na našoj štajgi Kriger, Kija, on i ja dočekali vlak iz Beograda za Zagreb. U njemu je bio vagon, možda dva, s ciganima koji su išli na utakmicu u Zagreb. Neki stariji i očito predvodnici ove ekipe sa svojih prozora vagona prepoznali su ga i pozdravljali. Samo im se nasmiješio, izvadio iz džepa Levisica novce i dao mi jednu osrednju novčanicu da im odnesem.
Takav je bio Šujo.
Vinkovački mangup.
Rat ga je odveo u Poreč odakle je završio u Italiji. Svojim malonogometnim potezima i tamo je vrlo brzo pridobio publiku. Osvojio je i jednu ekipu istaknutijih navijača Verone i to toliko da je postojala mogućnost da se oni i mi, navijači Cibalije, sprijateljimo. No tada, oko 2000, godine nama je to bila teško prihvatljivo jer nas prijateljstva s drugima nikad nisu zanimala.
Danas je to u navijačkom svijetu postao trend.
U Veroni se skrasio. Osnovao obitelj. Vinkovci nikad nisu iz njega izišli. Nisu ni mogli.
Takav je bio Šujo. Takvi smo svi. Skoro svi.
Svakim danom mislio je na svoj grad, svoje ulice i igrališta.
Kad bi došao kod sestre Lile, našli bi se. Pamtim piće s njim u Škorpionu. Njegovo smijuljenje, promukli glas, ogroman žal za Vinkovcima i sreću u očima što je s nama u svom gradu.
Koju godinu poslije ovoga našega susreta Šujo nas je iznenada napustio. Srce nije izdržalo tu udaljenost od svoga grada, njegovih ulica i igrališta po kojima je tako dobro driblao.
Za njim je jednako iznenada otišao i vjerni mu prijatelj Kepac.
Sada tamo gore, znam, imaju ekipu oko sebe kojima Šujo priča svoje i naše avanture i igraju omiljeni im nogomet.
Znam da, tamo gore, prate svaku utakmicu svoje Cibalije.
Kepac, klimajući glavom dobacuje protivnicima, dok se Šujo neprimjetno sekira grizući nokte.
Znam da ćemo se tamo gore svi skupa jednom naći. I bit će to jaka ekipa na terenu i nebeskoplavoj tribini.
Cibalijo, ne boj se,
Šujo i Kepac s neba, čuvaju te!
*Cigani-navijači beogradske Crvene Zvezde
*Juga – naziv raspale bivše zajedničke države Jugoslavije.
*Marica – policijski kombi za privođenje