Oženio se jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, vlasnik Amazona, Jeff Bezos. Svadba je trajala tri dana uz mnoštvo idiličnih fotografija bogatih i slavnih koji su bili svečani uzvanici. Na hrvatskom celebrity nebu ljubav baš i ne cvjeta. Rastala se Maja Šuput. Njen Instagram brak je isto bio pun idiličnih fotografija obiteljskog života i raznih obiteljskih odmora i putovanja. Maja ima dadilje, kućne pomoćnice, putovanja, prijatelje koji joj do neprepoznatljivost fotošopiraju fotografije, pa eto opet nije išlo. Očito nekada vanjska ljubavna idila nije garancija i one prave ljubavi i unutarnjeg mira.
Hrvatska je zahvaljujući medijskom oblikovanju stvarnosti i stvaranju umjetnih zvijezda već godinama u svojevrsnom stanju umjetno skrojene inteligencije. Ne mislim na ovaj CHATGPT koji je kao pametan i svakodnevno ga za savjet pitaju ljudi koji misle da su pametniji ako im neki program kaže što trebaju raditi sa svojim životom. Mediji se godinama već, još od pojave prvih reality programa, trude od Hrvatske napraviti veliki reality program. Kada čovjek malo stane na loptu i pogleda sve što se radi čini se da im to stvarno uspješno ide.
Reality program koji se održao ovog mjeseca bila je i tzv. parada ponosa koja je prošla kroz Zagreb pod nazivom „Puna usta ponosa“. Ljudi koji su paradirali se navodno bore za ljudska prava koja su im u Hrvatskoj zakinuta jer nisu heteroseksualni. Ne vidim samo gdje su im ta prava zakinuta. Oni u Hrvatskoj imaju apsolutno sva moguća prava. Ne sjećam se da je itko u Hrvatskoj ostao bez posla jer je gay ili neka od varijacija na temu. Ali se sjećam da su ljudi masovno ostajali bez posla jer ih poslodavci jednostavno ne žele platiti za njihov rad. Sjećam se žena koje nisu dobile posao jer su trudne ili imaju malu djecu. Ovaj politički pokret koji se skriva pod šarenom duginom zastavom ima katastrofalan smisao za odijevanje i šminkanje i nije u Hrvatskoj nimalo ugrožen. On je čak postavljen na tron s kojeg ucjenjuje ostatak ljudi u Hrvatskoj i pretvara hrvatsku stvarnost u hrvatski reality show onako kako njima odgovara.
Epizoda iz stvarnog života koja je donijela neočekivan rasplet kojeg se ne bi postidjeli ni najveći holivudski mozgovi bila je priča oko „Prozora života“ u kojem je spašeno jedno dijete. Spašen jedan ljudski život! Beba koja je iste sekunde čim je ostavljena predana na najbolju moguću skrb državnim institucijama koje bi trebale raditi svoj posao. Spašen život toliko je uznemirio duhove da je ministar Piletić odmah ustao oštro protiv „Prozora života“ navodeći hrpu pravnih besmislica kao opravdanje zbog čega taj prozor ne može postojati.
Piletić je mogao reći i nešto poput „hvala majko što ga niste ostavili u smeću, dat ćemo sve od sebe da riješimo pravne prepreke koje bi omogućile postojanje i više Prozora za život u Hrvatskoj“, ali izabrao je nešto sasvim drugo. Jedna od najstrašnijih stvari koje je naveo je kako se ne mogu takve stvari raditi bez države. Dakle država odlučuje tko će i na koji način živjeti ili umrijeti. Zar nije ta država prestala postojati prije nešto više od trideset godina?
Piletić će stoga ostati upamćen kao glasnogovornik trulog sustava koji u Saboru prihvaća izvješće pravobraniteljice za djecu koja ne vidi ništa sporno da djeca sudjeluju u paradama ponosa držeći sa za ruke s odraslom osobom obučenom u haljinu od kondoma, sustava koji je dao sve od sebe da kao država pomaže ekipi prijatelja stranke Možemo koji su u Zambiji zamijenili svoj novac za zambijsku djecu i koji je taj čin prikazao kako veliku humanost onih koji djeci žele pomoći, taj isti nakaradni sustav je sada osudio maleni prozor koji stoji kao mogućnost da upravo on bude mjesto na kojem će se jedan dječji život spasiti.
Spašavanje ostavljenih mačaka ili pasa je redovno vijest dana, a ljudi koji ih spase dobivaju prve minute udarnih informativnih emisija. To se slavi kao čin humanosti. Spašavanje ljudskog života očito nije. Reagirali su odmah i oni kojima su puna usta ponosa. Zgroženi su postojanjem prozora života. Oni su valjda naviknuli da se život kroz takve prozore kupuje. Oni su naviknuli da se neželjeni život ubije u majčinoj utrobi i da se to naziva ženinim pravom na odlučivanje o vlastitom tijelu. Očito su im i oči zatvorene i duše crne, poput one šminke koju stavljaju na sebe.
Producenti reality showa pokušavaju producirati hrvatsku povijest na način kako njima odgovara, tj. na način koji odgovara pojedinim strukturama koje Hrvatsku ne mogu samostalnom vidjeti ni na karti. Taj producentski lobi maksimalno se aktivirao ovih dana. Prvo oko proslave Dana antifašističke borbe koju samo mi valjda slavimo na neki nepostojeći datum 22. lipnja, dok ga cijela Europa obilježava 23. kolovoza kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma.
Dakle Europa službeno komunizam smatra totalitarnim režimom. Zastupnici Hrvatskog sabora neki dan su glasali protiv prijedloga da se uvede Dan sjećanja na žrtve komunizma. Protiv su bili HDZ i DP, a SDP i MOŽEMO nisu niti glasali. Dakle slijedi li iz ovoga zaključak kako nitko u našem Saboru ne smatra potrebnim obilježiti sjećanje na desetke tisuća Hrvata koji su stradali zbog komunističke vlasti u Hrvatskoj? Desetke tisuća ljudi među kojima brojna djeca, svećenici, časne sestre. Jesu li dakle HDZ, Možemo i SDP ideološki potpuno iste stranke? Čini se kako jesu, barem po politikama koje provode i zagovaraju.
Nije baš da su svi lijevi nominalno lijevi i da su svi nominalno desni desni, no čini mi se kako vrijeme odmiče da se ljudi ipak bude i da će sve teže biti sjediti na dvije stolice. Ne može se služiti dva gospodara. Ako podržavaš politiku koja Prozor života vidi kao prijetnju kakve veze imaš s kršćanstvom koje nosiš u nazivu?
Ako ministar Piletić iskreno vjeruje u tu hrpu gluposti koja je izašla ispred njegovog ministarstva onda mi ga je iskreno žao, a ako je to sve napravio samo iz poslušnosti onda ga ne mogu ni žaliti. Teško se odreći položaja moći, ali ako javno činiš sve kontra uvjerenja koja predstavljaš kao svoja što možeš očekivati? Da ti ljudi vjeruju? Ako se predstavljaš kršćaninom, a svojim životom i djelovanjem niječeš sve ono što predstavlja Krista čemu se nadaš? Vječnom životu na zemlji? Ljudska glupost očito nema granica.
Stepinac je lijepo rekao: „Ako treba trpjeti, trpjet ćemo. Ako u zatvor – u zatvor. Ako treba umrijeti, i umrijet ćemo – ali sotoni popustiti, to nikada!“ Ima li danas takvih političara u Hrvatskoj? Čini mi se kako nema. Postoji li Hrvatskoj političar koji će riskirati položaj i javno ustati protiv onoga što mu naredi vrh stranke ako smatra kako to nije s Božje strane? Čini mi se kako ne postoji.
Kažu ljudi kada Bog zatvori vrata otvori prozor. Čini mi se kako bi ovo zatvaranje prozora moglo potaknuti ljude da Bogu otvore vrata. Barem neke ljude. Ima jedna prekrasna slika koja prikazuje Isusa kako stoji ispred zatvorenih vrata i kuca, ali ne ulazi. Vrata nemaju kvaku s vanjske strane. Čovjek mora sam otvoriti vrata kako bi dopustio da ga Isus posjeti. U tome je kvaka.
Antihrvatski novinarski i producentski lobi danima već koristi svu moguću dostupnu artiljeriju kako bi napakostili organizatorima koncerta Marka Perkovića Thompsona. Tolika količina za i mržnje kojom se javnost pokušava uvjeriti kako će valjda svi posjetitelji koncerta na mjestu preminuti ako se tamo pojave je jednostavno strašna čak i za naše dnovinare. Mojmira naravno opet briljira. Nije mogla prilog odraditi na način „organizatori se maksimalno trude da sve prođe u redu“ nego svojim poznato zabrinutim izrazom lica pokušava uvjeriti javnost kako je cilj organizatora koncerta da što više ljudi završi u bolnici.
Jutarnji je dijelio nepostojeći dopis ministarstva zdravstva kojim se tražilo oslobođenje 20% bolničkih kreveta za posjetitelje. Novinarka srpskog portala Nataša Škaričić pokrenula je peticiju kojom traži zabranu koncerta. Vrh licemjerstva i laži je opet zagrebački gradonačelnik koji je u svojim rukama imao odluku o datumu i broju koncerata koji će Thompson održati. Sam grad Zagreb kojem je on na čelu mu je odbio dati suglasnost za koncert u lipnju, pa čak i za više koncerata, a sada izražava svoju javnu zabrinutost za to što se koncert održava upravo sada. Pa je li on stvarno toliko smotan da misli kako ljudi nisu zapamtili što je rekao prije samo nekoliko tjedana?
Čini mi se kako će mnogi biti spremni otvoriti šampanjac ako bilo što pođe po zlu i sa zadovoljstvom raditi bezbroj priloga o tome kako je Thompsonova publika uništila glavni grad i hrvatsko zdravstvo.
Ovaj antihrvatski producentski lobi zaboravlja kako svakom reality showu kad-tad dođe kraj. Ljudi se umore, dosadi im režirani i izmišljeni svijet. Ljudi ipak kada tad krenu razlikovati laž od istine. Dnovinari zaboravljaju kako na ovaj koncert ljudi ne dolaze divljati i praviti nered nego dolaze kako bi u zajedništvu pjevali o ljubavi prema Bogu, obitelji i Domovini.
Jedan svećenik je prije nekog vremena rekao kako će koncert biti puno više od koncerta, kako će to biti pravi duhovni događaj. Sudeći po broju zlih duhova koji su se uznemirili čini mi se da je u pravu.
Mržnja koju antihrvatski novinarski lobi osjeća prema svemu što Thompson predstavlja je očito toliko jaka da se više ne može ni kamuflirati. Što tek ako pola milijuna ljudi na jednom mjestu izmoli koji Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu? I gore će se premještati, a ne samo otvarati zatvorena vrata i prozori.