Zanimljive vijesti proteklih dana. Hrvati svečano dočekuju srpske studente, s transparentima na ćirilici. Srpski studenti trče iz Srbije prema Bruxellesu i prolaze kroz Hrvatsku, isti oni koji se bore protiv Aleksandra Vučića. Navodno žele prenijeti europskim političarima neku poruku. Čini mi se da ne znaju da europski političari ne doživljavaju ni nas koji smo formalno njihovi građani, a kamoli tuđe, no dobro, možda europski političari ipak više vole naše susjede. Neki hrvatski studenti, građani, logistika grada Varaždina i naravno Severina su ih oduševljeno dočekali kao narodne heroje izražavajući im bezrezervnu podršku.
Ne razumijem zašto se bilo tko iz Hrvatske ima potrebu petljati u unutarnje stvari Srbije koja je ipak samostalna zemlja, koja ima demokratski izabranu vlast koja ju predstavlja, što god mi mislili o njoj. Je li ikome od tih razdraganih domaćina palo na pamet da to nije primjereno? Zna li itko od njih što ti studenti misle o Oluji, Domovinskom ratu, Vukovaru ili Škabrnji? Sjećate se da su pored tih studenata u Beogradu rame uz rame prosvjedovali arkanovci? Severina očito zna sve njihove interne fore i srce ju je vuklo da njima da potporu. Ne sjećam se kada je prošli put netko u Hrvatskoj dao ovako oduševljenu potporu bilo čemu što ima veze s borbom za nešto hrvatsko, bilo da je riječ o hrvatskoj obitelji, hrvatskoj djeci ili hrvatskim interesima. Hrvatska svakim danom sve više i više gubi dostojanstvo klanjajući se onima koji su ju htjeli zbrisati s lica zemlje.
Sjeverna Koreja priznala pomaganje ruskim snagama u Ukrajini. Super savez. Što mislite na koju stranu više naginju naši susjedi, briselsku ili moskovsku? Istovremeno naši europski političari i dalje lutaju u svojim strategijskim politikama, daju izjave koje su sramotne za slušati, a na kraju dana ostane nam samo sklopiti ruke i moliti za čudo s neba. Nebo iznad Hrvatske nam je ipak sigurnije, stigao nam je dvanaesti Rafale, sad je naša nebeska eskadrila kompletna. Barem što se ratnih aviona tiče.
Cijeli tjedan je protekao u znaku pape Franje. Papa je nakon smrti uspio nešto što čini mi se nije ni za života, postao je omiljeni papa svih medija i ljudi koji katolički nauk smatraju promjenljivom kategorijom. Papa Franjo je na tren ujedinio gotov čitav svijet. Cijeli svijet je zastao i došao se pokloniti poglavaru Katoličke Crkve, došao se pokloniti Kristovom namjesniku. Svi najmoćniji ljudi, barem prema ovozemaljskim mjerilima. Kako se nekad sve na svijetu čini tako jednostavno i jednostavno moguće. Ponekad u trenucima poput ovoga čini se kako se svi možemo slagati, kako smo svi ipak jedna Crkva, kako svi vjerujemo u jednog Boga. Kako se ponekad čini da su svi shvatili da je ovaj život samo prolazan i kako smo samo mali trenuci u vječnosti.
No onda nažalost zbilja ljudske pale prirode opet pokaže svoje lice. U trenucima kada bi nekom trebali odati najveću počast ljudi se opet izgube i zaborave kako se treba ponašati u pojedinim situacijama i opet stavljaju svoj ego iznad nekih ustaljenih normi. Dok su neki dostojanstveno pozdravljali odar koji je prenosio papino tijelo drugi su iskoristili priliku za selfije. Dok je većina ljudi poštovala protokol odijevanja neki su ga namjerno zaobišli. Dok je većini dobronamjernih ljudi bilo jasno da papa Franjo, koliko god se činio otvoren prema svima, ipak nije ukinuo nijednu crkvenu dogmu i nije donio nikakva nova tumačenja Svetog pisma, da je jasno imenovao grijeh grijehom, ali pri tome često isticao kako svatko ima pravo na svoju šansu za pomirenje s Bogom, pojedinci su umjesto njega čitav tjedan ponovno tumačili papine misli onako kako njima odgovara.
Kao da se svi mediji i javne osobe, koje inače ponosno ističu kako nisu vjernici, natječu u tome tko će bolje opisati papine riječi i njegov apostolat. Opisuju ga kao nekog tko je napokon napravio odmak od tradicionalne Crkve, odmak od konzervativnog nauka, odmak od onoga što je jasno i nepromjenljivo već 2000 godina. Mediji su umislili da je ovaj papa napustio crkveni nauk u korist modernih trendova. Eto čak i kada si papa nisi lišen toga da te razvlače po medijima i zlonamjerno tumače tebe i tvoje postupke. Ali evo, svatko ima svoje veselje, nekoga ni papa ne može promijeniti na bolje. Možda su svi trebali bolje slušati papu dok je bio živ.
Slušajući te medijske analize proteklih dana meni je posebno zanimljivo to kako se svi ti analitičari zapravo silno trude prilagoditi Crkvu sebi kako bi opravdali svoje iskrivljeno shvaćanje realnosti. Uhvatili su se za papu Franju kao nekoga tko je njihov kontra svih, kao nekoga iz Crkve tko ih napokon razumije. Uporno stavljaju papu Franju na suprotnu stranu od ostatka Crkve, prikazujući ga kao nekoga tko svojim učenjem toj Crkvi zapravo ne pripada jer je od nje valjda napredniji, moderniji, ima više razumijevanja za modernog čovjeka od ostatka nazadne Crkve. Nekima treba milosti da bi progledali.
Koliko god se svi borili protiv prihvaćanja nauka kojeg slijedi, ili bi to barem trebala, Kristova Crkva, kojeg slijedi svaki papa, svećenik, redovnik, redovnica ili samo običan laik koji želi živjeti čestito, opet na kraju dolazim do zaključka da iz tog silnog odupiranja Crkvi, ljudske glume kako su sami sebi dovoljni, ti ljudi u dubini duše zapravo i dalje žele biti prihvaćeni, opravdani, shvaćeni i voljeni. I to od te iste Crkve. Čini mi se da je to papa Franjo jako dobro znao. Svako zlo nosi rane koje ne može izliječiti još više zla, nego samo ljubav i milosrđe. No ipak treba se tog zla htjeti i znati odreći.
Cijeli svijet je zastao kako bi odao poštovanje tom papi koji iako je samo čovjek nije samo čovjek već simbol onoga nebeskog na zemlji. Simbol onoga kojeg toliki negiraju, kojeg toliki odbacuju, kojeg toliki smatraju nazadnim, zastarjelim i nepotrebnim. Papa je Kristov. I sve ovo proteklih dana je samo pokazalo kako su oči cijelog svijeta uperene na Katoličku Crkvu. Koliko cijeli svijet treba Katoličku Crkvu. Koliko svijetu trebaju ljudi koji znaju sačuvati dostojanstvo, koji znaju što je red, koji mogu vidjeti dalje od ovozemaljskog.
Koliko god mislili da smo ovdje važni, nezamjenjivi i moćni, svakoga od nas čeka ista sudbina, sve će nas prekriti komad zemlje iznad kojeg će stajati mali natpis na kojem će pisati naše ime. Nevjerojatno je kako netko unatoč ovoj činjenici može ustrajati u mržnji i u zlu, svjestan da poslije ovoga prolaznog dolazi neprolazno. No svakome na njegovu dušu, po zaslugama. Tužno je što neki ljudi ne odustaju od zla, pa čak i na papinoj smrti kupe ovozemaljske poene. Što će ostati iza njih? Tko će imati za njih lijepu riječ?
Ljudi se rado sjećaju samo dobrih ljudi, onih zbog kojih su se osjetili voljenima, onih koji su im značili ljubav. Ako je papa tolikima ljudima značio ljubav onda je uspio u svom poslanju. Jer ljubav mijenja, ljubav otvara srca. Jedino ljubav ostaje. Ljubav koja spaja svjetove. Ako ste proteklih dana imalo otvorili oči mogli ste na tren vidjeti kako nebeska crkva nije toliko daleka od ove naše, zemaljske i putujuće. Mogli ste osjetiti kako molitva spaja srca i duše, mogli ste vidjeti kako ljubav ne prestaje, kako joj na ovoj zemlji nije kraj. Mogli ste vidjeti Božje milosrđe koja prihvaća sve, sve one koji prihvaćaju Njega.
Sve će s vremenom nestati, i mi i sve naše. Zlo će biti konačno poraženo, laž razotkrivena, a nepravde ispravljene. Jedino što će ostati za vječnost je ljubav. Ljubav koju smo dali jedni drugima. Samo ljubav vrijedi, samo ljubav liječi, samo ljubav oživljava. Samo je ljubav tajna dvaju svjetova. Treba znati s ljubavlju živjeti. To znamo svi mi koji s ljubavlju gledamo prema nebu tražeći nekog svog, našeg člana nebeske eskadrile.