Vinkovačko kazalište Joze Ivakića prošle nedjelje bilo je gotovo pretijesno za sve one koji su došli pogledati monodramu „Ispit savjesti“ našeg poznatog glumca Roberta Kurbaše.
Snažan scenski prikaz čovjekove unutarnje borbe s vlastitom savjesti i sjećanjima koja vraćaju neke davno zaboravljene odluke, susrete i osjećaje, otvorio je mnoga pitanja, naveo na razmišljanje i na preispitivanje vlastitih savjesti. Kurbaša nas je proveo kroz jednu dušu koja nam je iskreno pokazala kako je bivati čovjekom kada čovjek ima savjest.
Nakon dugog i iskrenog pljeska Robert Kurbaša odvojio je vrijeme i za naše čitatelje.
Roberte pretpostavljam da ovako nešto čovjek ne može odglumiti ako to iskreno ne osjeća. Otkud ideja ili bolje reći poriv za ovakvu predstavu?
-Pa meni je ovaj Ujevićev esej zapravo bio ispit iz govora na Akademiji dramskih umjetnosti, diplomirao sam 2000. godine, a ova monodrama je premijerno izvedena tek 2009. godine za naše Hrvate u Dusseldorfu. Iskreno poriv je došao kada je s moje strane došlo do nekog zasićenja unutar ansambla HNK Split, odlučio sam krenuti u samostalne vode i tada sam uzeo u ruke Ujevića, iščitavao njegove tekstove i složio ovu monodramu kao kolaž njegovih tekstova koji čine jednu smislenu cjelinu.
Tekst je bogat, rječnik složen, iako ste predstavu izvodili puno puta je li uvijek sve isto ili se ipak dogodi i neka improvizacija?
Pa iskreno ponekad me ponese pa puknem pokoju improvizaciju, ali uglavnom se držim teksta.
Dakle od 2009. godine ste slobodan umjetnik i odlučio ste se baš za najteži oblik nastupa, monodramu?
Da tako je, sam biram što ću raditi, a monodrama je poseban žanr u kojem si osuđen sam na sebe, nema kolege na sceni da se na njega osloniš, imaš sat vremena da ljudima preneseš poruku koju želiš i iskreno teško je, ali me to ispunjava.
Ovom predstavom zapravo donosite savjest i Boga u svijet koji ga često odbacuje. Promovirate tradicionalne kršćanske vrijednosti koje nisu baš popularne u današnjoj umjetnosti.
Pa to je moj identitet, to su moji geni. Možda to danas u zapadnoj Europi nije popularno, nije to nekakva poželjna struja, već je izopćena, a ja mislim da bi trebalo biti obrnuto. Ali ova vrsta izričaja ima svoju publiku. Takva estetika promovira vječne vrijednosti i misli da je to jako važno jer bi bez njih bili izgubljeni.
Svjedoci smo velikih podjela u našem društvu, a korizma je dobro vrijeme da se malo preispitamo stanemo na loptu i pokušamo biti bolji.
Trebamo zapravo iz sebe izvući ono najbolje iz dana u dan, živjeti najbolju verziju sebe i tada će i društvo krenuti na bolje. Sve počinje od pojedinca, iskreno mislim da ako svatko od nas bude bolji u konačnici će biti i društvo.
Otac ste četvero djece, meni osobno to nije nimalo čudno, ali pretpostavljam da privatna uloga „običnog“ obiteljskog čovjeka nije nešto što ljudima prvo pada na pamet kada čuju da je netko profesionalni glumac.
Mislim da su to neke predrasude koje se ponekad pomalo forsiraju u nekom medijskom svijetu, no mislim da je to vrijeme nekih glumaca bonvivava i buntovnika s razlogom ili bez razloga prošlo. Sve je to individualna stvar, no mislim da kaubojski stil života nikom nije ništa dobra donio.
Vaša poruka kojom ste se obratili publici na kraju predstave je čini mi se najbolji epilog ovog razgovora i najbolja poruka koju možemo poslati našim čitateljima.
Vrijeme je korizme, 40 dana u kojima čovjek ima priliku zagledati se u sebe. Živimo u vremenima koja oduvijek su bila, ali nekako svi osjećamo da su ova baš sad opet ona teška. Dobra vremena počivaju u svakom ponaosob od nas i ako se nećemo truditi biti dobri ljudi doći će loša vremena. Ujević je to krasno napisao, a ja se pokušavam tome dovinuti i prenijeti tu poruku. Na nama je da kao čovjek budemo drugom čovjeku – čovjek, poručio nam je za kraj Kurbaša.
