Pater Stjepan Ivan Horvat je netko koga u Vinkovcima ne treba posebno predstavljati. Skoro ga svi znaju, neki iz vremena kada nije bio svećenik, a neki su ga upoznali nakon što se zaredio, bilo osobno ili putem društvenih mreža. Mnogima uljepša dan svojim iskrenim objavama ili komentarima aktualnih društvenih događanja, a prate ga gotovo sve generacije, od tinejdžera do umirovljenika. U stopu ga prate i mediji kojima je posebno zanimljiv zbog velikog broja pratitelja na društvenim mrežama. No pater nije na društvenim mrežama da bi skupljao lajkove samom sebi. Preskočili smo priču o Stjepanovom životu prije života u Crkvi, kad je bio Ivan, i popričali s njim o njegovom životu nakon što je postao Stjepan Ivan, javnom djelovanju, Crkvi, mladima i još nekim zanimljivim temama.
Stjepane jedan si od medijski najeksponiranijih svećenika u Hrvatskoj, možemo popularno reći i jedan od najvećih influencera u Hrvatskoj. Trenutačno imaš preko 200 tisuća pratitelja na Facebooku i zapravo si „prešišao“ mnoge „inluencere po zanimanju“ koji bi bili presretni da dosegnu toliki broj pratitelja. Zanima me kako je to uopće sve krenulo? Otkud ideja za evangelizacijom preko društvenim mreža?
-Pa zapravo je sve krenulo sasvim slučajno. Dok sam bio na faksu nisam čak imao ni mobitel ni profil na Facebooku, nije me to zanimalo. Pred sam kraj formacije trebao sam ići u Poljsku i onda su mi radi lakše komunikacije prijatelji napravili profil na Facebooku i poslali mi link na e-mail. Počeo sam objavljivati onako neke svakodnevne stvari, a broj pratitelja je nekako počeo rasti kada sam dijelio pozive na pomoć u radu s beskućnicima i ostalim aktivnostima naše zajednice. Malo pomalo taj broj se povećavao pa sam od svog profila morao napraviti stranicu, pa je odjednom taj broj od pet tisuća došao na deset, od deset do pedeset, sto, evo sada i preko dvjesto tisuća. Sve mi je to i dalje pomalo nevjerojatno, ali moja aktivnost tu nikada nije bila usmjerena na to da skupljam pratitelje ili da budem influencer nego da iskoristim mreže za svoje poslanje.
Ponekad mi se čini da je internet poput misijskog poslanja, kao da donosiš vjeru i Boga u neke nove svjetove u kojima evangeliziraš ljude. Ne samo ti nego i ostali svećenici koji su „popularni“ na društvenim mrežama i koji ste se upustili u taj vid javnog djelovanja. Mnogi ljudi, vjernici i nevjernici, mladi i stari, upravo u vašem radu nalaze nekakvo nadahnuće i snagu za borbu sa svakodnevnim životnim izazovima.
-Stvarno volim komunicirati s ljudima, a današnje vrijeme i od Crkve zahtijeva da bude prisutna tamo gdje su prisutni ljudi. Ne možemo samo biti zatvoreni u samostanima, pogotovo zbog ljudi koji ne dolaze na mise, pozvani smo ići među ljude i naviještati, evangelizirati. Činjenica je da nisu svi fizički prisutni u crkvi i na misi, ali mnogi su prisutni na društvenim mrežama. Ljudi pročitaju neku moju objavu, jave mi se, neke potaknem da dođu na duhovnu obnovu. Neki ljude mi se jave porukom kako nisu bili na ispovijedi deset ili čak dvadeset godina i kako bi se željeli ispovjediti. Ljudima je nekada lakše javiti se prvo online nego pokucati na vrata samostana. To su sve stvarno lijepe stvari gdje baš vidim da je dobro da sam tu. No zbog svega toga sam postao neka vrsta javne osobe od koje ljudi očekuju da ima svoje mišljenje o svemu što se događa, taj broj pratitelja kao da daje neku dodatnu težinu mojim riječima i nije to uvijek lako. Ponekad me ljudi iskritiziraju što se nisam osvrnuo na neku temu, a ja sam recimo u blagoslovu obitelji danima od jutra do mraka i nemam pojma da se ona uopće događa. Kada stignem i smatram da je dobro, prokomentiram i neki javni događaj, no ja nisam novinar koji svoje radno vrijeme troši na to pa ne stignem sve pratiti.
Koliko god ta popularnost ima i svojih dobrih strana i konkretnih dobrih plodova ona ipak sa sobom nosi i veliku odgovornost ali i neke negativne stvari. Kako gledaš na to, posebno u odnosu na medije koji često nisu baš blagonakloni prema svećenicima koji javno kažu nešto što se kosi s nekakvim modernim, usudila bih se reći ateističnim poimanjem života.
Istina je kako djelovanje putem društvenih mreža sa sobom nosi veliku odgovornost, zaista veliku i svjestan sam toga. Uvijek se trudim svima pristupiti, sve razumjeti, saslušati. Trudim se zaista čuti različite strane priče o čemu god da se radi prije nego što javno nešto komentiram. Pokušavam biti oprezan i ne donositi zaključke na brzinu ili reagirati na prvu a da neku situaciju proučim, a ponekad je potrebno i posavjetovati se. Ja nisam tu da ljude sudim, ali mislim da imam pravo imati svoje mišljenje, kako ja tako i svaki drugi svećenik. Moj stav oko ključnih pitanja u društvu je stav Crkve i to jednostavno ne može biti drugačije, jer ja sam ipak katolički svećenik. To što moje mišljenje svećenika ponekad ljudima nije ugodno čuti, pogotovo ako se nalaze u nekim situacijama koje Crkva ne odobrava ili ako se radi o nekoj pojavi u društvu koju smatram neprimjerenom, to nažalost nije moj problem. Ipak se trudim uvijek pristupiti otvorenog srca i sve razumjeti, ali moram i na kraju krajeva želim se držati nauka Crkve kojoj pripadam.
Na dnevnoj bazi mi se ljudi javljaju s raznim pitanjima i životnim situacijama i prije sam uspijevao stvarno odgovoriti na svaku poruku, javiti se svakome, no taj broj se stalno povećava i to mi postaje sve teže jer jednostavno fizički sve ne stignem. Ponekad dnevno znam dobiti više od sto poruka i nekada uz najbolju volju ne stignem svima dati onaj odgovor ili onu duhovnu okrjepu koju možda traže. Svjestan sam da svijet medija i općenito svijet danas gleda na taj broj pratitelja kao na nešto što je jako važno, ali ja ne procjenjujem druge ljude po broju pratitelja niti mislim da sam nešto posebniji od drugih svećenika. Često znam reći da postoje puno bolji propovjednici od mene, puno bolji svećenici od mene, možda ljudi mogu puno više čuti i dobiti od svog župnika nego na mojoj Facebook stranici, samo što ti župnici ili svećenici nisu prisutni u medijima i nemaju toliku „vidljivost“ u svijetu, no eto, tako je kako je, ja se iskreno trudim dati sve od sebe kako bi došao do svakog čovjeka.
Ljudi ponekad kao da zaboravljaju baš to da koliko god ti istupaš kao pojedinac da si ipak predstavnik Crkve. Koliko je po tvom mišljenu važno slijediti crkveni nauk, ne ići javno kontra Crkve, ne samo za vas svećenike već i za nas, laike?
-Ljudi to stvarno često zaborave. Kada se govori o svećenicima i o našim zavjetima svi prvo pomisle na celibat, a zaborave na zavjet poslušnosti. Puno nereda nastane u Crkvi jer se na žalost neki pojedinci umisle da su veći od nje i imaju stav ja najbolje znam, ja sam u pravu i nema mi tko što reći. Ja sam obećao poslušnost i taj zavjet je neizmjerno važan. Ja se ne moram uvijek kao čovjek slagati sa svime što kaže moj poglavar, biskup ili čak i papa, ne samo ja nego bilo koji katolik. Ja to mogu u svom srcu preispitivati i o tome razmišljati, uostalom i oni mogu pogriješiti, ali nikada ne bih išao kontra nauka Crkve. Evo na primjer kada je riječ o umjetnoj oplodnji. Dok nisam dublje ušao u vjeru i dok nisam shvatio o čemu se tu zapravo radi razmišljao sam na način zašto bi se Crkva protivila umjetnoj oplodnji, zašto bi Crkva bila protiv toga da neki bračni par ima djecu. Onda sam tek kasnije, kada sam počeo živjeti vjeru, sam shvatio o čemu je riječ i u čemu je zapravo problem. Tu je jako važno ljudima rastumačiti taj nauk Crkve kako ne bi bilo krivih poruka, ne samo po pitanju umjetne oplodnje nego i drugih stvari. Uvijek poručujem da se ljudi trebaju informirati a ne osuđivati.
Poslušnost je temelj. Ovo će sada možda zvučati nevjerojatno, ali da moj poglavar od mene traži da se zbog nekog njemu opravdanog razloga maknem s fejsa ja bih ga poslušao. Vjerojatno bi prvo pokušao vidjeti o čemu se radi i možda se i ne bih s njim slagao, ha ha, ali da, poslušao bih ga i to je jednostavno tako. Ali u svakoj situaciji treba postupiti razumno, pokušati raspraviti stvari u dobroj namjeri i konstruktivno. Ljudi često prebrzo sude, a ne razmišljaju da nije uvijek sve onako kako se čini ili ne razmišljaju zašto je netko donio odluku kakvu je donio ili nekakav potez na koji se odlučio.
Tvoja, uvjetno rečeno popularnost, je također svojevrsna zamka za tebe samog. Mislim na to da moraš sam znati napraviti taj odmak od te popularnosti kako ne bi počeo sam sebe doživljavati kao zvijezdu, već kada vidiš tisuću ljudi na duhovnoj obnovi ne umisliš da su tu zbog tebe, već ti je jasno da su došli zbog Boga.
-Oholost nas sve napada, kako vjernike laike tako i nas svećenike. Mi nismo privatnici, mi smo dio Crkve, nikad nije dobro da se bilo tko uzdigne iznad crkvene hijerarhije. Ja sam sretan kada ljude uspijem približiti Bogu, evo konkretno na primjeru toga kada se ljudi jave za ispovijed nakon dugo vremena i iskreno se pomire s Bogom. Nije ta crkvena hijerarhija ustanovljena bez veze i neke stvari i odluke ne možeš shvatiti dok se ne nađeš u toj poziciji. Na primjer ja sam sad poglavar našeg samostana i odgovoran sam za cijelu zajednicu. Naravno da je teško donijeti odluku s kojom će svi biti zadovoljni, ali ipak moram donijeti neke odluke. Slično je i drugim poglavarima, biskupima, pa i samim papom.
Veći položaj znači i veću odgovornost, a danas ima puno zlonamjernosti i u medijima i na društvenim mrežama gdje se ljudi hvataju za jednu krivu riječ i od toga naprave spektakl i na neki način ljudima uništavaju živote zbog potrebe za senzacijom. Uvijek spomenem moje prvo iskustvo s evangelizacijom na Ultri kada su mediji prenijeli to kao „svećenici na Ultri“ kao da smo tamo došli partijati. Kada se javno izložiš uvijek si u opasnosti da te netko krivo shvati ili razumije, ali pokušavam se ne dati puno u negativnosti i rasprave koje nisu konstruktivne i dobronamjerne. Shvatio sam da istinu ponekad i ne treba braniti, ona će se obraniti sama koliko god laž bila uporna.
S kojim situacijama ti se najteže nositi, što te obeshrabri? Postoje li situacije u kojima se i sam nađeš na neki način bez riječi, a ljudi očekuju od tebe utjehu i neke riječi koje će im dati smisao?
Našao sam se u puno situacija koje su bile ljudski izrazito teške i meni ih je bilo teško razumjeti. Evo samo jedan primjer, susreo sam se s obitelji kojima je dijete umrlo staro svega nekoliko dana. Što tu reći? Pa mogu samo plakati s njima. Jednostavno nemam ni ja odgovore, neke situacije ne znam ni sam kako objasniti, ali uvijek ljudima kažem Bog zna za to. Čak ni mene ne zadovoljavaju svi odgovori koje pronađem i ja se mogu pitati kao i svi ostali pa Bože gdje si ti bio u toj situaciji. Vjerujem da se tako zapravo osjeća svaki svećenik, svi smo mi samo ljudi.
No uvijek kažem ljudima Bog zna za sve patnje, pogledajmo samo križ, sjetimo se onoga što je on za nas podnio i kako poslije križa dolazi Uskrs. Ako je naša vjera stvarno jaka onda ne možemo očajavati nego samo željeti ovdje biti što bolji da kada dođemo na drugi svijet budemo tamo gdje ćemo dobiti i odgovore i utjehu i pravdu. Ne mogu reći da me to obeshrabri, ali to je udarac na vjeru, za svakoga pa i za mene. Ali svaka ljudska tragedija i patnja je svojevrsna kušnja kroz koju se možemo posvetiti. Bog zna neke stvari koje mi nažalost nećemo saznati dok ne dođemo u nebo, dok ne dođemo na taj drugi svijet. Nastojim uvijek biti iskren, ljudima pristupiti iskreno, a tamo gdje nestaju riječi kao utjeha ostaje vjera u tišini i pouzdanje u Boga.
Ne znam baš detaljno cijelu priču oko tvog života prije zaređenja, ali sam više puta vidjela kako si istaknuo da je nakon jedne situacije s tvojom majkom tj. njezinim suzama započelo tvoje obraćenje. S obzirom na tvoje životno iskustvo i rad u kojem susrećeš stvarno velik broj mladih, i izgubljenih i nađenih da tako kažemo, pa i tvoj rad s bogoslovima u samostanu, možda najbolje možeš iz prve ruke dati nekakav savjet za roditelje? Znaš kako se kaže, pitam i za sebe i za prijatelje roditelje.
-Mislim da je primjer života jako važan. Djeca moraju u obiteljima i u roditeljima vidjeti primjer ljubavi, to je jako važno. Također mislim da je najvažnije izgraditi odnos povjerenja. Djeca se ne smiju početi bojati roditelja, ne može se ići na dijete džonom. Na primjer dijete dobije lošu ocjenu, roditelj napravi frku, dijete se drugi put boji roditelju reći bilo što. Nisam baš bio uzorno dijete ni mladić, puno sam gluposti napravio u životu i danas mi je žao zbog njih, no kroz sve moje uspone i padove uvijek sam zadržao odnos povjerenja s roditeljima i uvijek sam im mogao reći bilo što i to me je iz današnje perspektive očuvalo da totalno ne zalutam u životu. Sve je prolazno, a dijete mora u roditeljima uvijek imati sigurnost da će ih roditelj prihvatiti bez obzira na sve. Ljudi danas više ulažu u materijalno nego u osobni odnos s djecom i jedni s drugima i to je velika greška.
Evo što se tiče bogoslova, ja sam se uvijek trudio da oni znaju da mi mogu doći s bilo čim, s bilo kojim problemom i da možemo o njemu razgovarati. Čini mi se da sam uspio u toj komunikaciji, ali to bi ipak i oni trebali reći. Meni je isto tako važno da ja mogu bez straha doći pred svog poglavara ili biskupa ako treba i izložiti možda neke svoje situacije.
Treba se ponašati zrelo i rješavati probleme jer sve je rješivo, ne može se dopustiti da dijete ili bogoslov neku situaciju shvati kao da je to kraj svijeta i da ne vidi izlaz. Nažalost puno mladih misli da su životne situacije nerješive i zbog toga postanu depresivni ili ne daj Bože odu u neku ovisnost, kriminal ili sebi naude, ali većinom su te situacije daleko od toga. Na ovom svijetu samo se smrt ne može promijeniti, dok je čovjek živ sve se može okrenuti na dobro.
Puno putuješ doslovno po cijeloj Hrvatskoj i možemo reći da imaš stvarno dobar uvid u situaciju na terenu. Znamo da se rađa sve manje djece, sklapa sve manje brakova i nažalost ima sve više razvoda. Što misliš gdje je najveći problem?
Da čudno je malo vrijeme, ljudi previše polažu sve u materijalno, sve mora biti idealno. Mladi misle ako nisi bogat, nemaš najmoderniju odjeću, ne putuješ po svijetu da ne vrijediš ništa. Mladima se preko društvenih mreža prikazuje život koji nije realan i ljudi jednostavno osjećaju nesigurnost, počevši od samog izgleda do materijalnog statusa. Mladi žele biti prihvaćeni i misle da to sve mora biti tako kako je na internetu. Čini mi se da ljudi ne žele ući u brak ako za barem dvije godine neće imati sve riješeno i posloženo, od stana, auta, vikendice na moru. A onda ako u braku nije sve idealno odmah odustaju jedni od drugih. Zaboravljaju da je to sakrament.
Isto tako i kada je riječ o djeci. Misle da djecu mogu imati samo ako im je apsolutno sve u životu posloženo, ako im mogu priuštiti samo sve najskuplje i najbolje. Ljudi su općenito u životu pa tako i po pitanju braka i djece zagledani samo u one prolazne vrijednosti, a ne u ono što je vječno što je zapravo jedino i bitno. Žao mi je što nema više djece, točno se vidi kada dođem u neku župu gdje je manje djece kako to fali.
Opet pitam za prijatelja i za sebe, to znači da nije teško propovijedati u Crkvi punoj djece?
Ha ha ma nisam ja od onih svećenika kojima smetaju djeca na misi, je da je malo teže propovijedati, ali ne smeta mi to. Mislim da svi dijele moje mišljenje, to više smeta ljudima koji se možda ne mogu koncentrirati na moju propovijed. Pustite djecu na misu, povedite ih, budite im primjer.
Imaš iskustvo života ovdje u Vinkovcima, ali i u Zagrebu. Možeš li mi reći koju vrijednost vidiš ovdje, a ljudi koji su ovdje možda ne primjećuju i ne cijene dovoljno?
Sve ima svoje dobre i loše strane, ali mislim da je velika prednost male sredine poput Vinkovaca to što ljudi imaju puno više vremena za obitelj, za nekakav mirniji život. Ovdje ako radiš do 16 već u 16,30 možeš biti kući i imaš više sati u danu koje možeš posvetiti obitelji, prijateljima, hobijima. Možda se na prvu čini da je Zagreb puno bolji zbog puno više mogućnosti i to je tako s jedne strane, ali tamo jednostavno čovjek nema vremena da bi mogao uživati u svemu što se tamo nudi. U Zagrebu se možda možeš lakše snaći, možeš naći puno dodatnog posla, ali ljudima se onda život svede samo na posao. Mislim da je velika prednost male sredine to što se ljudi ovdje i dalje međusobno pozdravljaju, poznaju, pomažu, mirna je sredina. To je pravo bogatstvo jer se ovdje osjeti ta ljudska povezanost.
Opet kažem sve ima svoje prednosti i nedostatke, svakom nešto odgovara. Ali evo stvarno sam puno putovao i vidio puno gradova i mislim da imamo zašto biti ponosni što smo rođeni Slavonci. Uvijek može biti bolje i sam bi bio sretniji da svi u Hrvatskoj imaju super poslove i super plaće, ali ne zaboravimo da nije sve u materijalnom, život se ne može svesti na materijalno i prolazno. Može se biti sretan i ispunjen i kada imaš puno i kada imaš malo. Poznajem ljude koji puno rade, imaju firme i veliku odgovornost ali iskreno se trude živjeti život u vjeri, a opet poznajem i beskućnike koji su nažalost sami krivi za situaciju u kojoj su se našli. Važno je u svemu ljude ne osuđivati i koliko god možemo gledati više prema onom nematerijalnom, posvećivati više pažnje ljudima nego stvarima. Trebamo više misliti kako obogatiti dušu jer ovdje smo ipak samo u prolazu, a dušu nosimo u vječnost.
Ovim mudrim riječima nemamo što dodati, osim da ćemo ih se pokušati sjetiti što češće. Hvala pateru na razgovoru, duhovnoj obnovi i na svemu što radi kako bi svi mi skupili što više u nebeskoj domovini.