Hrvatska nakon Janice Kostelić ponovno ima senzaciju u svjetskom skijanju. Zrinka Ljutić osvojila je Mali kristalni globus u slalomu. Iako mu ime tako ne govori on je sve samo ne mali, on je jako velik uspjeh koji Hrvatsku ponovno upisuje u svjetsku sportsku povijest. Zrinkin uspjeh rezultat je predanog rata, truda i odricanja, vjere u sebe i ne odustajanja u teškim situacijama. Za razliku od većine uzora koje društvene mreže nameću djevojkama i mladićima, a u kojima zapravo nema ništa uzorito ni stvarno, Zrinka je stvarni i pravi primjer uzora.
S druge strane imamo neke likove na našoj javnoj sceni koji dobivaju nagrade iz sasvim drugih razloga. Udruga „Status M“ dobila je godišnju nagradu Jakov Kudrić. Nagrada Jakov Kudrić je godišnja nagrada Hrvatske udruge socijalnih radnika koja može biti dodijeljena za iznimna postignuća ili onima koji su osobito zaslužni za razvoj i afirmaciju profesije. Dakle hrvatski socijalni radnici su odlučili svoju godišnju nagradu dodijeliti udruzi „Status M“. Ova udruga sebe opisuje na sljedeći način: „podižemo svijest o ljudskim pravima, nenasilju i rodnoj pravdi. Mijenjamo način na koji društvo gleda na dječake i muškarce i propitujemo društvena očekivanja o rodim ulogama. Propitujemo i dekonstruiramo prevladavajuće društvene norme i stereotipe o maskulinitetu.“ Nagradu im je uručio Marin Piletić, ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
Dakle ministar Vlade Republike Hrvatske kojoj je na čelu premijer iz HDZ-a, hrvatske demokršćanske stranke, dodjeljuje godišnju nagradu udruzi koja s kršćanstvom očito nema nikakve veze, ali nije tu problem samo kršćanstvo, jer očito nema dobre namjere ni prema hrvatskoj mladosti općenito. Udruga između ostalog pokušava u hrvatski školski sustav, pa čak i onaj predškolski, uvesti rodnu ideologiju. Prava dekonstrukcija, kao što sami sebe opisuju. Kao da hrvatsku mladost, posebno mladiće, već dovoljno nisu dekonstruirale korona mjere, nametanje raznih psihoza na svakodnevnoj bazi i ubijanje bilo kakvog osjećaja ponosa što su Hrvati u Hrvatskoj, što su muškarci, jer su bijeli hetero muškarci valjda najveći neprijatelj zapadnog svijeta, a sada ih trebaju do kraja dekonstruirati raznorazne udruge. Koliko god me užasavala pomisao da zagrebačka gradska vlast neMožemosa zavlada cijelom Hrvatskom čini mi se ona Hrvatskom zapravo već vlada, samo njene programe provodi netko drugi.
Da se nije dogodio Trump u Americi možda jedan dio hrvatskog naroda nikada ne bi počeo razmišljati o tome tko i zašto financira sve te silne nevladine LGBT+ udruge i kako su samo zbog izdašnih novčanih sredstava tako glasne i tako važne. Očito je nekome u interesu to što one zapravo planski uništavaju obitelj i narod gdje god se pojave. Sada kada su Trumpovi potezi mnogim ljudima širom svijeta otvorili oči čekamo da netko u Hrvatskoj kaže premijeru da woke ideologija više nije cool i prihvatljiva, tj. nikada nije ni bila, pa da bi bilo vrijeme da se počne okretati kako vjetar preko oceana puše. Pitanje je samo je li našem premijeru više stalo do većine onoga što misli hrvatski narod ili do većine onih koji žele taj narod preodgojiti. Ili do onih koji i dalje financiraju woke i dekonstrukciju društva.
Mladi su na vjetrometini, kako god okreneš. Roditelji moraju biti na oprezu na svakom koraku. S jedne strane nasilje u školi, s druge strane nasilje na internetu, a onda kao šećer na kraju dolazi i neadekvatna reakcija sustava koja je očito sve više usmjerena na to da istražuje koji je problem žrtve, a ne da sankcionira počinitelja. Nažalost očajni roditelji ponekad prijeđu crtu i uzmu stvar u svoje ruke. Mediji su se raspisali o slučaju Roberta Pauletića, splitskog putopisca, jednog od najvećih hrvatskih enigmatika i oca sedmero djece, koji je slučaj vršnjačkog nasilja koje je trpio njegov sin na kraju pokušao sam riješiti. Epilog: proveo je dvije noći u zatvoru. U suzama je rekao da je to mala cijena ako napokon prestane nasilje prema njegovom sinu.
Pauletić tvrdi kako škola nije reagirala, kako nasilje traje već duže vremena, a roditelji navodnih zlostavljača tvrde da njihova djeca “ni za što” nisu kriva. Pa neće valjda reći da jesu? Priznaju li ikada zlostavljači da su krivi? Možete misliti što god o Pauletićevom potezu, ali zamislite da ste na njegovom mjestu. Koji roditelj u očaju ne bi pokušao zaštititi svoje dijete? Kako uopće na lijep način izaći na kraj i s takvim roditeljima i s takvom djecom, sa zlostavljačima? Sigurno ne s ovakvim sustavom koji svako loše ponašanje opravdava na milijun načina i koji je izbjegavanje odgovornosti pretvorio u vrlinu. Problematična djeca u školskom sustavu ne trpe gotovo nikakve sankcije i to oni jako dobro znaju. Što misle roditelji koji uporno brane svoju djecu koja nekog drugog sustavno maltretiraju? Da tako od njih stvaraju vrijedne i poštene ljude? Buduće brižne očeve i supruge? Ili im tako svjesno ili nesvjesno pomažu da u odrasloj dobi završe u situacijama u kojima će se naći odgovorni za puno teže stvari od vršnjačkog nasilja? Nažalost neki roditelji se ponašaju gore od djece, pretvarajući potrebu za odgojem djeteta u vlastiti rat protiv sustava u kojem nema pobjednika, samo roditelji koji misle da su uspjeli ako im dijete izbjegne opomenu ili ukor, a dijete iz svog lošeg ponašanja nije naučilo ništa, ne nauči snositi odgovornost, samo nauči da loše ponašanje ima prolaz. Sve do jednom.
Borba jednog roditelja za svoje dijete dovela je do tektonskih promjena u cijelom svijetu. Ona je počela kada je Elon Musk objavio rat woke virusu za kojeg je nekoliko puta već rekao da je ubio njegovog sina. Roditelji su u stanju učiniti sve za svoju djecu. To često zaboravljaju oni kojima djeca i obitelj ne znače ništa. No neki roditelji očito ideologiju stavljaju ispred djece, barem tuđe, ako ne već i svoje. Europska komisija se ovih dana ponovno hvali da je temelj njenog djelovanja lijeva woke ideologija. Tolika količina laži i obmana koje nam se serviraju s vrha kad tad će pasti. Zlo nekako uvijek uništi samo sebe. Samo treba izdržati život u ovom vremenu. Svaka sila za svog vremena. Sreća da smo mi na strani Svesilnog.
U Hrvatskoj su dodijeljene još neke nagrade, diskografska nagrada Porin. Thompson nije dobio nijednog Porina. Istovremeno Thompson je prodao najviše ulaznica za neki koncert u Hrvatskoj. Prema neslužbenim procjenama gotovo 300,000 ljudi je kupilo ulaznicu za koncert na zagrebačkom hipodromu. On je svoju nagradu publike i naroda odavno dobio. Thompson ne priča puno, ali sve ono što je bitno kaže kroz svoje pjesme. Thompsona dugo nije bilo u medijima, nije se oglašavao na svaku uvredu, laž ili obmanu, živio je svoj život. Čak i kada je u bolnici sjedio pokraj svog sina koji se borio za život lijevi mediji nisu mirovali nego su koristili svaku priliku da na par taktova neke njegove pjesme odmah njega spomenu u negativnom kontekstu. Isti ti mediji dodijele nagradu Danki Derifaj koja mu se popela na terasu kako bi snimila njegov stan u kojem su bila maloljetna djeca, nagrađujući nju zapravo nagrađuju sami sebe i svoj moral. Ponekad je veći uspjeh kada ti neke nagrade ne dodijele.
U Hrvatskoj paralelno postoje dva svijeta. Postoji narod koji i dalje drži do nekih temeljnih ljudskih vrijednosti, bilo da se temelje na kršćanstvu kao životnoj odrednici bilo da žive po nekom svom osjećaju za moral i pravdu koji ih zapravo čini dobrim ljudima. Paralelno postoji mali dio društva koji se oduševljava idejama woke ideologije, ekstremnog modernog komunizma i ateizma, čija implementacija znači bespovratno uništenje života, obitelji i zemlje kakvu poznajemo. Postoji skupina ljudi koja uživa u tome da nekoga etiketira, proziva, blati i od toga pravi spektakle. Iako se čini da je ova druga skupina puno brojnija, zapravo nije. Samo imaju jako dobru propagandu. Svi vi koji kontinuirano prešutno odobravate sve što ova malobrojnija skupina čini ili pak u sebi ne odobravate ali svejedno šutite niste ništa bolji od ovih nastavnika koji šute nad vršnjačkim nasiljem, a čiji su vas potezi možda zgrozili. Ako ste na poziciji da odlučujete i možete učiniti razliku, a svjesno šutite na nepravdu i zlo, zapravo držite ljestve onim pojedincima čija politika i djelovanje uništava naše društvo i našu Domovinu. Pitam se koja je razlika između vas i ove djece koja misle da su jako velike face zato što maltretiraju slabije.
Jednog dana ćete morati pogledati svom djetetu u oči, a ako ne već djetetu onda sebi sami. Možda ne na ovom svijetu, ali na onome. Ne može se biti i na jednoj i na drugoj strani. Ne možete živjeti taj lažni mir dobra sa svima. Ne možeš biti u dobru sa zlom. Jednostavno ne možeš. Ne možeš odobravati zlo, a sam sebe tješiti da si ipak bolji čovjek od toga. Nisi. Nema tu sivih tonova, sve je prilično crno bijelo. Ili si na strani Svjetla, u svakom pogledu, ili nisi. Biti na strani Svjetla ne znači biti apsolutno u svemu ispravan, ali znači svim srcem iskreno pripadati tom Svjetlu, pa i kada pogriješiš opet se ustati i vratiti se na Svjetlo.
Danas je bila ona teška priča iz Evanđelja, priča o milosrdnom ocu. U korizmi smo, u pokori, sve bliže Uskrsu. Bog je naš Otac. Zamislite kolika je ta Očeva ljubav prema nama, svojoj djeci, ako je On svjesno žrtvovao svog Sina da nas spasi. Beskrajna ljubav i milosrđe, ali i beskrajna pravda. Jednog dana će i sve nas naš Otac pozvati na red, poput nestašne djece. Tada neće biti izmotavanja. Ili jesi, ili nisi. Tolika ljubav nije pristala na zlo, pa ni pod cijenu smrti. Zašto pristajemo na zlo čak i za puno manje? Puno manje od života? Smrt za dobro nije kraj, bila ona doslovna ili samo smrt nekih drugih dijelova našeg života, toga se ne treba bojati. Ali život za zlo je uvijek smrt.