Kakvo je ovo ljeto bilo. Nije još završilo, ali prošla je Gospa, to je skoro to.
Iako bi na prvu mogli pomisliti kako je najpopularniji Hrvat ovog ljeta bio Marko Perković Thompson, mislim da to ipak nije bio on. Najpopularniji lik bio je onaj mitski Hrvat na kojeg smo već pomalo zaboravili. Ili bolje rečeno kojeg su nam pokušali izbrisati iz sjećanja.
Taj mitski Hrvat se ne boji obući uniformu, ne boji ratovati za svoju obitelj i domovinu, a uz to je još i obitelji i Domovini vjeran. Zna tko je, što je i prije svega što je bilo. A za ono što će biti sutra povjerenje stavlja u Božju providnost.
Marko Perković Thompson je postao ogledni primjer takvog Hrvata. I na užas svih „glavnih“ medija u Hrvatskoj više od pola milijuna Hrvata je doslovno primjerom pokazalo da dijele istu viziju kao i Thompson.
Riječ mitski nije pretjerana jer se sve do ljeta činilo da takvi Hrvati postoje još samo u mitovima. Gotovo pa izumrli u današnjim vremenima. No krv nije voda pa se i Hrvat naših dana počeo buditi. Hrvat koji svoje čuva i voli kao da je napokon “prodisao”. Thompsonov zagrebački koncert kao da je narodu dao dozvolu ponovno biti ponosan na to što jesmo.
Na koncert se nadovezao vojni mimohod. Još jedan spektakl. Hrvati ratnici. Hrvati koji s ponosom nose puške, a ne poput nekih aktivista subotom bubnjeve. Ljudi koji su ponosno naslijedili pobjede svojih slavnih prethodnika. Ratnici koji još žive. Teško i krvavo izboreni mir. Bitke kojih se još sjećaju.
Kombinacija ovoliko iskreno domoljubnog sadržaja upalila je crveni alarm u crvenim redakcijama i kućanstvima diljem Hrvatske pa se ljeto umjesto klasične sezone kiselih krastavaca pretvorilo u ljetnu sezonu paravojnih aktivnosti.
Ono što je počelo kao huškački medijski napad na koncert činilo se kao izgubljena bitka. Zagrebački koncert prošao je bez incidenta. No i nakon koncerta crveni alarm svijetli i dalje, za novu rundu napada bira se klasični napad na pozdrav „Za dom spremni“ i nametanje kolektivne ustaške krivnje cijelom narodu. Na nesreću napadača i ova, inače sigurna, metoda ne doživljava uspjeh. Publika se distancira od ustaštva, pozdrav vežu isključivo uz „Bojnu Čavoglave“, a narod im se u svojim komentarima na njihove članke i analize redovno ruga na takvim bijednim medijskim akcijama.
Dolazi drugi veliki Thompsonov koncert ovog ljeta, Sinj. Napokon su naši politički aktivisti, tj. novinari dočekali nešto materijala. U Sinju je bila gužva. Pjevala se i „Anica, kninska kraljica“. Ljudi su stajali u kolonama. Opet je to sve ostalo u sjeni još jednog velikog zajedništva i slavlja koje se poklopilo s proslavom veličanstvene „Oluje“.
I onda kada su se crveni alarmi gotovo ugasili ponovno ih je upalila četiri godine stara nedovršena priča. DORH se sjetio kako u ladici stoji kaznena prijava protiv novinarke Danke Derifaj radi povrede doma, ne bilo čijeg, nego baš Thompsonovog, pa su nakon četiri godine zaključili da će ipak podignuti optužnicu. DORH je tako dao novu artiljeriju svima onima kojima je pogled na ovo ljetno domoljublje izazivalo žalost istu kao što je kod Rade Borić izaziva pogled na mlade koji nedjeljom odlaze na svetu misu.
Medijsko napadačka akcija na ZDS, crnu boju, Thompsona, križ i hrvatsku zastavu s prvim bijelim poljem tako se preko noći pretvorila u obrambenu akciju kodnog naziva „Spašavanje novinarke Danke“.
Unaprijed izgubljena bitka, no crveni alarmi ne odustaju. I pravno i životno situacija je ovdje vrlo jasna i jednostavna. Danka Derifaj nije smjela neovlašteno upasti u dom obitelji Perković. Ona nije njima jednostavno ušetala u dvorište, doslovno se ljestvama popela na njihovu terasu, pa potom još prekoračila zid kako bi mogla doći na posjed obitelji Perković. Srećom sve je detaljno snimljeno da ne bi bilo zabune u načinu na koji je to učinila.
Danki Derifaj to nije bio prvi novinarski zadatak. Puno puta je već radila nešto što naziva istraživačkim novinarstvom i puno puta je već ljudima kucala na vrata ili zvonila na portafon. Nije im se ljestvama pentrala po terasi i plašila im maloljetnu djecu. Koji je tu bio javni interes? Da javnost vidi kakvu terasu ima obitelj Perković? Da Danka pokaže kako joj može biti da neovlašteno upada u tuđe domove?
Upada li policija u tuđe domove bez ovlaštenog naloga? Radi li policija pretres tuđih domova kada im se to prohtije bez ikakvog papira, čak i kada znaju da to je u interesu javnosti? Naravno da ne, osim u iznimnim, točno određenim slučajevima.
Zašto Danka Derifaj misli da je ona iznad zakona? Ljudski gledano, biste li se vi usudili ljestvama popeti do nečije terase, upasti na nju, snimati nečiji privatni dom i maloljetnu djecu? Kako bi se osjećali da netko to napravi vama i vašoj obitelji?
Sva tumačenja Danke Derifaj, njezine odvjetnice, Hrvatskog novinarskog društva i svih onih koji joj drže stranu nemaju veze s istinom i zdravim razumom. Ali to je nešto na što nas je ta ekipa već i ranije navikla.
Ovdje nije riječ o progonu Danke Derifaj jer je novinarka, nitko ju ne progoni zbog riječi koje je izgovorila u prilogu ili njenog osobnog mišljenja. Optužuje ju se jer je povrijedila jedno od osnovnih ljudskih prava i sloboda, pravo na nepovredivost doma u kojeg nitko ne može ulaziti bez dozvole. Ni u kakvom interesu javnosti ni obavljanju službene dužnosti. Trkeljanja kako su tajming i vrijeme čudni, kako je ovo sve presedan i slično očajni su potezi kojima se pokušava senzibilitet javnosti okrenuti prema Danki Derifaj i dati joj za pravo što je napravila nešto potpuno – protupravno.
Tajming optužnice doista je skandalozan, no tu je skandalozno samo to što predmet nije riješen prije četiri godine. Naime Marko Perković je podnio kaznenu prijavu te prijedlog za kazneni progon protiv osoba osumnjičenih da su na štetu njega i njegove obitelji počinili kaznena djela koja se odnose na narušavanje nepovredivosti doma i poslovnog prostora prije četiri godine!
Zlo samo sebe razotkriva, tako smo svjedočili udruženoj obrambenoj akciji u kojoj su na istoj liniji obrane bili Maja Sever, Hrvatsko novinarsko društvo, N1, Telegram, Indeks, Jutarnji… Danki je u obranu uskočila i ničim pozvana Dalija Orešković koja je dugo toplo ljeto odlučila iskoristiti za pisanje nebuloza po bespućima interneta. Te nebuloze su spremno prenosili svi ovi ranije pobrojani njoj prijateljski mediji stvarajući o njoj sliku kao o nekoj valjda ozbiljnoj političarki čije mišljenje bi nam trebalo biti važno, dok u stvarnosti žena svaki dan izgovori samo nove hrpe iskrivljenih stvarnosti koje nemaju veze sa životom. Dalija je ljeto mudro iskoristila stvarajući od sebe zvijezdu oporbe upuhujući zrak u svoj balon uspjeha. Problem je što je taj balon od sapunice.
Dugo toplo ljeto odlučila je iskoristiti u svoju korist još jedna žena koja odjednom sve zna i razumije, pa čak i povijest hrvatskog naroda u BiH. Naravno riječ je o Vlatki Pokos koja iz Irske pokušava steći novu popularnost ismijavanjem Thompsona, Zlatka Dalića i Hrvata u BiH. Vlatka objavljuje Instagram edukacije iz hrvatske povijesti i valjda iskreno misli da ispada jako pametna. Naravno Dalija i Vlatka brzo su pronašle zajednički jezik. Čini mi se kako će Dalija dobiti novu zvijezdu svoje političke stranke. Možda i konkurenciju za čelno mjesto. No tu bi im planove mogla pokvariti sveprisutna Severina koja se također ukrcala u vlak onih koji svisoka dociraju Thompsonu o tome što je, a što nije domoljublje i moral.
„Glavni mediji“ nas tjednima već maltretiraju prekomjernim granatiranjem ispraznih mišljenja raznih stručnjaka koje izvlače pred kamere, a koji baš prikladno misle isto kao oni, bilo da se radi o povjesničarima, teolozima ili bivšim i sadašnjim političarima. Posebno je nisko što ljudi kojima Bog u pravilu ne znači ništa, jer u njega ne vjeruju, nađu neke stručnjake koji nam tumače i kako je cijelo ovo buđenje nacionalnog zanosa – bogohulno.
Cijela ova ljetna epizoda napada na sve što ono o čemu je Thompson pjevao možda u konačnici donese i nešto dobro. Čak je i većina naroda kojeg ništa ne zanima, koji ni o čemu ne razmišlja, a samo vječito kuka, mogla vidjeti kako nam udružena medijska, politička i aktivistička ekipa – laže. Laži su toliko očite i prozirne da je čak i onima koji su im uvijek držali stražu, poput Thompsonovog susjeda Danki ljestve, postalo teško u to vjerovati.
Polako ljudi postaju svjesni da smo rat dobili, a mir izgubili. Neovisnost smo krvlju izborili, pa ju potpisom predali drugima. Neprijatelje nismo maknuli, već smo im nakon poraza dopustili da nas i dalje truju, polako ali sigurno. Je li onda čudno da polako, ali sigurno – nestajemo? Je li čudno da nakon toliko stoljeća u kojima smo pokazali zavidnu hrabrost, vjeru i snagu – izumiremo?
Demografski slom hrvatskog naroda počeo je još 1945. godine. Ne samo demografski već i psihološki, kulturni i socijalni. Svjedočili smo tome i jučer kada je nakon 80 godina pokopano 814 žrtava komunističkog režima pronađenih bačene i zaboravljene u jami Jazovka. Dobro je to rekao jučer nadbiskup Kutleša u svojoj dirljivoj propovijedi naslovljenoj „Glas iz ponora“: „Naša krivnja nije bila u oružju koje smo nosili, nego u srcu koje smo imali.“
Pogledajte samo jučerašnje scene u Benkovcu. Redatelj poznat po brutalnom ismijavanju kršćanstva došao je na ideju u Benkovcu nekim festivalom dekonstruirati rat. Otkud obraz doći u kraj gdje je rat dekonstruirao cijela mjesta, obitelji, sudbine? Koji je to bezobrazluk? I opet naravno plaćen novcima “našeg“ ministarstva kulture. Što je sljedeće? Dekonstrukcija u Vukovaru 18.11.? Ovo je velika sramota ministarstva koje se naziva hrvatskim.
Hrvatska vapi za pravdom i redom, za povratkom zdravog razuma. Još luđa stvar od tumačenja nerazumnih i pogubljenih aktivista i udruga kako nam vojska u modernoj Hrvatskoj ne treba je što su nam cijelo ljeto tumačili kako ne možemo kršćanstvo vezati uz naš nacionalni identitet. Uvijek između šume silnih aktivista i poruka dođemo do toga da ih najviše žulja to što Hrvati još uvijek vjeruju. Ne padam na lažne mirotvorne priče kako ne smijemo reći za zlo da je zlo jer da to nije kršćanski. Nisu nebrojeni mučenici umrli zato što su slavili zlo, već zato što su mu nisu htjeli popustiti.
Kažu maču nije mjesto u religiji. Nisu Hrvati zaslužili povjerenje i divljenje tolikih papa i svjetskih moćnika tijekom povijesti jer su se zlu uklanjali, već upravo suprotno, jer su se protiv njega hrabro borili. Danas, barem još, to više ne činimo mačem. Ali moramo to činiti slovima, riječima i molitvom. Jer nije nam ova borba samo protiv vidljivog, već doslovno i protiv, barem nekima, nevidljivog neprijatelja. Toliko je zapravo jednostavno.
Hrvatska nije mala, Hrvatska je jako velika. Ima povijest koje se ne mora i ne smije posramiti. Povijest kroz koju smo doista branili svoje, uvijek pomagali druge i nažalost prečesto podnosili žrtve krvlju natopljene. Bog sve vidi.
Na našoj generaciji je da stvara slavnu prošlost poput naših roditelja, budućnost koje se buduće generacije neće postidjeti. Na nama je odgovornost da Hrvat živi u stvarnosti, ne u mitovima. Uzmite svu opremu Božju. Uzmite kacigu spasenja i mač Duha. Opašite svoje bokove istinom. Naše je da budemo jaki u vjeri. Bog zna kako i kada će uslišiti molitve našeg naroda, njegova pravda ne zaboravlja. Nemojmo odustajati. Iako je „mir“ bitka još traje.