VINKOVAČKE PRIČE Prčijin san

IZVOR: Ivica Aničić

U svojim dvadesetima spremanje za grad sam počeo razvlačiti. Prije je to bilo leteći. Kupaona, ormar, patike i već bi za sobom zatvarao vrata. U dvadesetima bi se tuširao duže. Pred ogledalom zadržavao dulje. Košulje koje sam volio nositi isprobavao bi sporije. Pažljivije bi stavljao gel na kosu. Parfemom od šanera* našpricao bi se jednom ili dva puta više nego prije.

S ekipom bi se nalazio u gradu. Subotom bi u noćnu avanturu izlazio s Prčijom.

I danas živi u lijepoj prizemnci okruženoj cvijećem i zelenilom. Naišao bi po njega i uvijek ga morao pričekati u dnevnom boravku gdje bi s njegovom mamom Ankom uz rakijcu obavezno popričao. Simpatična, duhovita i vrijedna žena koja je rano postalo udovica i uspjela podići i uputiti u svijet zgodnu kćer Ines i sina Ivana. Nadimak mu je ostao od oca. Podosta ostalog pokupio je od svoje hrabre mame.

Upoznali smo se za jednim od vinkovačkih šankova. Voljeli smo piti, smijati se, plesati i opet piti i smijati se. Do duboko u noć ne bi posustali. Gdje god bi se ugurali ekipa oko nas više nas ne bi puštala. Imali smo tu neku zaraznu pozitivnu energiju koja je prelazila na druge držeći nas sve na nogama koje su najmanje bile mirne.

Pili bi skoro pa sve, nešto kratko započeli bi već kod njega u kući nazdravljajući s mamom Ankom, potom bi uslijedila hrpa piva ili gemišta. Po isteku noći završavali bi s laganicama, šveps votkom ili đin tonikom. Bilo je perioda kad bi nam godio i bambus. Litre bambusa, no gemišt i pivo bili su naša prva želja.

Sutradan ujutro bi se istuširao i čim prije zbog džumbusa u glavi popio kafetin nakon čega bi bio spreman za novi dan. Bile su to naše dvadesete. A i tridesete.

Ne pamtim da je od cuge ikad padao s nogu. Uz sav alkohol uvijek je znao što radi i za razliku od mene znao primiriti napete situacije u koje bi ponekad upali. Ja sam bio do neke granice ok no ta se granica u to vrijeme kod mene vrlo brzo prelazila pa bi prijetila eksplozija. Ne bi se povlačio ni pred vojskom. Prčija je to kod mene gotovo uvijek uspio iskontrolirati i smiriti.

Dijete sam iz Kolodvor kvarta, štajge i moji pravci išli su prema gradu, kinu, Lokosima ili bazenu Barutana.

Za Banju nisam ni znao gdje se nalazi. Kad mi ju je Prčija pokazao nije me baš oduševila. Bila je manje-više zarasla, neuredna i divlja no ipak je i takva imala neku svoju draž. Tu smo s ekipom igrali odbojku, roštiljali i dovodili cure.

Prčija je na njoj sklepao omaleni ljetni šank od drveta koji je natkrio trskom. Plaža je bila kud i kamo manja nego dosad s tek jednim igralištem za odbojku na pijesku. Iz ljeta u ljeto vizionarski je uz Mađare i Jocu krčio, održavao i uređivao to buduće vinkovačko „more“. Pravio je stepenište i skakaonicu od drveta, podigao drveni mostić iznad Nevkoša koji je išao posred Banje. Tu je usavršio i stekao svoje iskustvo koje danas ima jer je vrhunski majstor za hrastove stolove, stolice, vrata.

IZVOR: Ivica Aničić

Pratio je svoj san o kojem mi je stotinu puta uz pivo pričao. Tu se kao dijete igrao i odrastao. Tu je sanjao kupalište, igrališta, ljetni kafić. Za svaki kvadratni metar je znao što na njemu želi. Tu ga je zadesila i vijest kako mu je do zadnjeg dana vedru mamu podmukla bolest savladala. Bio je bez para, tvrdoglav, uporan i hrabar.

S godinama truda Banja je poprimala svoje obrise koje su morali primijetili gradski oci. Stidljivo su ga počeli pratiti. Danas je Banja kupalište kakvog se nitko u gradu ne može postidjeti. Naravno da se ona može i treba ušminkati, no to više nije na Prčiji. On je Banju oživio, podigao i dao je ovome gradu. Sad je red da joj grad uzvraća ono što ona daje njemu.

S Prčijom nisam više za šankom. Ne pijemo pivo i gemišt. Smijemo se uz kavu i prisjećamo naših izlazaka. Čudimo kako nas više ne vuče noć.

Nakon trideset i kusur godina starog prijateljstva u glavi smo ostali isti oni blesavi klinci koji i dalje sanjaju. Kad zatopli, na terasi prekrivenoj trskom uživamo u zalasku ljetnoga sunca. U sunčevim zrakama koje obasjavaju vodu na Banji čineći ju smaragdnom.

Svaki put iznova bi se divili toj prirodnoj ljepoti u centru grada.

Svaki put dotakli bi se naših tako običnih snova.

IZVOR: Ivica Aničić