VINKOVAČKE PRIČE The Karambol

IZVOR: Ivica Aničić

Vlado je bio iz Nazorovog bloka, no kasnije je preselio u moj Kolodvor kvart. Knjige i ljubav prema Cibaliji približili su nas jedno drugom. Sa svojom cool starom Yamahom voli se provozati gradom, voli pisati i strastveno uz nebeskoplavu boju voli rock ‘n’roll. Mislim da iz njega nikada nije izišao taj stidljivi roker koji čuči u njemu.  

Kad sam saznao da je davno imao svoj bend, nešto mi je reklo da će on tu priču morati upotpuniti. Zaokružiti. Priznao mi je kako mu je u tim počecima benda druženje i zezanje bilo prioritet, lova mu je kao i ostalima članovima benda bila zadnja stvar na koju je mislio. Pomalo, uostalom kao i svi pati za tim vremenima kad nije bilo tako vidljive ljubomore. Sa sjetom se prisjeća kad su rokeri jedni drugima išli na koncerte, a poslije njih ostajali skupa brijati.   

U punk rock priču koju su prvi pokrenuli Pogreb X i The Užas među prvima su se 1979. godine, uključili Stiv, Marof i Vlado koji su osnovali bend „The Karambol“. Bio je to u ondašnje vrijeme, po starosti članova uvjerljivo najmlađi vinkovački bend.

IZVOR: Ivica Aničić

Aludirajući na veliku štetu, odnosno nezgodu ili udes, bend je dobio ime „The Karambol“. Tek kasnije članovi benda su saznali kako postoji i igra odnosno vrsta igre na bilijaru istovjetnog naziva, no to s njihovim imenom nije imalo veze. Ono The ispred naziva Karambol, ekipa je dodala kako bi svima dali do znanja da se radi o bendu. U to vrijeme puno je stranih bendova koje su i sami sluali imali ispred svoga naziva i to famozno The pa odatle i njima puni naziv The Karambol. 

Vježbali su svugdje, no najviše u podrumu kod Marofa. Bio je to njihov, od milja nazvan, studio „Debela“. Stari i vlažni podrum debelih zidova zapravo im je bio idealan. Osim prehlade koju su nerijetko imali na probama zbog vlage, isti ti debeli vlažni zidovi su im bili dobra izolacija zvuka, a ljeti bi ih pak dobro čuvali od sparine.

Uz studio „Debela“, jedno vrijeme imali su probe i u Omladinskom domu. I to kolektivno, s još nekoliko domaćih bendova. Vježbalo se također i u garaži kod Fizija iz „Nepopravljivih“. Ta garaža je inače vinkovačkim bendovima bila jedno od prometnijih mjesta i kroz nju je prošla hrpa pankera i rokera. Među njima i mladi Gogo Nuhanović, danas pisac i poznato televizijsko lice koji se u svojim knjigama „Posljednji dani punka“ i „Liga za opstanak“ upravo dotaknuo živopisnih likova nekadašnje vinkovačke punk – rock scene.     

IZVOR: Ivica Aničić

Osoba koja je bila više od običnog člana benda i koja je uvijek bila uz i za bend je bio Marin Pokrovac. On je bio njihov pokretač, njihov prijatelj i kako sam mogao čuti od ostalih   članova, njihov učitelj. Bio je uvjerljivo najtalentiraniji gitarista na vinkovačkim ulicama.                                                           

Kroz bend su prošli i Pavo Pap, Saša Mezak i vrlo kratko Goran Ljaljić koji je trebao biti njihov pjevač, no na kraju je bio prateći vokal. Ljaljan je na probama bio dobar, no uživo to nije štimalo onako kako je trebalo.

Nakon neke četiri godine bend je prestao postojati. Bio je to logičan slijed događanja jer su, što zbog škole odnosno faksa i neminovne razdvojenosti koja je uslijedila, neki članovi benda ostali u Vinkovcima, a neki završili u Zagrebu. Marof i Vlado još su nešto i svirali, čak i snimali neke stvari, no to je bilo s nekim drugim bendovima i s drugim ljudima.   
        
Blijed, mršav, isklesanog lica na kojem naglašeno strše očne jagodice, Viktor odnosno Stiv, onako u naočalama, pomalo podsjeća na nekog preozbiljnog tipa. Ustvari je klasična dobričina koja kao i svi mi ponekad ima loš dan. Pamti svaku probu, svirku, sitnicu vezanu uz nekadašnje vinkovačko rockanje, no binu pod stare dane smatra da treba prepustiti nekim novim klincima. Radi u Županiji u odjelu vezanom za kulturu gdje koliko može pomaže i podržava pojedince i projekte iz alternativne scene.     

Zadovoljan je u svojim Vinkovcima.

Nakon više od dva desetljeća „The Karambol“ se odmrznuo na „Avetima prošlosti“. Događaja koji je 2006. u gradskom kazalištu okupio domaće rock snage iz ’80-ih. Iz Vlade je poput Aladina iz čarobne svjetiljke pušten rock duh koji je svo to vrijeme bio u njemu. Glavnu rolu preuzeo je na sebe i s dečkima snimio dva albuma. 

Uslijedili su koncerti, spotovi, gostovanja na radio postajama. Klince se na ulici može vidjeti u njihovim majicama. Stvar „Što mi život nikad nije dao“ postala je jedna od najljepših navijačkih pjesama na ovim prostorima.                     

IZVOR: Ivica Aničić

                                                                                                       

The Karambol je ostvario svoj dječački san.  

Za pokojnog Marina Pokrovca, nesretno nastradalog u prometnoj nesreći, jednog od prvih velikih gitarista vinkovačkog sirovog rock’n’rolla i člana prve postave Karambola i poslije Majki, Vlado je pokrenuo Rock Marinfest. Zvučan rock događaj s humanitarnim karakterom. 

Pod okriljem vinkovačkog Ogranka Matice Hrvatske je osnovao „Grafite“, biblioteku za mlade i Festival dječje knjige. I sam je priznati i nagrađivani pisac za djecu koji iza sebe ima dvadesetak uspješnih knjiga. Njegov roman: „Nedovršena duga“ smješten je u vinkovačke osamdesete s radnjom koja se vrti oko domačeg rock ‘n’rolla.      
                                                                                                                                 
Kad se susretnemo pročavrljamo o nogometu, prošlim vremenima, Omladinskom domu… Uvijek istakne ljubav prema svom gradu, njegovim ulicama, klubu…                                                                                                                                                    
Usprkos životnim nedaćama i dalje gura svoj bend. Redovan je na zapadnoj tribini. Primijetim da je ogorčen na neke stvari oko sebe koje s godinama sve teže čuva u sebi. Zbog tih svojih nemira teško ga se može vidjeti na kavi ili nekim okupljanjima. Pomalo neshvatljivo jer je javna osoba, pisac i glazbenik, no takav je Vlado. Dobar čovjek koji to nespretno pokazuje. Pisanje priča za djecu ili svirke s dečkima iz benda trenuci su koji ga ispunjavaju. 

Na ulici bi pokraj mene na svojoj rokerskoj Yahahi s kacigom na glavi i Ray bankama lagano prošao ispuštajući za sobom moćan zvuk motora. Iznenađen što me vidi svaki puta bi u brzini uspio klimnuti glavom i lagano se nasmiješiti. 

Ništa ne bi trebao reći. Taj leteći pozdrav, pogled i smiješak, nekako bi nam uvijek bili dovoljni. U tom našem pogledu od tek koje sekunde, prepoznali bi se, napričali i razumjeli. Takav je naš Vlado.